REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 609/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. a. d.o.o., Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7266/2014-3 od 18. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj Povrv-598/2012 od 20. svibnja 2014., ispravljene rješenjem tog suda od 21. svibnja 2014., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

I. Revizija tuženika protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska ispravljena presuda u toč. I. izreke u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz V. G. broj Ovrv-4919/11 od 29. prosinca 2011. za iznos glavnice 3.448.495,65 kn i trošak ovršnog postupka u iznosu 48.843,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama se odbija kao neosnovana.

II. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuju obje nižestupanjske presude u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. u V. G. za zateznu kamatu na iznos glavnice 3.448.495,65 kn uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke preko pet postotnih poena (tj. za daljnja tri postotna poena) i u tom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. u V. G. ukida te tužbeni zahtjev odbija.

III. Revizija tuženika protiv rješenja o troškovima postupka se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7266/2014-3 od 18. srpnja 2017. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj Povrv- 598/2012 od 20. svibnja 2014., ispravljena rješenjem tog suda od 21. svibnja 2014. kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. u V. G. broj Ovrv-4919/11 od 29. prosinca 2011. u dijelu kojim je naloženo tuženiku kao ovršeniku isplatiti tužitelju kao ovrhovoditelju iznos 3.448.495,65 kn sa zateznim kamatama počev od 11. lipnja 2011. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena, te mu na ime troškova ovršnog postupka isplatiti iznos 48.843,30 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja tog rješenja pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, dok je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. u V. G. broj Ovrv-4919/11 od 29. prosinca 2011. za iznos glavnice 19.464,75 kn uvećan za 25% PDV-a, te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 178.075,00 kn na ime troškova postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija je djelomično osnovana.

5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Neosnovano se u reviziji prigovara da razlozi iz pobijane presude nisu jasni i razumljivi te međusobno proturječni, a zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati. Upravo suprotno pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, kako one zbog čega je ocijenjen istaknuti prigovor zastare tužitelja neosnovanim, tako i one koje se tiču pravilnosti visine utvrđenog potraživanja tužitelja te njegove osnovanosti, a to što je na tako pravilno utvrđenu visinu tražbine tužitelja pogrešno dosuđena dijelom ne pripadajuća stopa zatezne kamate, je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, o čemu će u nastavku ovog obrazloženja biti riječi.

Dakle pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Kako je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika ocijenio sve odlučne žalbene navode, uz ostalo i onaj glede prigovora zastare tražbine tužitelja i za njih dao valjane razloge, to se neosnovano prigovara da bi u donošenju drugostupanjske presude bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

8. Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući osporiti pravilnost nižestupanjskih presuda vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi neodlučni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja proizašao iz ovršnog postupka pokrenutog na temelju vjerodostojne isprave, a kojim od tuženika potražuje isplatu naknade vezano za poslove zastupanja tuženika u postupku rješavanja imovinskopravnih odnosa izvlaštenja nekretnina u vlasništvu drugih osoba za potrebe izgradnje auto ceste Z.- S., dionice J.-V. G., a sve na temelju ugovora o pružanju pravnih usluga od 10. lipnja 2008. i 30. studenoga 2009. te aneksa ugovora o pružanju usluga od 24. prosinca 2010.

10. Nije sporno da je na temelju tog ugovora i izdate punomoći za zastupanje tužitelju kao odvjetniku, on zastupao tuženika kao stranku u poslovima izvlaštenja sve dok tuženik izjavom o raskidu ugovora o pružanju pravnih usluga od 14. ožujka 2011. nije raskinuo ugovorni odnos te opozvao punomoć o zastupanju tužitelju, nakon čega je tužitelj ispostavio račun tuženiku za obavljene usluge zastupanja 10. svibnja 2011. u iznosu 3.467.960,40 kn, a koji tuženik nije isplatio, uz ostalo prigovarajući zastari potraživanja tužitelja.

11. Suprotno revizijskim navodima tuženika, primjenjujući na ovaj odnos između punomoćnika i opunomoćitelja odredbe o ugovoru o nalogu iz čl. 763. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) te odredbe čl. 765. st. 1., čl. 775. i čl. 776. st. 1. ZOO-a (opaska: pogrešno se drugostupanjski sud poziva na odredbe čl. 751. st. 1., čl. 761. i čl. 762. st. 1. ZOO-a!), a koje propisuju uzajamne obveze nalogoprimca i nalogodavca vezano za poduzimanje ugovorenih poslova, pravilna je ocjena iz pobijane presude da utuženo potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina sve u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

12. U situaciji kao što je konkretna, a kada između stranaka nije postojao posebni ugovor o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, onda, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a (opaska: pogrešno se drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 361. st. 1. ZOO-a!) onda je zastara tražbine za svaku obavljenu radnju počela teći prvog dana poslije dana kada je ova obavljena, te tužitelj ima pravo zahtijevati njezino ispunjenje, a kako su prve radnje tužitelja u zastupanju tuženika obavljene 11. lipnja 2008. podnošenjem prijedloga za izvlaštenje nekretnina u k.o. J., te do pokretanja ovog postupka od strane tužitelja 29. prosinca 2011. nije proteklo više od pet godina, onda je pravilno ocijenjen prigovor zastare neosnovanim.

13. Ugovor o pružanju pravnih usluga, a na temelju kojeg je tužitelj kao odvjetnik zastupao tuženika u određenim upravnim stvarima (postupak izvlaštenja) po svojoj naravi nije trgovački ugovor, jer tužitelj kao odvjetnik u pružanju svojih usluga ne nastupa kao trgovac.

Prema odredbi čl. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i interesa, a to se ostvaruje između ostalog samostalnim i neovisnim obavljanjem odvjetničkih poslova, kao slobodne djelatnosti (čl. 2. alineja 2. tog Zakona).

Prema odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 113/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 125/11) osobe koje se bave slobodnim zanimanjem uređenim posebnim propisima smatraju se trgovcima samo ako je to u tim propisima određeno. U Zakonu o odvjetništvu nije određeno da se odvjetnici smatraju trgovcima.

14. Polazeći od navedenog, kako tužitelj nema položaj trgovca to ni ugovor na temelju kojeg je nastao pravni odnos sa tuženikom i iz kojeg potječe utužena tražbina nije trgovački ugovor, zbog čega se na ovaj spor ne primjenjuje odredba čl. 228. ZOO-a koja za međusobne tražbine iz trgovačkog ugovora propisuje trogodišnji zastarni rok.

15. Suprotno revizijskim navodima tuženika, pravilno su nižestupanjski sudovi primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09), a polazeći od naravi postupaka (izvlaštenja) u kojima je za tuženika tužitelj obavljao pravne poslove, kao osnovica za obračun naknade tužitelju uzeo vrijednost imovine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju, te cijeneći sve radnje koje je tužitelj za tuženika u obavljanju ugovorenih poslova obavljao kao punomoćnik, dosuđeni iznos utvrdio pravilno odmjerenim. U tom pravcu iznesene razloge od strane drugostupanjskog suda ovaj sud kao pravilne prihvaća u cijelosti.

16. Osnovano se međutim u reviziji prigovara pravilnosti nižestupanjskih presuda u dijelu kojim je odlučeno o stopi zatezne kamate na dosuđenu glavnicu. Ovo stoga jer, a kako je to prethodno izloženo u točkama 14. i 15. ovog obrazloženja, tužitelj nije trgovac, niti ugovor na kojem je zasnovan odnos između stranaka nije trgovački ugovor, a zbog čega na dosuđenu glavnicu tužitelju pripada, a na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a stopa zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Stoga je pobijanu presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena stopa zatezne kamate preko pet postotnih poena (za daljnja tri postotna poena) reviziju trebalo prihvatiti te nižestupanjske presude preinačiti odbijanjem tog dijela zahtjeva tužitelja.

17. Slijedom navedenog, reviziju tuženika djelomično je trebalo odbiti, a djelomično preinačiti te odlučiti kao u toč. I. i II. izreke, sve na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 2. ZPP-a, a koje se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbama čl. 82. ZID ZPP primjenjuju na ovaj spor.

18. Tuženik u reviziji prigovara i pravilnosti odluke o troškovima postupka sadržane u pobijanoj presudi, a koja odluka po svojoj pravnoj naravi rješenja o troškovima postupka.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 16. studenoga 2015. izraženo je pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno rješenje o parničnim troškovima nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija iz čl. 382. ZPP-a, zbog čega je u tom dijelu reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.