REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 337/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. l. by R. d.o.o. sa sjedištem u M., OIB:... (prije „G.-D.“ d.o.o, iz M.), kojeg zastupa punomoćnik I. B. odvjetnik u Z., protiv prvotuženika S. d.o.o. iz M., OIB: ..., i drugotuženika S. d.o.o. iz S., OIB: ..., oba zastupana po punomoćniku A. N., odvjetniku u M., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvo i drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 2137/17 od 7. studenoga 2017., ispravljena rješenjem broj Gž-2137/17 od 11. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj posl. br. Pn-573/16 od 26. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2022.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:
»I/ Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Tuženi S. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i promet OIB: ..., M. i S. d.o.o. za građevinski inženjering i trgovinu OIB: ..., S., su dužni solidarno platiti tužitelju N. L. B. R. d.o.o., OIB: ..., M., na ime naknade prouzročene štete iznos od 240.228,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, po stopi koja za svako polugodište dobije uvećanje prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkih društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena, to sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 102.959,90 kuna sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana 24. svibnja 2003. god. do 31. prosinca 2007. god., a od 1. siječnja 2008. god. do isplate po stopi određenoj za svako uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. god. do 25. svibnja 2017. god., po stopi koja za svako polugodište dobije uvećanje prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkih društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao neosnovan.
III/ Dužni su tuženici pod 1) i 2), solidarno naknaditi tužitelju N. L. B. R. d.o.o. OIB: ..., M., parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 104.962,14 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja za svako polugodište dobije uvećanje prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkih društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana presuđenja, pa do isplate, sve u roku od 15 dana."«
2. Drugostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem drugostupanjskog suda odbijene su žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv točke II. drugostupanjske presude kojom je njihova žalba odbijena kao neosnovana reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava navode tuženika te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Iako tuženici pobijaju drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka taj revizijski razlog nije obrazložen te nije navedeno u čemu se ta povreda sastoji, stoga ovaj sud sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP taj revizijski razlog nije ispitao.
8. Revizijske navode tuženika kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i iznose vlastiti zaključci, su prigovori činjenične naravi. Međutim, u smislu odredbe članka 385. ZPP, takvi prigovori u reviziji nisu dopušteni, pa stoga nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.
9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
10. Predmet ovog postupka je naknada štete na stvarima tužitelja zbog izvođenja radova na nekretnini u vlasništvu prvotuženika, a koje radove je izvodio drugotuženik.
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je prvotuženik vlasnik prostorije koja se nalazi pored prostorije u kojoj je tužitelj držao svoju robu,
- da su se na nekretnini u vlasništvu prvotuženika vršili građevinski radovi (rušenje),
- da je drugotuženik izvođač radova rušenja na nekretnini prvotuženika,
- da je na robi tužitelja nastala šteta,
- da je Općinski sud u Splitu proveo postupak osiguranja dokaza R-57/03 u kojem je vještak popisao predmete koju su oštećeni, djelomično ili potpuno,
- da je vještak utvrdio visinu štete u iznosu 353.188,90 kn,
- da je Sporazumom od 27. ožujka 2003. prvotuženik priznao postojanje štete na stvarima tužitelja do iznosa od 10.000,00 kuna te mu je taj iznos isplatio,
- da na strani tužitelja postoji suodgovornost za nastanak štete od 30%.
12. S obzirom na ovakva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev pravilno navodeći da je štetu tužitelju prouzročio prvotuženik svojim postupanjem odnosno rušenjem na predmetnoj nekretnini te drugotuženik kao izvođač radova.
13. Prema odredbi čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
13.1. U smislu odredbe čl. 185. st. 1. ZOO odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, dok će sukladno odredbi čl. 190. ZOO sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
14. Tužitelj je u postupku dokazao da mu je šteta nastala upravo poduzimanjem građevinskih radova odnosno rušenjem susjednog objekta kojeg je vlasnik prvotuženik a koje radove je izvršio drugotuženik, dok tuženici nisu dokazali da postoje pretpostavke za njihovo oslobođenje od odgovornosti.
15. Neosnovano tuženici ponavljaju svoje navode kako su isplatom iznosa 10.000,00 kuna u cijelosti ispunili svoju obvezu prema tužitelju. Naime, pravilno nižestupanjski sudovi, a već je i ovaj sud u svojoj ukidnoj odluci u ovoj stvari Rev-2436/10 od 27. kolovoza 2014. naveo da je navedenim sporazumom prvotuženik priznao postojanje štete (izvanugovorne) do određenog iznosa (10.000,00 kuna), obzirom da obveza prvotuženika u konkretnom slučaju ne proizlazi iz ugovorne obveze, već se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, jer sporazum između tužitelja i prvotuženika nema svoj temelj u ugovoru odnosno ugovornoj obvezi, već isti proizlazi upravo iz izvanugovorne odgovornosti za štetu koju je prvotuženik (a i drugotuženik kao izvođač radova) prouzročio tužitelju svojim postupanjem (rušenjem) na predmetnoj nekretnini.
16. U odnosu na revizijske prigovore tuženika vezane za postupak osiguranja dokaza pravilno nižestupanjski sudovi navode da se sam postupak osiguranja dokaza sastoji od izvođenja dokaza za koje se može pretpostaviti da su neophodni za utvrđivanje relevantnih činjenica prije nego što je to normalno u razvoju parnice ili nakon njenog redovnog okončanja, čak i prije pokretanja parnice, ako postoji opravdana bojazan da se ti dokazi kasnije neće moći izvesti ili da će njihovo izvođenje biti otežano.
16.1. O izvedenom osiguranju sastavlja se zapisnik koji ne predstavlja odluku suda, pa protiv njega nije dopuštena žalba. Na taj način se rezultati osiguranja konzerviraju kako bi se mogli upotrijebiti kad sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu bude utvrđivao činjeničnu osnovu spora.
16.2. Prema stajalištu sudske prakse, postupak osiguranja dokaza ne završava bilo kakvom odlukom, nego polaganjem zapisnika o izvedenom osiguranju dokaza, odnosno njegovom dostavom parničnom sudu, pa protiv takvog zapisnika nije dopuštena žalba, isto tako prema stajalištu sudske prakse, u postupku radi osiguranja dokaza nije dopušteno raspravljati o pravnom odnosu između stranaka, tj. ima li predlagatelj pravo i kakvo je to pravo u odnosu prema protustranci, odnosno sudska praksa je jednoznačna u određenju sadržaja takvog postupka u kojem osigurani dokaz nije predmetom analize i ocjene u postupku u kojem je provedeno njegovo osiguranje, nego u eventualnom postupku u kojem će se takav dokaz (eventualno) koristiti.
16.3. Također je za napomenuti da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su u postupku osiguranja dokaza prisustvovali i predstavnici tuženika, što je potvrdio i zastupnik prvotuženika u svom iskazu, te predstavnica drugotuženika, te isti nisu imali primjedbi na zapisnik s lica mjesta osiguranja dokaza. Tuženici tijekom postupka osiguranja dokaza nisu osporavali stanje lica mjesta zatečeno u postupku osiguranja dokaza IR-57/03, kao ni fotografije koje su izrađene u predmetu.
16.4. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da je postupak osiguranja dokaza proveden sukladno odredbama čl. 272., 275. st. 1. i 2. i čl. 276 ZPP, slijedom čega je postupak osiguranja dokaza formalnopravno pravilno proveden, a prigovori tuženika kojima se osporava i utvrđena visina nastale štete, nisu osnovani.
17. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 190. ZOO kada su tuženike obvezali na naknadu štete.
18. Obzirom da su sudovi utvrdili da je tužitelj svojim pasivnim držanjem (nije zaštitio robu najlonima, stavljanjem robe u kutije itd.) doprinio nastanku štete na njegovim stvarima, pravilno su ocijenili da na strani tužitelja postoji doprinos u nastanku štete od 30% te u tom iznosu sukladno odredbi čl. 192. st. 1. koja propisuje da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu, umanjili tužbeni zahtjev tužitelja.
19. Radi navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tuženika odbiti i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 15. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.
