REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 311/2017-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. P. d.d., J., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika D. D., T., OIB:..., i II-tužene M. S. D., J., A. OIB:..., koje zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2942/2013-2 od 1. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1309/11 od 10. listopada 2012., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika D. D. i M. S. D. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između I-tuženika kao darovatelja i II-tužene kao daroprimatelja, ovjeren dana 26. veljače 2009. kod javnog bilježnika N. V. u V., pod brojem OV-1691/09, a temeljem kojeg ugovora je II-tuženica stekla vlasništvo nekretnine opisane u izreci presude suda prvog stupnja, gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema I- tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna, zahtjev kojim su I i II-tuženici dužni trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna namiri prodajom nekretnine opisane u izreci presude suda prvog stupnja u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna kao i zahtjev kojim se tuženicima nalaže naknaditi tužitelju trošak postupka (toč. I.). Ujedno je tužitelj dužan tuženicima naknaditi parnični trošak u iznosu od 27.185,00 kuna (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke u kojoj odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između I-tuženika kao darovatelja i II-tužene kao daroprimatelja, ovjeren dana 26. veljače 2009. kod javnog bilježnika N. V. u V., pod brojem OV-1691/09, a temeljem kojeg ugovora je II-tuženica stekla vlasništvo nekretnine opisane u izreci presude suda drugog stupnja u ½ dijela, gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna kao i zahtjev kojim su I i II-tuženici dužni trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna namiri prodajom ½ nekretnine opisane u izreci presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna (toč. I.). Ujedno je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke na način da je utvrđeno da ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između I- tuženika kao darovatelja i II-tužene kao daroprimatelja, ovjeren dana 26. veljače 2009. kod javnog bilježnika N. V. u V., pod brojem OV-1691/09, a temeljem kojeg ugovora je II-tuženica stekla vlasništvo nekretnine opisane u izreci presude suda drugog stupnja u ½ dijela, gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna kao i zahtjev kojim su I i II-tuženici dužni trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna namiri prodajom ½ nekretnine opisane u izreci presude suda drugog stupnja (toč. II.). Svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. III.).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju sud drugoga stupnja je pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, radi čega je u ovom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ugovor o darovanju od 26. veljače 2009. sklopljen između tuženih stranaka gubi pravni učinka prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema I-tuženiku na temelju pravomoćne i ovršne presude, te nalog II-tuženici da trpi namirenje tužiteljeve tražbine prodajom predmetne nekretnine.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da tužitelj ima potraživanje prema I-tuženiku u iznosu od 2.500.000,00 kuna na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Jastrebarskom poslovni broj K- 71708 od 21. studenoga 2008.

- da je I-tuženik Ugovorom o darovanju nekretnina od 26. veljače 2009. darovao nekretninu (stan) sagrađen na k.č.br. 1375, upisanu u broj poduloška 116/z.k.ul. 2505 k.o. J. svojoj kćeri, II-tuženici,

- da je tijekom prvostupanjskog postupka B. D. stekla ½ predmetne nekretnine.

10. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev zaključivši da u trenutku poduzimanja pobijane radnje nije postojala dospjela tražbina tužitelja prema I-tuženiku D. D., obzirom je pravomoćnost odluke na kojoj tužitelj temelji svoj imovinsko pravni zahtjev nastupila 16. srpnja 2009., kao i da tužitelj nije dokazao insolventnost dužnika, obzirom nije dokazao da je predmetnu tražbinu prvotno utužio i da je namirenje iz već utuženog, a zatim i ovršnog postupka neuspješno okončano.

11. Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. a ZPP. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke iz čl. 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, obzirom u konkretnom slučaju tužitelj ima dospjelu tražbinu prema I-tuženiku, da tužiteljeva tražbina iznosi 2.500.000,00 kuna, radi čega činjenica da je I-tuženik zaposlen i da mu je to jedini izvor prihoda čine otežanu mogućnost tužitelju na namirenje njegove tražbine, da je došlo do umanjenja dužnikove imovine i da dužnik nema druge imovine iz koje bi se vjerovnik namirio, te da se u konkretnom slučaju radi o besplatnom raspolaganju dužnika, radi čega postoji neoboriva zakonska pretpostavka da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku.

Kako je za vrijeme trajanja postupka došlo do promjene vlasništva u ½ dijela darovane nekretnine, sud drugog stupnja je za navedeni dio tužbeni zahtjev odbio. 12. Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

13. Tuženici određeno ne navode koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno u čemu se ista sastoji, pa sukladno odredbi čl. 392.a st.1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

14. Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je sud drugog stupnja pravilno primijenio čl. 66. i 67. ZOO.

15. Sukladno članku 66. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (st. 1.), te se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (st. 2.). Nadalje pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza (čl.66. st. 3.).

16. Pretpostavke pobijanja propisane su člankom 67. ZOO pa se tako prema st. 1. naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Prema st. 2. ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno, dok prema st. 3. kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji se smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtjeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

17. Opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema tome jesu: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. ZOO.

18. Revidenti tvrde da u vrijeme poduzimanje radnje koja se pobija, tužiteljeva tražbina nije postojala te da stoga nije ni dospjela, jer da je ista dospjela pravomoćnošću presude donesene u kaznenom postupku, pa da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 66. st. 1. ZOO.

19. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije uvjetovano činjenicom da je potraživanje vjerovnika utvrđeno pravomoćnom odlukom, niti ovršnom odlukom, kako to pogrešno smatraju revidenti.

20. Naime, pobijana drugostupanjska presuda temelji se na pravnom shvaćanju koje je podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 24. svibnja 2021., pod brojem Su-IV- 16/2021-11 po kojem dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu, kao jedna od općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika (čl. 66. st.1. ZOO).

21. Ovaj sud također prihvaća ocjenu drugostupanjskog suda da činjenica da je I- tuženik zaposlen, te da mu je plaća jedini izvor prihoda, u odnosu na tražbinu tužitelja u iznosu od 2.500.000,00 kuna, nedvojbeno upućuje na zaključak da I- tuženik kao dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja.

22. Stoga, suprotna razlaganja revidenata ponovljena u reviziji, kojima pokušavaju osporiti pravilnost zaključka nižestupanjskog suda glede nepostojanja imovine dužnika iz koje bi se tužitelj mogao naplatiti, nisu u od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

23. Nadalje, kako se prema odredbi čl. 67. st. 2. ZOO pretpostavlja da je II-tuženici, koja je srodnica I-tuženika u prvoj liniji (kćer I-tuženika), bilo poznato da I-tuženik, kao dužnik, poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, odnosno tužitelju u ovom postupku, jer prema utvrđenju suda nakon sklapanja predmetnog ugovora o darovanju I-tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljevog potraživanja, drugostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio tužbenu zahtjev. Pri tome valja dodati da prema st. 3. istog članka postoji neoboriva zakonska presumpcija da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem (besplatnim pravnim poslom) nanosi štetu vjerovniku te se za pobijanje takvih radnji ne zahtijeva da je trećoj osobi to bilo poznato odnosno moglo biti poznato.

24. Prethodno navedeno revidenti u suštini obrazlažu tvrdnjom da predmetno darovanje nije učinjeno radi oštećenja vjerovnika. Također, revidenti u reviziji iznose vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iz toga izvode vlastite činjenične zaključke - suprotne onima koje izvodi nižestupanjski sud u postupku.

25. Na takve navode treba odgovoriti da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenata u tom pravcu nisu od značaja niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskog suda.

26. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.