Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-164/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. T., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i članka 153. stavak 1., članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona i drugih (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 16. travnja 2021., broj K-11/20-43, u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2022.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog M. T., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11., opisano u točki II izreke te presude i u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Uslijed odluke pod točkom I, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora od 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i članka 153. stavak 1., članka 152. stavak 1. KZ/11., opisano u točki I izreke, pa se optuženi M. T. na temelju tih propisa osuđuje na kaznu zatvora od 2 (dvije) godine.

III Uslijed odluke pod točkom I, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna.

IV U ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. T., te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi M. T. proglašen je krivim zbog kaznenih djela počinjenih u stjecaju i to pod točkom I za kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode, iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i članka 153. stavak 1., članka 152. stavak 1. KZ/11. i pod točkom II za kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – iz članka 139. stavak 2. KZ/11., uz primjenu članka 51. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude te mu je za kazneno djelo pod točkom I, po članku 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1., a uz primjenu članka 48. stavak 1. i 2. KZ/11. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo pod točkom II, po članku 139. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te je uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. u nastavku: ZKP/08.) oštećena je sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točka 1., 6., 7. i 8. ZKP/08. optuženi M. T. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 535,00 kuna i paušalni iznos sudu 1.000,00 kuna, dok će o troškovima punomoćnika oštećene i troškovima braniteljice po službenoj dužnosti biti donesena posebna rješenja.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i izreći optuženiku kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.1. Protiv navedene presude žalbu i dopunu žalbe podnio je i optuženi M. T., po braniteljici A. S., odvjetnici u S. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i troškovima postupka, a u navodima žalbe upire se i na odluku o kazni. Predlaže da se žalba prihvati i presuda preinači te optuženika oslobodi od optužbe, podredno da se ukine pobijana presuda te vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnijelo je državno odvjetništvo s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prihvati njihova žalba zbog odluke o kazni.

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni odbije kao neosnovana, a uvaži žalba optuženika u cijelosti.

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba optuženog M. T. djelomično je osnovana, u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11. označeno u točki II izreke prvostupanjske presude, dok je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu bespredmetna, te žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. T. u preostalom dijelu nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika zbog kaznenog djela pod točkom I pobijane presude

6. Nije u pravu žalitelj kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni.

6.1. Naime, iz sadržaja žalbe i žalbenih razloga proizlazi da se isto zapravo odnosi na žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada tvrdi da je "optužnica nejasna, sadrži neodređeni vremenski period navodnih silovanja… čime je oštećena to dokazala… kada točno… na koji način… gdje je potrgana odjeća…ništa, ali baš ništa nije dokazano u ovome postupku, niti postoje dokazi o tome…".

7. Suprotno tome, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i argumentirane razloge o onim odlučnim činjenicama temeljem kojih se pravilnost pobijane presude može s uspjehom ispitati. Druga je stvar što optuženik nije zadovoljan izloženim zaključcima, no time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

7.1. Ispitivanjem pak, pobijane presude po službenoj dužnosti u skladu s obavezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

8. Nadalje, žalitelj tvrdi da je "..da se činjenični opis kaznenog djela za koje se tereti optuženik ne može podvesti pod zakonsko biće kaznenog djela silovanja iz članka 154. stavak 2. stavka 1. točka 1. i članka 153. stavak 1., članka 152. stavak 1. KZ/11…", jer da je na taj način "…optuženik presuđen za tri kaznena djela u stjecaju…", jer da "postoji jasno zakonsko razgraničenje između kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka i kaznenog djela silovanja…", čime u biti upire na žalbenu osnovu zbog povrede kaznenog zakona.

8.1. No, suprotno žalbenim navodima nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona, jer je prvostupanjski sud valjano obrazložio pravni kontinuitet u točki 33. pobijane presude, pa se žalitelj upućuje na isto, zbog nepotrebnog ponavljanja. Sukladno tome, pogrešno je stajalište optuženika da je optužen i presuđen za 3 kaznena djela počinjena u stjecaju, već je, a kako to proizlazi iz izreke točke I pobijane presude, te zakonskog opisa i pravne kvalifikacije, optužen i presuđen samo za jedno kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. stavka 1. točka 1. u vezi članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. KZ/11., zbog prethodno utvrđenog pravnog kontinuiteta.

8.2. Stoga, žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

9. Nije u pravu optuženi M. T. niti kada, osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, u žalbi prigovara po prvostupanjskom sudu iznijetoj ocjeni vjerodostojnosti provedenih dokaza.

9.1. Suprotno žalbenim navodima optuženika, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, i to svakog pojedinačno i međusobno ih povezujući, prihvatio iskaz oštećene I. T., ocijenivši ga vjerodostojnim. Naime, oštećena I. T., ispitana je kao svjedok na dokaznom ročištu 13. prosinca 2019. i na raspravi 24. studenoga 2020., dosljedno je opisivala postupanje optuženog M. T., tadašnjeg izvanbračnog supruga, svoje opiranje te njegovu primjenu sile i prijetnje uz koje je optuženik ostvario spolni odnošaj s njom, te kako ju je optuženik, u prvim mjesecima trudnoće, više puta prisiljavao na spolne odnošaje, na način da ju je držao za obje ruke, skinuo odjeću, odgurnuo na krevet tako da se nije mogla braniti, te stavio svoje ukrućeno spolovilo u njezinu vaginu i obavio snošaj. Sve se to događalo u njihovoj spavaćoj sobi, i ponavljalo svaki puta kada bi došao kući pijan, a to je bilo jednom ili dva puta mjesečno (od studenog 2013.), te kako je to učinio i 22. veljače 2014., na dan njihovog vjenčanja, kada je ista bila u devetom mjesecu trudnoće, a nakon što ju je odgurnuo tako da je ova udarila u rub peći, došao za njom u sobu i protivno njenoj volji, govoreći da će ju ubiti, da je kurva, gurnuo ju na krevet, počeo je čupati za kosu i skidati odjeću s nje, dok joj je jedna ruka bila ispod leđa, a za drugu ruku ju je držao, skinuo joj je hlače i gaće i stavio joj ukrućeno spolovilo u njezinu vaginu. Osim toga, činjenica da je svjedok P. I. bio prisutan na dan njihovog vjenčanja, te opisao nasilno ponašanje optuženika prema oštećenoj koja je bila u devetom mjesecu trudnoće, a optuženik ju je u večernjim satima odgurnuo na peć, zbog čega je i on reagirao, ukazuje na vjerodostojnost njenog iskazivanja i da je uistinu bila izložena takvim stresnim događajima.

9.2. Isto tako, vjerodostojnost iskaza oštećene vidljiva je i iz činjenice da ona optuženika nije prekomjerno teretila, te iskreno priznala da ju nakon rođenja djeteta, od 29. ožujka 2014. više nije silovao, a ako bi to i htio, da mu se tada mogla oduprijeti, jer više nije bila trudna. Po rođenju djeteta htjela se rastati od optuženika, no on to nije htio prihvatiti, ali kada ju je optuženik pod utjecajem alkohola dana 29. ožujka 2015., na prvi rođendan njihovog sina, pred gostima izvrijeđao da je "dunda, krava, da dijete nije njegovo, a on mu plaća rođendan", spremila mu je stvari i potjerala ga iz kuće, te pokrenula postupak za razvod braka, na koji je optuženik na kraju pristao i potpisao sporazumni razvod braka te pristao na plaćanje alimentacije, koju je za sve vrijeme uredno plaćao.

9.3. Optuženik, nadalje, nastoji dovesti u sumnju istinitost iskaza oštećenice tvrdeći da je njena optužba rezultat pritiska njene obitelji, a sve zbog toga što je oštećenoj rekao kako misli zatražiti promjenu skrbništva za njihovog sina. No, u postupku nije utvrđen takav motiv za lažno terećenje optuženika, niti ima bilo kakvog uporišta za njegovu tvrdnju da bi oštećenica bila nagovorena da podnese neistinitu kaznenu prijavu. Suprotno tome, ona sama je jasno iskazala da ga je prijavila i sve opisala, bez obzira na protek više godina, iz razloga što joj je 11. kolovoza 2019., govorio "kako znade s kim je i gdje je te da će joj uzeti dijete", pa kada je agresivno krenuo prema djetetu, a dijete se uplašilo, zbog čega je intervenirala i policija, da je nakon toga otišla u Centar za socijalnu skrb, te prijavila njegovo ponašanje prema djetetu, a tako i prema njoj, jer se tada počela bojati da optuženik ne napravi i nešto gore. Stoga se ovdje radi tek o žalbenoj hipotezi optuženika, bez ikakvog uporišta u stanju spisa, pa na tu okolnost nije bilo potrebno pribavljati prekršajni spis, jer na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja o postupcima optuženika u pogledu silovanja 2013/2014., nije od utjecaja činjenica da je u tom postupku za događaj od 11. kolovoza 2019. optuženik oslobođen, pogotovo stoga, što iz podataka u spisu proizlazi da je takva odluka rezultat toga što oštećena nije u tom postupku htjela teretiti optuženika.

9.4. Nadalje, pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik tvrdi da ne postoji ni jedan materijalni dokaz "…gdje je potrgana odjeća…", koji bi upućivao na zaključak da je on prema oštećenoj I. T., tada njegovoj izvanbračnoj supruzi, a sada bivšoj supruzi, primijenio bilo kakvu silu radi ostvarenja spolnih odnosa, te ističe da se pobijana presuda temelji isključivo na njenom iskazu, koji je dvojben i nevjerodostojan te kako sud, bez ikakvog valjanog razloga nije prihvatio njegovu obranu koja je logična i životno uvjerljiva, a spolni odnosi da su bili dobrovoljni. Konačno smatra da je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno, jer je sud neopravdano odbio pribaviti ginekološki karton i ispitati liječnika na okolnosti vođenja trudnoće i na okolnosti da li su kod oštećene u vrijeme trudnoće utvrđene ozljede koje bi ukazivale na nasilne spolne odnose, jer je općepoznato da trudnice idu često na preglede.

9.5. Za istaknuti je da izostanak materijalnih dokaza ne znači da nije utvrđeno počinjenje kaznenog djela. Isto tako, oštećena niti ne tvrdi da bi posljedicom nasilnih spolnih odnosa zadobila ozljede. S tim u vezi, a logikom zaključivanja, drugostupanjski sud smatra, da bi liječnik, da je za vrijeme trudnoće ginekološkim pregledom utvrdio ozljede, to nedvojbeno i prijavio, pa je taj dokazni prijedlog opravdano odbijen.

9.6. U pogledu daljnjih žalbenih navoda o kontradiktornosti iskaza oštećene u odnosu na iskaz svećenika S. J., kao svjedoka, valja istaći da uvidom u raspravni zapisnik od 9. ožujka 2021. proizlazi da je svjedok J. rekao kako je "on došao u kuću kod oštećene gdje je bio i optuženi, te da je on njima predložio crkveno vjenčanje, a oni su rekli da budu, ali do tog crkvenog vjenčanja nije došlo" (listovi 317-324 spisa). Dakle, iskaz oštećene da "nikada nije sa optuženikom posjećivala svećenika S. J. radi crkvenog vjenčanja" nije u suprotnosti sa iskazom svjedoka J., kako to pogrešno interpretira žalitelj.

9.7. Žalitelj ističe da je kontradiktoran i pogrešan zaključak suda, kada iskaze svjedoka iz obitelji oštećene ocjenjuje kao vjerodostojne, iako oni nemaju neposredna saznanja o navodnom silovanju već samo ono što im je ispričala oštećena, dok s druge strane iskaze sestre optuženika, susjeda i bivšeg partnera od majke oštećenice ne prihvaća "jer nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranim događajima".

9.8. Nije u pravu žalitelj niti sa ovim tvrdnjama. Naime, karakter i priroda ovog kaznenog djela za koje je optuženik presuđen je takvo djelo u pravilu, koje se čini bez prisutnosti trećih osoba, što znači da nema svjedoka kojima bi o samom djelu nešto bilo poznato iz neposrednog opažanja. Tako je i u konkretnom slučaju, pa takva stajališta optuženika sama po sebi ne ukazuje na to da djelo nije počinjeno. Kada su u pitanju kaznena djela protiv spolne slobode, sudska praksa govori o utvrđivanju relevantnih činjenica na temelju iskaza žrtve, te drugih svjedoka koji su o djelu saznali od žrtve. Dakako, pritom treba imati na umu sve detalje konkretnog slučaja, odnosno težinu terećenog kaznenog djela, učestalost radnji izvršenja, osobu počinitelja, njegov odnos sa žrtvom, te okolnosti u kojima je žrtva o proživljenom događaju ispričala drugim osobama. Prvostupanjski sud imao je na umu sve ove okolnosti, pa se analiza i ocjena iskaza svjedoka po čuvenju, a radi se o članovima uže obitelji žrtve, te svjedokinji A., prijateljici oštećene, kojoj se isto povjerila, zbog čega se ocjena prvostupanjskog suda ukazuje ispravnom i u cijelosti prihvatljivo argumentiranom.

10. Međutim, ono što je od odlučujućeg značaja za ovaj kazneni postupak, oštećena I. T. je opisala da je optuženik, zbog njezinog protivljenja spolnom odnosu, u više navrata (obično kada bi se napio), primijenio silu kako bi ostvario spolni odnos protiv njezine volje. Istina oštećena nije navela točno vrijeme i datume u kritičnom razdoblju, ali je ipak, jasno i nedvosmisleno rekla da je to bilo dva do tri puta mjesečno, a potom opisala jedan konkretni događaj, 22. veljače 2014., na dan njihovog vjenčanja, nakon što ju je optuženik prethodno gurnuo, tako da se udarila o peć, zbog čega je otišla u spavaću sobu plačući, a optuženik došao za njom, zaključao vrata i unatoč njenom protivljenju spolnom odnosu, primijenio fizičku silu i prisilio je na spolni odnos, tako da ju je čupao za kosu i bacio na krevet, potrgao joj gaće, te obavio spolni odnos, a nakon toga izašao iz sobe i nastavio piti, a ona je ostala u sobi i nadalje plačući. U takvom njenom iskazu nije bilo nedosljednosti niti proturječja.

11. Dakle, nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo (a ne tri kaznena djela u stjecaju, kako se to pogrešno u žalbi tumači). Za sva svoja utvrđenja, pa tako i u odnosu na prihvaćanje iskaza članova njene obitelji, kojima se oštećena povjerila, dao je valjano i logično obrazloženje. Stoga, u okviru istaknute žalbene osnove optuženik u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima pobijane presude i subjektivno ocjenjuje rezultat u postupku provedenih dokaza, pri čemu i nadalje negira počinjenje kaznenog djela.

12. Slijedom iznijetog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud, u cjelovito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio, a optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, zbog čega žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

13. Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, navodi da je optuženiku precijenjena olakotnim njegova neosuđivanost, a zanemarena posebna otegotna okolnost da je u više navrata počinio terećeno kazneno djelo i time iskazao upornost i veliku količinu kriminalne volje, pa predlaže izreći kaznu zatvora u duljem trajanju, bez primjene instituta ublažavanja kazne.

14. Optuženik, doduše, u uvodu, ne naznačuje tu žalbenu osnovu, no u sadržaju žalbe ipak navodi da je "izrečena kazna previsoka", te da osim što optuženik nije počinio kazneno djelo, da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovu neosuđivanost, te da on nije alkoholičar kako ga oštećena i njena obitelj prikazuju, jer bi u suprotnom zasigurno imao barem jedan prekršaj budući je konstantno u automobilu. Uz žalbu je dostavio i podneske o obraćanju Centru za socijalnu skrb, radi ostvarivanja kontakata s djetetom, a u obrani je naveo da brine o djetetu i redovno plaća alimentaciju.

15. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito, treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

15.1. Prvostupanjski sud je utvrdio one okolnosti koje su relevantne za odluku o kazni, pri čemu je olakotnim cijenio optuženikovu dosadašnju kaznenu i prekršajnu neosuđivanost, dok mu je kao otegotno cijenio upornost u činjenju navedenog kaznenog djela.

15.2. S tim u vezi prvostupanjski sud je, a s obzirom da optuženik nije kazneno i prekršajno osuđivana osoba, primijenio institut ublažavanja kazne i utvrdio mu kaznu blažu od propisane, u trajanju od 2 godine, smatrajući da postoje naročito olakotne okolnosti te da se svrha kažnjavanja može postići i takvom blažom kaznom, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, uz činjenicu da je otac djeteta o kojem brine, jer i prema iskazu oštećene redovno doprinosi za njegovo uzdržavanje, a sve to u kontekstu znatnog proteka vremena od počinjenja djela.

16. Stoga, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske našao je da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 godine adekvatna, zbog čega je i prihvaćena od strane ovog drugostupanjskog suda, pa je optuženik i osuđen na tu kaznu, kao u točki II izreke.

16.1. Zbog navedenog, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, bez da pri tome navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije osnovana.

16.2. Tako izrečena kazna, primjerena je stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti kaznenog djela, te će se upravo takvom kaznom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa nema opravdanja za izricanje kazne zatvora ni u duljem, ni u kraćem trajanju. Zbog toga nije prihvaćena ni žalba državnog odvjetnika, a ni optuženika.

16.3. Ista kazna podobna je i za shvaćanje kako je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno, te će se istom izraziti, kako društvena osuda, tako i utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način, te će dovoljno utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

17. Optuženik se žali i na odluku o trošku, navodeći da je trebalo donijeti oslobađajuću presudu, zbog čega nalazi da je posljedično tome i odluka o trošku trebala biti oslobađajuća.

18. Prije svega, u odnosu na ovaj dio žalbe optuženika, za naglasiti je da je iz do sada iznesenih razloga, jasno kako je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženika proglasio krivim za kazneno djelo silovanja opisano u točki I pobijane presude, a to podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 148. ZKP/08. Sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08. optuženiku se u slučaju osuđujuće presude nalaže da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično. No, optuženik sukladno članku 148. stavak 6. ZKP/08., u slučaju promijenjenih okolnosti, a nakon donošenja odluke o troškovima, može zatražiti od predsjednika vijeća da posebnim rješenjem oslobodi optuženika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti ili djelomično, pa žalba optuženika niti u ovom dijelu nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika zbog kaznenog djela pod točkom II pobijane presude

19. U pravu je optuženi M. T. kada navodi da je činjenično stanje za terećeno kazneno djelo prijetnje, za sada, pogrešno utvrđeno, a i nepotpuno, što je rezultiralo pogrešnom odlukom o njegovoj odgovornosti, da je djelo počinio u navedeno vrijeme počinjenja kaznenog djela, a na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu točke II prvostupanjske presude.

19.1. Naime, optuženik je proglašen krivim što je u razdoblju od mjeseca travnja 2014. do 11. kolovoza 2019., u S. D. i S. svojoj supruzi I. T. od koje se razveo 21. rujna 2016. govorio da će ju ubiti, jer ako neće biti s njim neće biti s nikim, da će ju ubiti kao psa na cesti, da će ju autom zgaziti, da će ju noć progutati, da će pišati krv, da će baciti bombu na kuću u kojoj je živjela I. T. s njihovim sinom T. i njenom obitelji i sve ih ubiti, da će biti samo njegova i božja, da će ju majka ljubiti u limenom lijesu, k

oje riječi su kod I. T. izazvale osjećaj straha i osobne ugroženosti.

20. Iz iskaza oštećene I. T. proizlazi da se po rođenju djeteta htjela rastati od optuženika, no kako on to nije htio prihvatiti, da joj je prijetio gore navedenim riječima, često ju vrijeđao, ali je na kraju pristao i sporazumno su se razveli 21. rujna 2016. Nakon što je otišao iz njihove kuće (nakon 1. rođendana djeteta, 29. ožujka 2015.), da je nastavio živjeti u D. i ponovo nije imala mira od njega, jer je često prolazio pored njezine kuće i svašta joj govorio i dobacivao joj, tj. uznemiravao ju je. Poslije razvoda, kontaktirala je s optuženikom, što zbog kontakata njega i djeteta, što zbog bolesti djeteta, koje je optuženik dva ili tri puta vozio na liječničke preglede u Z. U tijeku 2017. optuženik je htio da se pomire i da se ponovo vjenčaju te je dolazio kod D. Š., no ona je sve to odbila.

21. Svjedokinja M. B., majka oštećene, iskazala je kako je optuženik za vrijeme njihovog zajedničkog života (dakle do 2015.) često vrijeđao I., govoreći da je ružna, glupa te ju je često napadao, a nakon što je napustio njihovu kuću, govorio je kako će ih sve pobiti, da će baciti bombu na kuću, a I. je govorio kako mora biti s njim i da će biti ili njegova ili ničija te da će ju majka ljubiti u limenom lijesu. Bila je prisutna dana 11. kolovoza 2019. sa Ivanom, kada se susrela sa optuženikom u "Kauflandu" i kada joj je počeo govoriti kako on zna kuda ona hoda, da zna s kim je, da prati svaki njen korak.

21.1. Svjedok S. B., brat oštećene, u prethodnom postupku je iskazao kako mu je poznato da je optuženik vrijeđao I., govorio joj je da je dunda, a kada su se njih dvoje razišli čuo je da je prijetio I., a i njemu je prijetio govoreći da će ga prošetati kroz šake, da će ga majka šipkom tražiti po Kupi i ljubiti u limenom lijesu, te da je nešto slično rekao i I., a to je bilo dok su oni živjeli zajedno. Na raspravi održanoj dana 9. ožujka 2021. iskazao je da za vrijeme trajanja braka nije čuo da bi optuženi prijetio i vrijeđao njegovu sestru, iako je vidio modrice na njezinom vratu, a kasnije mu je I. pričala kako ju je optuženik prisiljavao na spolni odnos, te promijenio svoj iskaz, rekavši da nije čuo da bi optuženik riječima kojima je prijetio njemu, prijetio i svojoj supruzi, tj. njegovoj sestri I. T.

21.2. Svjedokinja M. B., sestra oštećene, također je opisala vrijeđanje i ponašanje optuženika prema I. za vrijeme njihovog zajedničkog života, te opisala saznanja o spolnom zlostavljanju koje joj je ispričala I. i događaj koji se dogodio na dan vjenčanja, a kojem je svjedočio svjedok P. I.

21.3. Svjedokinja Z. T., sestra optuženika, iskazala je da je bila u kontaktu sa oštećenom I. T. koja je u više navrata bila kod nje u Z. kada je vodila dijete kod liječnika, te da joj se I. nije nikada žalila na optuženika, a poznato joj je da je optuženik više puta vozio dijete i I. na pregled, te da su u tijeku 2017. i 2018. više puta svi zajedno odlazili u grad, a komunikacija između optuženika i I. da je bila normalna. Jednom takvom susretu za Božić 2018. bila je prisutna i jedna njihova sestrična iz L. te su svi zajedno normalno komunicirali.

21.4. Svjedok D. Š. koji je živio s majkom oštećene, opisao je svađe i sukobe I. i optuženika za vrijeme njihovog zajedničkog života, ali nije čuo prijetnje ili vrijeđanja. Njihovu kuću napustio je u ožujku 2019. i I. mu se nikada nije potužila na ponašanje optuženika, osim da su se ponekad posvađali.

21.5. Ostali ispitani svjedoci nisu imali nikakvih saznanja o prijetnjama, osim svjedokinje A. V., prijateljice oštećene, koja je opisala saznanja o ponašanju optuženika iz onoga što joj je I. ispričala i to za vrijeme njihovog zajedničkog života, te o događaju od 11. kolovoza 2019.

22. Analizirajući naprijed navedene iskaze, kao i uvidom u kompletan spis, ovaj drugostupanjski sud nalazi da, za sada, činjenično stanje sa potpunom izvjesnošću nije utvrđeno, a glede odlučne činjenice vezane za vrijeme počinjenja djela.

23. Cijeneći navedeno, a imajući na umu da je optuženik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje na štetu I. T. u vremenu od mjeseca travnja 2014. do 11. kolovoza 2019., ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju propustio s više pažnje i savjesnije analizirati iskaze, kako same oštećene, tako i svjedoka iz njene obitelji, na okolnosti kada je optuženik pred njima prijetio oštećenici, a pogotovo ocijeniti iskaz sestre optuženika i svjedoka izvanbračnog partnera majke oštećene, te susjeda, na okolnosti navodnih prijetnji kontinuirano, nakon razvoda braka pa sve do 11. kolovoza 2019. Pri tome treba imati u vidu i to da je oštećena nakon razvoda braka bila više puta u kontaktu s optuženikom i njegovom sestrom, da se vozila s njim kada su išli na liječničke preglede djeteta u Z., te ocijeniti iskaz oštećene u odnosu na obranu optuženika da li bi to tako činila, da je u cijelom tom razdoblju imala strah i osjećala osobnu ugroženost od optuženika. Osim toga i iz iskaza svećenika Jozića proizlazi da je 2017. bio u kući kod oštećene, te da su oštećena i optuženik bili zajedno i razgovarali o crkvenom braku, a prije toga ih je vidio dva puta u crkvi zajedno sa djetetom.

24. Iz ovih razloga, kako je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na vrijeme počinjenja kaznenog djela za koje se optuženik optužuje, valjalo je prihvaćanjem žalbe optuženika pobijanu presudu ukinuti i predmet u ovom dijelu vratiti na ponovno suđenje.

25. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve dokaze, savjesno i kritički ih analizirati ponaosob i dovodeći ih u međusobnu vezu, kao i u vezu s obranom optuženika, nakon čega će donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku koju će obrazložiti po članku 459. ZKP/08. vodeći pri tome računa o svim navodima iz ukidnog dijela ove odluke.

26. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. i članka 483. stavka 1. ZKP/08.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.