REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 641/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. C. B., odvjetnica u S., protiv tuženika B. I. S. d.d. S., OIB: ... (ranije B. – B. d.d. S.), radi utvrđenja, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-480/10 od 12. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-277/09 od 4. veljače 2010., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništava odluka direktora tuženika broj 360 od 1. listopada 2002. (stavak I. točka I. izreke); zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 14. listopada 2002. te zahtjev tužitelja za vraćanje na rad na radno mjesto direktora projekta Rm 1010510 (stavak I. točka II. izreke); a odbijen je i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.555.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže određene izrekom prvostupanjske presude (stavak I. točka III. izreke); a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 45.046,00 kuna (stavak II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke); a odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (stavak II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog svih revizijskih razloga s prijedlogom da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji tužitelja (članak 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), ovaj sud nije utvrdio da bi u postupku koji je prethodio reviziji bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, s obzirom na to da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, o odlučnim činjenicama dani su jasni i neproturječni razlozi, a ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
7. Drugostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni, a koristeći se ovlaštenjem iz članka 375. stavak 5. ZPP, u situaciji kada je taj sud prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, nije posebno obrazlagao svoju presudu.
8. Za odluku tuženika o smanjenju plaće tužitelja dani su dostatni razlozi koji svoju podlogu imaju ne samo u iskazima svjedokinje J. B. (rukovoditeljice kadrovske službe tuženika) i zakonskog zastupnika tuženika koji su iskazivali o lošoj financijskoj situaciji tuženika u utuženom razdoblju, već i u Zaključku Vlade Republike Hrvatske od 22. kolovoza 2002., kao i notornoj činjenici o tadašnjim gubitcima u brodogradilištima i brodogradnji općenito.
9. Okolnost što sudovi nisu posebno ocijenili iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem je naveo da je premještanje radnika bilo vezano za radna iskustva za obavljanje konkretnih poslova, odnosno da je smanjenje plaće tužitelja bilo reakcija na njegovo odbijanje ponude izmijenjenog ugovora o radu, nije bila od posebnog utjecaja na odluku, budući da su sudovi, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdili izostanak šikane, odnosno namjere tuženika da se tužitelja premještanjem na drugo radno mjesto degradira.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti odluke direktora tuženika od 1. listopada 2002. kojom je tuženik jednostrano izmijenio visinu ugovorene plaće, za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 14. listopada 2002. te za vraćanje na rad, kao i zahtjev za isplatu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza.
11. Polazeći od toga:
- da su stranke 11. ožujka 2002. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto direktora projekta (šifra Rm 1010510) uz ugovorenu plaću u mjesečnom iznosu 3.06 prosječnih mjesečnih plaća ostvarenih u odnosnom obračunskom mjesecu kod tuženika te stalni mjesečni dodatak u iznosu određenom člankom 6. tuženikova Pravilnika o plaćama,
- da prema članku 9. ugovora o radu direktor društva ima pravo jednostrano izmijeniti visinu ugovorene plaće do određenog minimuma,
- da je tuženik 13. rujna 2002. tužitelju dostavio novi ugovor o radu za radno mjesto voditelja objekta koji tužitelj nije prihvatio,
- da je odlukom direktora tuženika broj 360 od 1. listopada 2002. tužitelju smanjena plaća sukladno odredbi članka 9. ugovora o radu,
- da je odlukom od 14. listopada 2002. tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu od 11. ožujka 2002. zbog poslovno uvjetovanih razloga, uz istovremenu ponudu izmijenjenog ugovora o radu, opet za radno mjesto voditelja objekta, koju ponudu tužitelj nije prihvatio,
- da je odluka o otkazu ugovora o radu obrazložena na način da se ista donosi „zbog potreba posla i ostvarivanja bolje učinkovitosti proizvodno tehničke funkcije u društvu“,
- da je tuženik prije donošenja odluke od 14. listopada 2002. proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom,
- da su u to vrijeme postojala tri izvršitelja poslova na radnom mjestu direktora projekta, a koje poslove su, uz tužitelja, obavljali i R. D. te B. K., na kojim poslovima su radili kratko vrijeme, svega par mjeseci,
- da je tuženik u to vrijeme bio u lošoj financijskoj situaciji, da je poslovao s velikim gubitcima koji su bili posljedica lošeg rada uprave, pa je Zaključkom Vlade RH od 22. kolovoza 2002. o stanju brodogradnje u Republici Hrvatskoj odlučeno da će se od uprave tuženika zatražiti da do kraja studenog 2002. dostave Ministarstvu gospodarstva programe i planove rekonstruiranja i racionalizacije poslovanja u kojima će predvidjeti smanjenje broja zaposlenih i troškova osoblja,
- da je u tim okolnostima uprava tuženika izvršila reorganizaciju posla i to smanjenjem broja izvršitelja na radnom mjestu direktora projekta (sa tri na dva) te preraspoređivanjem radnika s time da su svim izvršiteljima na tom radnom mjestu, uključujući i tužitelju, ponuđeni novi ugovori o radu, na što su radnici D. i K. pristali, a na dva mjesta direktora projekta raspoređeni su radnici Đ. i A. s dugogodišnjim radnim iskustvom na tim poslovima,
- da ponuđeno radno mjesto voditelja objekta odgovara stručnoj spremi tužitelja i njegovom radnom iskustvu jer je baš te poslove ranije obavljao kod tuženika, nižestupanjski sudovi zaključuju da je u opisanim okolnostima tuženik imao opravdane razloge da tužitelju da poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 106. stavak 1. podstavak 1. tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR), dok da u odnosu na odluku direktora tuženika o smanjenju plaće (od 1. listopada 2002.) nisu ostvarena obilježja šikanoznog postupanja.
12. Imajući na umu obrazloženje pobijane odluke, nedvojbeno je da su se sudovi posebno osvrnuli na gospodarske teškoće u kojima se tuženik u tom razdoblju našao te s tim u vezi i na njegovo posezanje za organizacijskim promjenama, između ostalog, i na spornoj poziciji, upravo s ciljem rješavanja poteškoća u kojima se notorno zatekla tuženikova djelatnost brodogradnje, u kojem kontekstu je protumačeno samo obrazloženje pobijane odluke o otkazu („…zbog potreba posla i ostvarivanja bolje učinkovitosti proizvodno tehničke djelatnosti…“) koje sadržajno ne isključuje razloge za poslovno uvjetovani otkaz (gospodarske i organizacijske).
13. Naime, upravo je kao autonomno pravo poslodavca (tuženika) priznato pravo organizirati proces rada, odnosno u sklopu reorganizacije i racionalizacije poslovanja (pa čak i boljeg iskorištavanja znanja i iskustva) ukinuti pojedino radno mjesto i vršiti premještanje radnika s jednog radnog mjesta na drugo.
14. Dakle, neosnovani su revizijski navodi da je sud prihvatio naknadno iskonstruirane i izmišljene razloge za otkaz koji nisu navedeni u odluci o otkazu, jer su sudovi, upravo suprotno, ispitivanje postojanja otkaznih razloga ograničili na obrazloženje odluke o otkazu, a kako je to prethodno obrazloženo.
15. Imajući na umu da je tuženik jednako postupio u odnosu na sva tri radnika zaposlena na radnom mjestu direktora projekta, da su svima ponuđena nova radna mjesta, iako nešto niže rangirana i slabije plaćena, ipak odgovarajuća njihovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, a sve s obzirom na iznimne okolnosti (nepovoljna poslovna situacija uvjetovana gospodarskim poteškoćama u kojima se našla tuženikova djelatnost brodogradnje), i ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da je tuženik legitimno posegnuo za gospodarski opravdanom (re)organizacijom posla, pri čemu namjera tuženika nije bila šikaniranje tužitelja degradiranjem na niže rangirano i slabije plaćeno radno mjesto.
16. Kako, dakle, nije utvrđeno da bi odluka o smanjenju plaće, odnosno o otkazu ugovora o radu bila samovoljna i nedopuštena, već da su bili ostvareni uvjeti i za smanjenje plaće tužitelja u smislu odredbe članka 9. ugovora o radu, ali i za otkaz ugovora o radu, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01) u vezi članka 6. ZR, odnosno iz članka 114. stavak 1. u vezi članka 106. stavak 1. podstavak 1. ZR, kada je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništava odluka direktora tuženika od 1. listopada 2002. odnosno da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu.
17. S obzirom na to da nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a niti pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 15. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v. r.
