REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1153/2021-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz T. M., T. u. 66, OIB … kojeg zastupa punomoćnica A. M., odvjetnica iz Odvjetničkog društva V. i p. u Z., protiv tuženika H. S. K.- U. M. G. iz G., K. 5, A., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica iz Odvjetničkog društva K. & p. u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 452/20-2 od 3. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11038/19-49 od 13. prosinca 2019., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija se prihvaća i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 452/20-2 od 3. ožujka 2020. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11038/19-49 od 13. prosinca 2019., a predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o trošku povodom revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

„I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku H. S. K.- U. M. G. iz G., K. 5, (R. A.), OIB:… da isplati tužitelju A. T. iz T. M., T. u. 66, OIB:… iznos od 38.281,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos od dana 10.7.2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju daljnje troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." II Odbija se tužitelj i sa alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Ovr-1067/08 od dana 19.05.2008.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III Svaka strana snosi svoj dio troška postupka.".

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te je ovaj sud, rješenjem poslovnog broja Revd-3772/2020-2 od 25. svibnja 2021., dopustio toj stranci reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

"- ima li tužitelj (ovrhovoditelj) pravni interes ustrajati s tužbom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i nakon što je predmetna ovrha pravomoćno obustavljena?

- može li tužitelj u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sukladno odredbi čl. 52. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) preinačiti tužbeni zahtjev i potraživati od tuženika naknadu štete koju je trpio zbog provođenja ovrhe, u vidu odvjetničkih troškova koje je podmirio odvjetniku za odvjetničke usluge (na temelju ispostavljenog računa odvjetnika)?“.

4. Tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju protiv drugostupanjske presude, sukladno navedenom rješenju ovog revizijskog suda, a sve u smislu odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP); predložio je ovome sud pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizijom dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Ovaj je postupak započeo podnošenjem tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na koju je tužbu rješenjem ovršnog suda upućen ovdje tužitelj, a tamo ovršenik.

8.1. S obzirom na to da je spomenuti ovršni postupak tijekom trajanja ovoga parničnog postupka obustavljen, zbog toga što je u drugom parničnom postupku (kojeg je također započeo ovdje tužitelj) utvrđeno da Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnoj stvari (ovršna isprava temeljem koje je određena ovrha u spomenutom ovršnom predmetu) ne proizvodi pravne učinke u odnosu na jamca A. T., prvostupanjski je sud presudom poslovnog broja P-1990/18-35 od 28. prosinca 2018. odbio tužbeni zahtjev uz odlučno shvaćanje da:

„kako je ovršni postupak dovršen za vrijeme trajanja ovoga postupka, a tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 52. Ovršnog zakona, to nema mjesta pružanju pravne zaštite na način kako se traži tužbenim zahtjevom.“.

8.2. Drugostupanjski je sud, odlučujući po žalbi protiv te presude, u rješenju poslovnog broja Gž 1329/19-2 od 28. svibnja 2019., zapravo potvrdio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je dalje izrazio bitno pravno shvaćanje:

„Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da u situaciji kada je ovršni postupak dovršen, nije više moguće voditi postupak radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, već je potrebno da tužitelj preinači tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 52. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ).

Odredba čl. 52. st. 1. OZ-a propisuje ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 48. i 49. st. 1. tog Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu, tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

Sukladno odredbi čl. 51. st. 6. OZ-a sud će, na temelju pravomoćna presude kojom je utvrđeno da ovrha nije dopuštena i na prijedlog ovršenika, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu.

Dakle, krajnji cilj vođenja postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je da nadležni sud, na temelju pravomoćne presude donesene u takvom parničnom postupku, ukine provedene ovršne radnje i obustavi ovrhu. Stoga u situaciji kada je ovrha pravomoćno obustavljena, nema više zakonskih pretpostavki za vođenje parničnog postupka za proglašenje ovrhe nedopuštenom.“.

8.3. Međutim, tom je odlukom drugostupanjski sud ipak ukinuo prvostupanjsku presudu, jer je ocijenio da nije dokazano je li ovršni postupak doista pravomoćno obustavljen, što se imalo utvrditi (i utvrdilo se) u ponovljenom postupku.

8.4. U nastavku postupka, prateći i tumačeći izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda tužitelj je tužbeni zahtjev koncipirao na način da:

- u njegovom glavnom dijelu potražuje trošak ovoga parničnog postupka koji je obračunat u apsolutnom iznosu do dana postavljanja takovog tužbenog zahtjeva (38.281,25 kuna) kojeg, očito u smislu tumačenju drugostupanjskog suda, ocjenjuje nastalom štetom u smislu odredbe čl. 52. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008);

- nadalje potražuje daljnji trošak parničnog postupka;

- je postavio podredni tužbeni zahtjev na proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom, uz daljnju naknadu parničnog troška,

- a sve prethodno s zateznim kamatama.

8.5. Taj je tužbeni zahtjev ovopredmetnom revizijom pobijanom presudom pravomoćno odbijen uz sljedeće obrazloženje:

- da „iz odredbe čl. 52 st. 7. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ) jasno proizlazi da se nakon provedene ovrhe više ne može odlučivati o tužbenom zahtjevu za nedopustivost ovrhe, već jedino o zahtjevu za povratom neosnovano stečenog ovrhom te o naknadi štete ukoliko tužitelj preinači tužbu, s time da bi se kao o prethodnom pitanju raspravljalo o tome je li ovrha bila nedopuštena iz razloga koje je ovršenik iznio u žalbi protiv rješenja o ovrsi“;

- da „u konkretnom slučaju ne postoji zahtjev tužitelja za plaćanje neosnovano stečenog iznosa ovrhom te ne postoji niti eventualna naknada štete prema tuženiku“;

- da „se u konkretnom slučaju niti ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva u smislu navedene zakonske odredbe iz razloga što je zahtjev za naknadu troškova ovog postupka tužitelj već postavio u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 13. studenog 2008.“;

- da „je ovršni postupak pravomoćno okončan, odnosno dovršen iz razloga što je tužitelj tijekom trajanja postupka uspio dokazati da ovršna isprava temeljem koje je određena ovrha ne proizvodi pravne učinke u odnosu na istog, i to presudom ovog suda poslovni broj P-4314/08, a ne iz razloga provedbe ovrhe“;

- da „Odredba čl. 52. st. 1. OZ-a propisuje ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 48. i 49. st. 1. tog Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu, tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.“;

- da „Time što je ovršni postupak pravomoćno obustavljen, ispunjene su zakonske pretpostavke za preinaku tužbe u konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 52. st. 7. OZ-a.“;

- međutim da „ovršenik kao tužitelj može preinačiti tužbu na način što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Dakle, ovršenik može, u situaciji kada je ovrha obustavljena, preinačenom tužbom zahtijevati vraćanje onoga što je ovrhovoditelj neosnovano stekao ovrhom i naknadu štete koju je ovršenik ovdje (tužitelj) zbog toga pretrpio, uključujući troškove ovršnog postupka. U konkretnom slučaju tužitelj nije ni tvrdio niti dokazivao da je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-1067/08 pred Općinskim sudom u Bjelovaru provedbom ovrhe bilo što neosnovano stekao, slijedom čega tužitelj nije ni mogao trpjeti štetu zbog neosnovanog stjecanja u ovrsi. Kako tužitelj nije zahtijevao ni vraćanje stečenog niti naknadu štete, već je preinačenom tužbom zahtijevao isplatu troškova ovog parničnog postupka koji se vodio radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a za što ne postoji nikakva pravna osnova, pri čemu tužitelj u ovom postupku iznos troškova zapravo potražuje dva puta – kao predmet tužbenog zahtjeva i kao predmet zahtjeva za naknadu troškova ovog parničnog postupka, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke pobijane presude neosnovan.“;

- da „Suprotno žalbenim navodima, troškovi ovog parničnog postupka ne predstavljaju štetu koju bi tužitelj pretrpio zbog vođenja ovršnog postupka poslovni broj Ovr-1067/08, već se radi o sporednom potraživanju tužitelja u ovoj parnici, koje on može ostvariti isključivo u ovom parničnom postupku.“.

9. Ovaj, revizijski sud ocjenjuje da pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci, u pogledu dijela kojim je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na proglašenje ovrhe nedopuštenom – nije pravilno te je u tom smislu ovaj sud već izrazio pravno shvaćanje, slijedom čega se, a dajući odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje, upućuje na njegove odluke:

- poslovnog broja Rev 1012/2020-2 od 22. prosinca 2020., u kojoj se izražava sljedeće pravno shvaćanje: „Tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenog u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može, postupajući sukladno tom rješenju podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, pa iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena.";

- poslovnog broja Rev 1604/2018-2 od 8. siječnja 2019., u kojoj se izražava sljedeće pravno shvaćanje: „Ni jednom odredbom Ovršnog zakona nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da tužba postaje nedopuštena. Dapače, iz odredbe čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostaloga ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom, jasno proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe.“.

10. Iako su ta pravna shvaćanja izražena u okviru režima Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/2013, 93/2014), dok je u ovome, konkretnom sporu primjenjiv Ovršni zakon („Narodne novine“ br. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008), u oba slučaja se radi o nomotehnički identičnoj odredbi – ovdje primjenjivog članka 52. OZ-a (dakle, potonjeg Ovršnog zakona), pa je pravno shvaćanje citirano u prethodnom odjeljku, primjenjivo i na ovaj, konkretan slučaj.

10.1. Također, iako se u ovom slučaju radi o tome da je ovrha (povodom koje je istaknut ovopredmetni tužbeni zahtjev) obustavljena , dok je u slučajevima iz odjeljka 9. ovrha bila dovršena, tj. pravedna, to ne utječe na primjenu pravnog shvaćanja iz prethodnih revizijskih odluka na ovaj slučaj.

11. Pravno shvaćanje suda se, dakle, u pobijanim nižestupanjskim odlukama temelji na izravno suprotstavljenom pravnom shvaćanju (od prethodno navedenog) zbog čega ovaj sud utvrđuje da je pred tim sudovima pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog ga čega je, temeljem čl. 395. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I.

12. Uzimajući u obzir da je revizija ocijenjena osnovanom u pogledu prvog postavljenog pravnog pitanja, ovaj sud ocjenjuje da davanje odgovora na drugo postavljeno pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu, jer se u tom dijelu tužbenog zahtjeva zapravo radi o potraživanim troškovima ovoga parničnog postupka, koji će sasvim sigurno ovisiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, zbog čega je pobijane nižestupanjske odluke valjalo ukinuti i vezano uz odluke pod toč. I. izreke prvostupanjske odluke, koja, zapravo u svojoj biti, dakle, predstavlja akcesorno potraživanje troška ovoga parničnog postupka.

12.1. Osim toga, za primijetiti je da se u tom pitanju problematizira pitanje troška nastalog „zbog provođenja ovrhe“, dakle, dalo bi se zaključiti – ovršnog postupka, dok se u ovom postupku takvi troškovi nisu niti potraživali, nego ponavlja se, parnični troškovi ovoga – parničnog postupka.

12.2. Konačno, za primijetiti je da i sud u pobijanoj odluci, unatoč pogrešnom pravnom shvaćanju o nemogućnosti daljnjeg vođenja parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, priznaje pravo tužitelju potraživati troškove ovršnog postupka (v. predzadnju točku odjeljka 8.5.).

13. U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi razmotriti predmet u svjetlu prethodno izraženog pravnog shvaćanja revizijskog suda te, u tom smislu, dalje utvrditi sve eventualno odlučne činjenice i tako donijeti novu, zakonitu odluku.

14. Odluka o trošku postupa povodom revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (toč. II. izreke).

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan,v.r.