Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-334/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. S. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi sa člankom 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. rujna 2021. broj K-31/2019-176, u sjednici održanoj 15. veljače 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog I. S. i branitelja optuženika, odvjetnika P. I.,

p r e s u d i o  je

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. S. te se preinačuje prvostupanjska presuda u točki 1.) u odnosu na kazneno djelo protiv osobne slobode – protupravnim oduzimanjem slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11., te se izriče:

Na temelju članka 452. točka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) protiv optuženog I. S. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

odbija se optužba

da bi dana 5. lipnja 2014. oko 11,05 sati u Zagrebu, nakon što je došao do zaustavljenog teretnog vozila marke "Peugeot" registarske oznake …, vlasništvo trgovačkog društva O. t. C. L. d.o.o. u kojem vozilu se nalazio vozač M. S. kroz prozor mu zaprijetio na način da je u njega uperio pištolj naredivši mu da ga vozi odavde, te je potom sjeo na mjesto suvozača i rekao M. S. "Vozi, vozi, vozi, idu za nama, vozi!" držeći pištolj u lijevoj ruci uperen u glavu M. S. i tako mu onemogućio slobodno kretanje i prisilio ga da vozi, nakon čega ga je M. S. odvezao u G. u. gdje je optuženi I. S. izišao iz vozila i udaljio se u smjeru juga preko B. u. i dalje u nepoznato, odnoseći sa sobom sredstvo počinjenja,

dakle, drugome protupravno oduzeo slobodu,

čime da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – protupravnim oduzimanjem slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11.

II Uslijed odluke pod I, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da se prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora za kaznena djela za koja je optuženi I. S. proglašen krivim i za koja su mu prvostupanjskom presudom utvrđene kazne zatvora i to za jedno kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. opisano u točki 1. kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, za jedno kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 1. KZ/11. opisano u točki 2. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te za 7 (sedam) kaznenih djela teškog razbojništva iz članka 230. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11. opisanih u točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. kazne zatvora u trajanju od po 3 (tri) godine za svako djelo, te se uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi I. S. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 (devetnaest) godina i 6 (šest) mjeseci.

III Povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju vremena lišenja slobode i vremena provedenog u istražnom zatvoru u izrečenu kaznu, na način da se na temelju članka 54. KZ/11. u svezi članka 41. stavak 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04., dalje ZOMP) optuženom I. S. u izrečenu zatvorsku kaznu uračunava vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru od 6. kolovoza 2020., pa nadalje.

IV Odbija se žalba optuženog I. S. u ostalom dijelu kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 1. rujna 2021. broj K- 31/2019-176 optuženi I. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstvom u pokušaju iz članka 110. u vezi sa člankom 34. KZ/11., kaznenog djela protiv osobne slobode – protupravnim oduzimanje slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11., kaznenog djela protiv imovine – razbojništvom iz članka 230. stavak 1. KZ/11. i sedam kaznenih djela protiv imovine – razbojništvom iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u izreci te presude, te mu je za kazneno djelo ubojstva u pokušaju na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode na temelju članka 136. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, za kazneno djelo razbojništva na temelju članka 230. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te za sedam kaznenih djela razbojništva na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od po 3 (tri) godine za svako djelo, pa je na temelju članka 51. KZ/11. optuženi I. S. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedenu u istražnom zatvoru od 28. prosinca 2020. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., optuženom I. S. je zbog kaznenih djela iz članka 230. stavak 1. i 2. utvrđena imovinska korist na način da je utvrđeno da novčani iznos za kazneno djelo pod točkom 1.) presude u visini od 3.000,00 kuna, za kazneno djelo označeno pod točkom 2.) presude u visini od 9.978,69, kuna, za kazneno djelo označeno pod točkom 3.) presude u visini od 1.260,00 kuna, za kazneno djelo označeno pod točkom 4.) presude u visini od 37.998,23 kune, za kazneno djelo označeno pod točkom 5.) presude u visini 6.179,89 kuna, za kazneno djelo označeno pod točkom 6.) presude u visini od 14.140,60 kuna, za kazneno označeno pod točkom 7.) presude u visini od 9.427,99 kuna, za kazneno djelo označeno pod točkom 8.) presude u visini od 3.387,00 kuna, a sve zajedno ukupne visine od 85.372,40 kuna, predstavlja imovinsku korist koju je optuženi I. S. ostvario kaznenim djelima iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11.. te je utvrđeno da je novčani iznos od 85.372,40 kuna imovina Republike Hrvatske i naloženo je optuženom I. S. da u korist državnog proračuna Republike Hrvatske uplati iznos od 85.372,40 kuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. C. – o. d.d. …, OIB: … – …, upućena je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom i pripadajućim kamatama na parnični postupak.

1.3. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženi I. S. osobno i po branitelju P. I., odvjetniku iz Z., pa će se obje žalbe razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

2.1. Optuženik se žali osobno i putem branitelja zbog "bitne povrede odredaba ZKP-a (članak 467. točka 1. u svezi sa člankom 468. stavak 1. točka 11. stavak 2. i 3. ZKP- a), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. točka 3. u svezi sa člankom 470. stavak 1., 2. i 3. ZKP-a), povrede kaznenog zakona (članak 467. točka 2. u svezi sa člankom 469. točka 3. i točka 4. ZKP-a) i odluke o kazni (članak 467. točka 4. u svezi sa člankom 471. ZKP-a)". Predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donese rješenje kojim se "ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-31/2019 od 1. rujna 2021 i predmet vraća na ponovno raspravljanje pred izmijenjenim vijećem", odnosno "da se pobijana presuda potpuno ili djelomično ukine ili preinači".

3. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske

4. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika, te uz sudjelovanje optuženika i njegovog branitelja, sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

5. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

6. Naime, iako pogrešno smatra kako je u pitanju žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., osnovano optuženi I. S. ističe kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke za vođenje kaznenog postupka i za donošenje odluke o njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11., činjenično opisano u dijelu točke 1. izreke pobijane presude. Naime, odluka glede tog djela je donijeta uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 5. ZKP/08., jer nije bilo odobrenja nadležnog tijela za vođenje postupka u odnosu na isto to kazneno djelo. U predmetnom slučaju, u okviru međunarodnopravne pomoći u kaznenim stvarima, rješenjem Ministarstva pravde Republike Srbije (kao zamoljene države) od 8. prosinca 2020. (listovi spisa 942 – 943) dopušteno je izručenje optuženog I. S. Republici Hrvatskoj (kao državi moliteljici) u svrhu njegovog izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, te u svrhu "vođenja kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu broj Kov-56/16" zbog kaznenih djela koja su sadržana u optužnici državnog odvjetnika u predmetnoj kaznenopravnoj stvari (točka 1. rješenja). Međutim, točkom 2. izreke istog rješenja "odbija se izručenje Republici Hrvatskoj S. I. radi predaje nadležnim tijelima Republike Hrvatske u cilju vođenja kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu broj Kov-56/16 zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, …zato što je po zakonodavstvu Republike Srbije u odnosu na to djelo dana 5. lipnja 2020. godine nastupila apsolutna zastara kaznenog progona".

6.1. U tom smislu relevantni su Ugovor o izručenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije od 29. lipnja 2010. kao posebni propis, lex specialis (dalje: Ugovor), te odredba članka 39. stavak 2. ZOMP-a, kao opći propis, lex generalis. Naime, u odredbi članka 11. Ugovora navedeno je kako se izručenje neće dopustiti ako je nastupila zastara kaznenog progona prema pravu jedne od država ugovornica. Jednovremeno, navedenim člankom ZOMP-a propisano je kako će se izručena osoba progoniti samo za kazneno djelo za koje je izručenje odobreno, osim ako se tog prava odrekla, a država koja izručuje nije postavila takav uvjet. Kako se optuženi (izručenik) I. S. nesporno nije odrekao tzv. prava specijalnosti, dakle, da mu se sudi samo za kaznena djela glede kojih je izručen, to nisu ispunjene ugovorne i zakonske pretpostavke za vođenje kaznenog postupka protiv njega u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11., pa je posljedično tome optužbu protiv istog trebalo odbiti, kako je to odlučeno u točki I izreke ove presude.

7. Prvostupanjski sud je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakona pogrešnom primjenom odredbi o uračunavanju istražnog zatvora (članak 469. točka 6. ZKP/08.), na koju povredu žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.). Naime, pobijanom presudom na temelju odredbe članka 54. KZ/11. optuženom I. S. u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina uračunato je i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. prosinca 2020. pa nadalje. Navedenom zakonskom odredbom propisano je kako se vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru, kao i svako oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelom, uračunava u izrečenu kaznu zatvora. Međutim, prvostupanjski sud je u izrečenu kaznu zatvora optuženom I. S. uračunao isključivo vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru u Republici Hrvatskoj nakon izručenja od strane Republike Srbije dana 28. prosinca 2020., ali nije uračunao vrijeme koje je nakon uhićenja dana 6. kolovoza 2020. optuženik proveo u tzv. ekstradicijskom pritvoru, a što je bio dužan učiniti u smislu citirane zakonske odredbe članka 54. KZ/11., kao i odredbe članka 41. stavak 2. ZOMP-a. Radi navedenog, temeljem pravilno utvrđenih činjenica trebalo je preinačiti odluku prvostupanjskog suda o uračunavanju ekstradicijskog pritvora i istražnog zatvora u izrečenu kaznu zatvora, kako je to navedeno u točki II izreke ove presude.

8. Protivno žalbenim tvrdnjama optuženika prvostupanjskom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju branitelj optuženika u žalbi (očito pogrešno) navodi kao povredu iz članka 468. stavak 1. točka 2. ZKP/08., jer iz sadržaja žalbe ne proizlazi da bi se dovodilo u pitanje zakonitost sudjelovanja pojedinih sudaca u predmetnom suđenju.

8.1. Nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da se presuda temelji na nezakonitim dokazima i da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., 13/17., dalje: Konvencija), što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. Naime, kada problematizira nezakonitost dokaza, optuženik dovodi u pitanje zakonitost načina na koji je provedeno njegovo prepoznavanje, s čim u svezi su sačinjeni zapisnici o prepoznavanju sa odgovarajućom fotodokumentacijom izvođenja toga dokaza. Konkretno, nezakonitost pribavljanja i izvođenja navedenih dokaza optuženik vidi u činjenici da su njegova prepoznavanja provedena bez nazočnosti branitelja kojeg bi tom prilikom morao imati. Dodatno tome, tvrdi da je branitelja morao imati i stoga što je u vremenu prepoznavanja bio na izdržavanju kazne zatvora (članak 66. stavak 4. ZKP/08.). Međutim, kako je tim povodom to već konstatirano u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-56/2016. od 8. rujna 2016. (listovi spisa 683 – 685), koja odluka je potvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-515/2016. od 24. listopada 2016. (listovi spisa 773 - 774), radnja prepoznavanja je provedena sukladno odredbi članka 301. stavak 6. ZKP/08., jer je riječ o situaciji kada su svjedoci vršili prepoznavanje, a ne okrivljenik, koji je bio predmet prepoznavanja, pa utoliko je navedena radnja provedena sukladno zakonskoj odredbi članka 301. stavak 6. ZKP/08. koja je u to vrijeme bila važeća glede situacije u kojoj je optuženik (tada osumnjičenik) bio predmet, objekt prepoznavanja. Obveza poučavanja o pravu na fakultativnu, neobveznu prisutnosti branitelja u situaciji kao što je bila predmetna (kada je okrivljenik predmet, objekt prepoznavanja) propisana je naknadno, novelom ZKP/08. od 19. srpnja 2017., dakle, kasnije u odnosu na vrijeme prepoznavanja 7. i 14. svibnja 2015. i vrijeme donošenja spomenute odluke Županijskog suda u Zagrebu, odnosno rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. S izloženim u svezi, glede konvencijskog konteksta na kojeg ukazuje žalba, treba spomenuti da je Direktivom 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju Europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (Službeni list Europske unije L 294/1 – dalje: Direktiva) u točki 26. Uvodnih recitala i članku 3. stavak 2. točka c. nastala obveza za države članice, dakle i Republiku Hrvatsku, da u nacionalno kazneno zakonodavstvo unesu "kao minimum" odredbe o pravu osumnjičenika ili optužene osobe na branitelja koji će prisustvovati dokaznoj radnji prepoznavanja "…gdje se osumnjičenik ili optužena osoba nalaze među drugim osobama kako bi ih žrtva ili svjedok prepoznali". Međutim, obveza Republike Hrvatske glede transponiranja, prenošenja Direktive u tekst ZKP/08. bila je do 27. studenog 2016. (članak 15. stavak 1. Direktive), dakle, nakon vremena u kojem su provedena prepoznavanja koja problematizira žalba optuženika. Kako je optuženiku prethodno dokaznim radnjama prepoznavanja nedvojbeno bila uručena pisana pouka o pravima (listovi spisa 75 i 76, te 118) i kako je on to pravo koristio, jer je policija o njegovom izboru obavijestila branitelja, odvjetnika A. M., koji je izjavio da neće sudjelovati u dokaznoj radnji (listovi spisa 92 i 121) "i da se prepoznavanje osobe obavi bez njegove nazočnosti, a o čemu je obaviješten I. S. prije provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe", i kako je izostala optuženikova aktivnost glede traženja novog branitelja, razvidno je da su redarstvene vlasti navedenu dokaznu radnju provele zakonito. Stoga je neosnovana tvrdnja optuženika da bi dokazne radnje prepoznavanja sa pripadajućom fotodokumentacijom predstavljale nezakonite dokaze. Ovdje treba ukazati i na činjenicu da su tijekom postupka, na raspravi ispitani svjedoci, sa izuzetkom svjedokinje P. P., nakon iskazivanja o kritičnim događajima i nakon opisivanja počinitelja pojedinih kaznenih djela i u sudnici prepoznavali upravo optuženika kao takvog, tada u uvjetima sudjelovanja i optuženikovog branitelja u ovoj fazi postupka.

8.2. Isto tako, bez uporišta u zakonu je i žalbena tvrdnja optuženika po kojoj je morao imati branitelja u vremenu prepoznavanja i to temeljem odredbe članka 66. stavak 4. ZKP/08., budući je u to vrijeme bio na izdržavanju kazne zatvora u drugom predmetu. Naime, kako je to notirano u već spomenutim rješenjima iz točke 8.1. obrazloženja ove presude, nije riječ o tzv. obveznoj obrani iz spomenute zakonske odredbe, budući se ista odnosi na situaciju "trajanja postupka za kazneno djelo". Ovo stoga što u vrijeme prepoznavanja pred redarstvenim vlastima kazneni postupak nije počeo, obzirom da je zakonodavac trenutak početka postupka vezao za pravomoćnost rješenja o provođenju istrage (članak 17. stavak 1. točka 1. ZKP/08.), koje rješenje je u ovoj kaznenopravnoj stvari postalo pravomoćno 19. lipnja 2015. (listovi spisa 290 – 301). K tome i na ovom mjestu treba ukazati na nespornu činjenicu da je optuženik nakon primitka pouke o pravima angažirao kao branitelja odvjetnika M., koji je otklonio svoje sudjelovanje na prepoznavanju, nakon čega je izostala daljnja optuženikova aktivnost u tom pravcu. Dakle, nije ostvarena niti ova povreda odredaba kaznenog postupka, na koju ukazuje optuženikova žalba.

8.3. Kao daljnji razlog za nezakonitost dokaznih radnji prepoznavanja žalitelj nalazi u povredi prava na njegovo dostojanstvo i to ponižavajućim postupanjem, jer je u tom vremenu bio u teškom zdravstvenom stanju, sa jakim bolovima kralježnice, teško se kretao, morao biti u pognutom položaju, zbog čega je primao injekcije. Takvo postupanje, prema ocjeni optuženika, protivno je obvezi čovječnog postupanja i poštivanja njegovog dostojanstva, odnosno, predstavlja povredu odredbe članka 3. stavak 1. Konvencije. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda, sve kada bi i bile točne žalbene tvrdnje optuženika glede njegovog zdravstvenog stanja, ne postoji uzročno - posljedična veza između istog i samog pribavljanja dokaza prepoznavanjem. Naime, u prepoznavanju je optuženik bio predmet, objekt te dokazne radnje, dakle, pasivna strana od koje se nije zahtijevao bilo kakav aktivitet do li pojavljivanja na crti prepoznavanja sa drugim osobama. Jedini relevantni aspekt te situacije bio bi njegova eventualna naglašena pogrbljenost, koja bi ga činila bitno drugačijim u odnosu na druge osobe sa spomenute linije. No, iz dokaza uvidom u fotodokumentaciju prepoznavanja (listovi spisa 83 - 84, 86 - 87, 89 - 90, 403 - 404, 406 - 407, 409 - 410, 412 - 413, 415 - 416,418 - 419 i 412 - 413) razvidno je kako optuženi I. S. stoji uspravno, kao i preostale osobe poredane na liniji prepoznavanja, tako da njegovo zdravstveno stanje očito nije imalo bilo kakav utjecaj na rezultate prepoznavanja. Štoviše, eventualno pogrbljeni stav na kojeg se poziva otežao bi njegovu identifikaciju kao počinitelja terećenih kaznenih djela, jer snimke istih pokazuju počinitelja kao uspravnu osobu.

8.4. Bez uporišta u zakonu je i daljnji žalbeni prigovor optuženika koji se odnosi na pravo na privremenu pravnu pomoć prilikom prepoznavanja, jer je riječ o pravu okrivljenika koje je u tekst ZKP/08. uvedeno novelom Zakona iz 2019. ("Narodne novine" broj 126/19. od 24. prosinca 2019. - članak 72.a ZKP/08.), dakle, više od 4 godine u odnosu na vrijeme pribavljanja dokaza prepoznavanjem (svibanj 2015.).

8.5. Glede žalbenog navoda optuženika da prvostupanjski sud u točki 9. obrazloženja svoje presude netočno navodi kako bi "predmetnim radnjama prepoznavanja bio nazočan i branitelj po službenoj dužnosti" i time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., treba konstatirati kako optuženik istrgnuto i izvan konteksta ukupnog teksta točke 9. obrazloženja pobijane presude tumači citirani izričaj. Naime, iako prvostupanjski sud to ne čini na jasniji i nedvosmisleniji način, iz ukupnosti teksta navedene točke obrazloženja presude slijedi da taj sud ukazuje kako "je u svim zapisnicima o prepoznavanju jasno navedeno na koji način se vrši predmetna radnja prepoznavanja", čime se izravno upućuje na sadržaje zapisnika o tim radnjama, uključujući i nazočnost osoba na istima. Stoga i nespretno sročeni dio obrazloženja iz navedene točke valja sagledati u ukupnosti sadržaja ne samo pobijane odluke, već i odluka koje su donijete po pitanju zakonitosti dokaznih radnji prepoznavanja, a iz kojih nedvojbeno slijedi da su te dokazne radnje provedene bez nazočnosti branitelja optuženika i pod uvjetima već opisanim u točki 8.1. obrazloženja ove odluke. U tim okolnostima se prvostupanjska presuda može ispitati, te ne egzistira znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava, kako to sugeriraju žalbeni navodi optuženika.

9. Kada kroz žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08. prigovara točnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik se u bitnome opet referira na zakonitost provedenih prepoznavanja, te dodatno tome, ukazuje da je "prepoznavanje kao dokaz insuficijentan i sam za sebe, bez povezivanja sa drugim dokazima nema snagu dokaza koji bi udovoljio standardu dokazane činjenice". Štoviše, žalba ističe nepostojanje "forenzičnih dokaza" i to DKT tragova papilarnih linija, bioloških tragova, nemogućnost prepoznavanja optuženika na video zapisima, nepronalaženje predmeta koji su pribavljeni kaznenim djelom, te oružja kojim je počinitelj pucao. 9.1. Međutim, žalba prenaglašava dokaz prepoznavanjem u predraspravnoj fazi postupka glede ishoda predmetnog kaznenog postupka, jer je činjenica kako nije u pitanju jedini i odlučujući dokaz na kojem je prvostupanjski sud utemeljio svoju oluku. Protivno tome, prvostupanjski sud je na raspravi izveo brojne dokaze (pobrojane u točkama 3. do 4.3. obrazloženja presude), te ih je analizirao kao pojedinačne, tako i u njihovoj ukupnosti i na temelju tako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrdio da je optuženik počinitelj terećenih kaznenih djela. Iako su točni žalbeni navodi optuženika da nisu pronađeni biološki tragovi počinitelja, kaznenim djelima pribavljeni predmeti i oružje iz kojeg je pucano, to po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne isključuje mogućnost utvrđenja odlučnih činjenica predmetnih inkriminacija iz sadržaja drugih pribavljenih, izvedenih i po sudu ocijenjenih dokaza.

9.2. Ovo se prije svega odnosi na dokaz prepoznavanjem u kojem su svjedoci najprije opisivali počinitelja pojedinih kaznenih djela po njegovim tjelesnim i drugim karakteristikama, potom ga kao takvog prepoznavali ne samo u predraspravnoj fazi postupka pred redarstvenim vlastima, već i na raspravi, sa izuzetkom svjedokinje P., koja je nakon prepoznavanja optuženika u predraspravnoj fazi kada je bila "potpuno sigurna" da je optuženik počinitelj kaznenog djela (listovi spisa 119 – 120), na raspravi iskazala "doista ne mogu reći je li to ta osoba" (list spisa 995). Utoliko je neosnovan i žalbeni prigovor optuženika glede načina prepoznavanja na raspravi, jer na istoj svjedokinja nije izvršila pozitivnu identifikaciju optuženika. Istu ocjenu ovaj drugostupanjski sud daje i glede opservacija žalbe na svjedočenje B. M. i inkriminirane uporabe pištolja kod kaznenog djela iz točke 3. izreke pobijane presude, makar bi taj žalbeni navod upućivao i na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, a ne na pitanja točnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda i samo pokazivanje pištolja u okolnostima počinjenja toga djela, bez daljnjih manipulacija sa istim (usmjeravanje prema žrtvi, npr.) predstavlja prijetnju kao bitno obilježja terećenog kaznenog djela i pretvara njegov osnovni oblik u teško, kvalificirano razbojništvo iz članka 230. stavak 2. KZ/11.

9.3. Kod činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovano žalitelj pronalazi i ukazuje na različitosti iskazivanja pojedinih svjedoka glede opisa optuženika kao počinitelja kaznenih djela iz izreke osuđujuće presude prije rasprave i na samoj raspravi. Naime, sasvim je životno, logično i okolnosno, pa i znanstveno potvrđeno, kako je pamćenje čovjeka dinamična kategorija, pa su razlike u spomenutim opisima počinitelja po svojoj kvaliteti takve da ne dovode u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda glede njihove vjerodostojnosti. Naprotiv, takav slijed u opisanim uvjetima dodatno osnažuje kredibilnost iskaza ispitanih svjedoka.

9.4. U odnosu na kaznena djela iz točke 1. pobijane presude (razbojništvo iz članka 230. stavak 2. KZ/11 i pokušaj ubojstva iz članka 110. u svezi članka 34. stavak 1. KZ/11.) prvostupanjski sud je optuženika kao počinitelja navedenih kaznenih djela identificirao ne samo temeljem svjedočenja i prepoznavanja od strane N. J., N. I. i M. S., već i na njihovim svjedočkim iskazima na raspravi kada su opet prepoznali optuženika kao počinitelja navedenih kaznenih djela, kao i na iskazu svjedoka M. Š.. Na optuženika kao počinitelja kaznenih djela iz točke 1. prvostupanjske presude upućuje i usmjeravajući dokaz, svjedočki iskaz B. B., optuženikovog poznanika i poslodavca u kritično vrijeme, koji je optuženiku posuđivao mobitel pozivnog broja …, te ga je znao voziti svojim automobilom, pa i do okretišta D., kao šireg područja počinjenih kaznenih djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude. Upravo te okolnosti ispravno je sud doveo u kontekst podataka iz analitičke obavijesti o kontaktima navedenog mobilnog telefonskog aparata, jer su sa istog upravo u kritičnom vremenu i na području počinjenja djela ostvarena 4 kontakta. Zaključno, u analizi sadržaja izvedenih dokaza temeljem kojih je utvrđeno da je upravo optuženik počinitelj terećenih kaznenih djela iz točke 1. izreke pobijane odluke ukazuje se kako je prvostupanjski sud posebno naglasio iskaz svjedoka T. K. koji se kao prolaznik zatekao u K. u. i susreo osobu koja je sa pištoljem u rukama bježala od dvije druge osobe. Svjedok K. je kao osobu u bijegu jasno, nedvosmisleno i sa potpunom sigurnošću prepoznao upravo optuženog I. S..

9.5. Sud je pravilno ocijenio kako je relevantan i iskaz svjedoka Š., policijskog službenika koji se u tijek kritičnih događaja uključio upravo slijedom dužnosti koje su imanentne njegovom spomenutom statusu i koji kao takav nema nikakvog motiva prikazivati inkriminirani događaj do li na način kako ga se sjeća. U tom kontekstu, a glede žalbenog prigovora optuženika da bi isti prilikom pucanja prema svjedocima Š. i J. postupao u nužnoj obrani, relevantno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je policajac Š. progoneći optuženika nakon izvršenog razbojništva više puta povikao "Stoj, policija, policija, pucat ću!", te potom u zrak ispalio hitac upozorenja, sve prije nego li je optuženik ispalio hitac iz pištolja prema njemu i svjedoku J.. Tako dokazani slijed događaja anulira spomenutu optuženikovu tezu o nužnoj obrani optuženika.

9.6. To što vještak za balistička, mehanoskopska i traseološka vještačenja temeljem očevidom nađenih tragova na mjestu događaja u svojoj ekspertizi nije mogao precizno odrediti u kojim smjerovima su ispaljivani hici na pojedinim pozicijama, ne znači da optuženi I. S. nije počinio terećeno kazneno djelo pokušaja ubojstva, jer se odlučne činjenice po tom pitanju (smjer ispaljenja inkriminiranog hica, prije svega) mogu utvrđivati i drugim dokazima. Prvostupanjski sud je o optuženikovoj namjeri ubojstva jednog od dvojice svjedoka koji su ga progonili (J. i Š.) izveo pravilan zaključak upravo iz sadržaja iskaza spomenutih svjedoka, jer su isti suglasno iskazivali da se nakon što je policajac Š. ispalio hitac upozorenja u zrak i nakon usmeno izdanih naloga, optuženi S. okrenuo i u njihovom smjeru, dok su svjedoci bili međusobno udaljeni oko 1 metar, ispalio hitac iz pištolja. Određenije, kako to slijedi iz svjedočkog iskaza policajca Š., optuženik se okrenuo, uperio pištolj prema njima i iz istog ispalio hitac. Slijedom takvih činjeničnih utvrđenja ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je terećeno kazneno djelo pokušaja ubojstva optuženi S. počinio izravnom namjerom i to na štetu jednog od dvojice oštećenika, J. ili Š..

9.7. U kontekstu svega izloženog osnovano je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane, koji se opetuju u žalbi, glede provođenja rekonstrukcije, biometrijskog vještačenja, pribavljanja podataka o točnom vremenu dojave vremena počinjenja pojedinih kaznenih djela i pribavljanja medicinske dokumentacije za optuženika, kao nevažnih prijedloga (članak 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08.). Naime, ovaj žalbeni sud također smatra kako provođenje rekonstrukcije i biometrijsko vještačenje ne bi dodatno pridonijeli utvrđenju pravno relevantnih i odlučnih činjenica predmetnih inkriminacija, to tim prije što su iste dostatno utvrđene izvođenjem i ocjenom drugih dokaza. Činjenicu da je sud ponovo otvorio raspravu radi provođenja dopunskog daktiloskopskog vještačenja (članak 448. stavak 1. ZKP/08.) treba shvatiti kao ispunjenje dužnosti potpunog i točnog utvrđenja činjeničnog stanja, a ne kao, kako to pogrešno smatra optuženik, "situaciju u kojoj sudu nije bila dostatna razina spoznaje na temelju do tada izvedenih dokaza".

10. Ono što je optuženik u svojoj žalbi skupno označio kao povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08. i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. glede suđenja i presude za kazneno djelo iz članka 136. stavak 2. KZ/11., ovaj sud je utvrdio kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 5. ZKP/08. Ista povreda je sanirana preinačavanjem osuđujuće prvostupanjske odluke u tom dijelu u odbijajuću, te izricanjem nove jedinstvene kazne zatvora (točke I i II izreke, te točka 6. obrazloženja ove presude).

10.1. Daljnju povredu kaznenog zakona optuženik vidi u činjenici da je prvostupanjski sud kaznena djela razbojništava iz točaka 3. do 8. pobijane presude označio kao kvalificirani oblik toga djela iz članka 230. stavak 2. KZ/11., a ne kao njegov osnovni oblik iz članka 230. stavak 1., jer, po navodima žalbe, uporaba pravog pištolja u tim djelima nije dokazana (tzv. posredna povreda kaznenog zakona). Međutim, pored činjenice da optuženik poriče počinjenje navedenih kaznenih djela i sudjelovanje u istima na bilo koji način, pravilno je prvostupanjski sud nakon zaključka da je upravo optuženi S. počinio ista, izveo i daljnji zaključak po kojem je u svim tim prilikama, s izuzetkom djela razbojništva iz točke 2 izreke pobijane presude, optuženik uporabio upravo pravi pištolja, dakle, pravo oružje, kao bitno obilježje kaznenog djela teškog, kvalificiranog razbojništva iz članka 230. stavak 2. KZ/11. Naime, svi ispitani svjedoci počinjenja navedenih kaznenih djela iskazivali su da je optuženik držao i prijetio pištoljem, te je ista ta činjenica utvrđena i pregledanim video snimkama pojedinih događaja. To je prvostupanjski sud ispravno doveo u vezu sa okolnostima počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz točke 1. pobijane presude, gdje je po vještaku za balistička vještačenja utvrđeno da su u tom događaju uporabljena 3 pištolja različite vrste, pri čemu je dokazana pripadnost pištolja marke Luger policajcu, ispitanom svjedoku Š., dočim preostala 2 pištolja iz kojih je također pucano, nisu pronađena ("Crvena zastava" model 70 cal 7,65 mm i "Crvena zastava" model 57). Kako je na taj način dokazano da je u ovom događaju optuženik koristio pravo oružje, pištolj, iz kojeg je i pucao na oštećenike Š. i J., sasvim je logičan i okolnosan daljnji zaključak istog suda da je i u djelima teškog razbojništva opisanim u točkama 3. do 8. izreke pobijane presude uporabljen isti taj pištolj kao pravo oružje.

10.2. Zaključni žalbeni prigovor optuženika glede žalbene osnove povrede kaznenog zakona tiče se ocjene žalitelja da je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. stavak 1. KZ/11. trebalo "podvesti pod kazneno djelo iz članka 215. KZ/11. dovođenje u opasnost života i imovine, naravno, tek kada bi se utvrdilo da je optuženik počinitelj tog kaznenog djela". Nastavno na ocjenu ovog žalbenog suda glede utvrđenih činjenica u odnosu na predmetno kazneno djelo (točka 9.5. obrazloženja ove presude), a glede žalbenih prigovora da bi bilo u pitanju postupanje počinitelja u nužnoj obrani i da bi se eventualno radilo o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. KZ/11., treba istaknuti kako je prethodno inkriminiranim radnjama optuženika prethodila situacija razbojništva za koju je upravo on odgovoran kao počinitelj tog kaznenog djela na štetu U."N.". Stoga je neosnovan njegov prigovor da bi pucao prema svjedocima Š. i J. u nužnoj obrani, jer ga je upravo njegova prethodna protupravna aktivnost lišila osnove zakonitog pozivanja na nužnu obranu. Ovo imajući u vidu i da je nesporno prije hica upozorenja kojeg je policajac Š. ispalio u zrak, potonji mu višekratno izdavao glasna upozorenja i naloge sukladno ovlastima iz odgovarajućeg Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" broj 76/09., 92/14. i 70/19.). Drugim riječima, optuženik svojim dokazanim postupanjem nije odbijao istodobni protupravni napad, pa utoliko je neutemeljeno njegovo pozivanje na nužnu obranu (članak 21. stavak 2. KZ/11.). Kako ovaj sud također nalazi da su potpuna i točna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda po kojima se optuženik u kritičnom trenutku bijega okrenuo prema navedenim svjedocima, uperio pištolj u njihovom smjeru i ispalio hitac iz istog, ispravan je i pravni zaključak o počinjenju kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. stavak 1. KZ/11., te da se ne bi radilo o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života ili imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. KZ/11. U tom smislu policajac Š. je dosljedan u tvrdnji da je "siguran da je pištolj usmjeravao prema njemu i N. J.", a u istom kontekstu i svjedok J. opisuje da je "nakon toga počinitelj ispalio metak u njegovom pravcu, kada je on bio oko 1 metar udaljen od policajca".

11. Zbog odbijajuće odluke ovog drugostupanjskog suda, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11. iz točke I ove presude, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u odnosu na kaznu, kako je to navedeno u točki II izreke ove presude. Naime, prihvaćajući po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za pojedina kaznena djela i odbijajući optužbu u odnosu na kazneno djelo iz članka 136. stavak 2. KZ/11. za koje je optuženiku bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, ovaj žalbeni sud je optuženiku izrekao novu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina i 6 mjeseci.

11.1. S izloženim u vezi neosnovano optuženik u žalbi tvrdi kako je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni precijenio otegotne okolnosti i podcijenio olakotne okolnosti. Protivno tome, točno je i iscrpno prvostupanjski sud ukazao na raniju višestruku osuđivanost osuđenika kao otegotnu okolnost, naglašavajući okolnost istovrsnog kriminalnog povrata glede kaznenih djela protiv života i tijela, te kaznenih djela protiv imovine, jer je optuženik pravomoćno osuđivan za ubojstvo iz koristoljublja i tešku krađu, te tešku krađu u pokušaju (podaci kaznene evidencije na listu spisa 556). K tome, prvostupanjski sud je imao u vidu njegovu pravomoćnu osuđivanost i za kazneno djelo protiv spolne slobode (silovanje). Isto tako valjano je, po ocjeni ovog žalbenog suda, iz te i takve osuđivanosti i činjenice već izdržane zatvorske kazne prvostupanjski sud izveo zaključak kako optuženik nije korigirao svoje ponašanje i uskladio isto sa prihvaćenim društvenim normama. Zaključno, u slijedu otegotnih okolnosti pravilno je utvrđen motiv kod počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva - zadržavanje prethodno protupravno stečene imovinske koristi počinjenjem kaznenog djela teškog razbojništva iz članka 230. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11.

11.2. Iako je također utvrdio da na strani optuženika ne nalazi "posebno olakotnih okolnosti", prvostupanjski sud je ipak istom utvrdio zatvorske kazne za pojedina kaznena djela na razini posebnog minimuma propisanog zakonom (za kazneno djelo ubojstva u pokušaju 5 godina, za osnovno kazneno djelo razbojništva 1 godinu, za kvalificirana djela razbojništva po 3 godine). Stoga nema govora, kako to tvrdi žalba optuženika, da bi bile precijenjene otegotne okolnosti, a podcijenjene olakotne okolnosti, jer potonje kao takve nisu niti utvrđene. Pritom se napominje kako je u ovoj kaznenopravnoj stvari žalbu podnio isključivo optuženik i da je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbe ovlašten ispitivati presudu isključivo u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08.), pri čemu se povodom žalbe izjavljene samo u korist optuženika presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu (članak 13. ZKP/08.).

11.3. Neosnovano optuženik ističe protek vremena od počinjenja kaznenih djela do suđenja (7 godina), jer je riječ upravo o situaciji koju je on prouzročio bijegom u inozemstvo, iz kojeg je izručen Republici Hrvatskoj dana 28. prosinca 2020. nakon čega je suđenje provedeno u razumnom roku. Činjenica izvanbračne zajednice koju optuženik ističe u žalbi nije ničim potkrijepljena, a okolnost da u vremenu od kada je postao nedostupan hrvatskom pravosuđu, pa do uhićenja u Republici Srbiji po međunarodnoj tjeralici dana 6. kolovoza 2020. nije počinio neko novo kazneno djelo i pod pretpostavkom točnosti tog navoda ne može biti olakotna iz svih onih razloga radi kojih je njegova ranija osuđivanost cijenjena otegotnom (točka 10.1. obrazloženja ove odluke).

11.4. Slijedom svega izloženog ovaj žalbeni sud smatra kako izrečena jedinstvena kazna korespondira sa stupnjem optuženikove krivnje, sa svrhom kažnjavanja, te svim na raspravi utvrđenim otegotnim okolnostima, te kao takva odgovarajuće izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačat će povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i ostvariti svrhu posebne i opće prevencije i omogućiti resocijalizaciju optuženika.

12. Odluka o oduzimanju imovinske koristi utemeljena je na odredbi članka 77. stavak 1. KZ/11.

13. Iz svih navedenih razloga, a kako u potvrđenom dijelu prvostupanjske presude nisu utvrđene postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti povreda zakona na štetu optuženika (članak 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08.) odlučeno je kao u točki IV izreke ove presude (članak 482. ZKP/08.).

U Zagrebu 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.