REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1403/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. B. iz Z., H., OIB …, koju zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. i partneri u Z., protiv tuženika D. za s. i n. o. K. S. F., O., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. & G. u Z., radi otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1352/2021-2 od 20. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2538/2018-46 od 31. ožujka 2021., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tužiteljice, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1352/2021-2 od 20. srpnja 2021., u točkama I. i II. izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2538/2018-46 od 31. ožujka 2021., kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja u točki I.1. i I.2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem tražila da se utvrdi da odluka o otkazu Ugovora o radu tuženika od 27. prosinca 2017., kojim je tužiteljici otkazan Ugovor o radu zaključen 7. srpnja 2017. za radno mjesto njegovateljice, skladištara, te Odluka tuženika od 10. siječnja 2018., kojim se odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice nisu dopušteni, te da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da se naloži tuženiku da tužiteljici plati naknadu za izgubljenu plaću u razdoblju od 7. siječnja 2018., pa do vraćanja na rad, u ukupnom iznosu 122.451,76 kn kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, počevši od 16. veljače 2018., sve preciznije navedeno u toj presudi.

1.2. U točki II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati neisplaćeni dio plaće za prekovremeni rad u ukupnom iznosu od 1.888,15 kn kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, sve preciznije navedeno u toj presudi.

1.3. U točki III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati i neisplaćeni dio naknade za godišnji odmor u ukupnom iznosu 42,64 kn sa zateznom kamatom, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, od dana 16. siječnja 2018. pa do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj odluci.

1.4. U točki IV. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 34.375,00 kn sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2021. do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj odluci.

1.5. U točki V. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2538/2018-46 od 31. ožujka 2021., u dijelu pod točkom I. i IV. izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu (točka III. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude u točkama I. i II. izreke, reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je preinačenje drugostupanjske presude i prihvaćanje njezinog tužbenog zahtjeva, podredno je predložila ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje tome sudu, odnosno ukinuti presudu i prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio osnovanost podnesene revizije, te je zatražio trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da odluka o otkazu Ugovora o radu tuženika od 27. prosinca 2017., kojim je tužiteljici otkazan Ugovor o radu zaključen 7. srpnja 2017., za radno mjesto njegovateljice, skladištara, te Odluka tuženika od 10. siječnja 2018., kojim se odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice nisu dopušteni, te da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i da se naloži tuženiku da tužiteljici plati naknadu za izgubljenu plaću u razdoblju od 7. siječnja 2018., pa do vraćanja na rad, u ukupnom iznosu 122.451,76 kn sa zateznim kamatama.

7.1. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., kao ni onu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, a koje navode tužiteljica temelji na tvrdnji da nižestupanjske presude imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati, budući da izreka presude proturječi razlozima presude, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te da su i u pogledu ocjene izvedenih dokaza i izvedenih zaključaka povrijedili odredbu čl. 8. ZPP-a, a sve to iz razloga jer nisu uzeli u obzir nalaz inspektorata rada od 18. studenoga 2019., koji, po tvrdnji revidentice, nije naknadno dostavljen u spis, već da se radilo o „nadopuni nekorektnog prethodnog inspekcijskog nadzora“. To stoga jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, a time što je drugostupanjski sud prihvatio sudsku ocjenu dokaza izvedenu od strane prvostupanjskog suda, uključujući i ocjenu o postojanju razloga koji predstavljaju razloge za predmetni otkaz ugovora o radu, nije počinjena navedena bitna povreda postupka, s obzirom da su u odnosu za prihvaćanje pravnog shvaćanja izneseni jasni razlozi, pri čemu je ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima provedena na način upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a ocjena provedenih dokaza po revidentici, koja je različita od ocjene dokaza po nižestupanjskim sudovima, nije dovela do navedene bitne povrede.

7.2. Osim toga, nalaz inspektorata rada od 18. studenoga 2019., tužiteljica je dostavila na ročištu održanom 13. listopada 2020., (prije kojeg je održano i ročište od 14. siječnja 2020.), odnosno u vrijeme kada je već nastupila prekluzija prava na iznošenje novih dokaza i činjenica (čl. 299. st. 3. ZPP-a), s obzirom da je prethodni postupak tada već bio zaključen, to tim više što na tom dokumentu stoji napomena tužitelja kako je isti zaprimio 21. studenoga 2019., iz čega proizlazi zaključak da je on tim dokazom raspolagao preko godinu dana prije dostavljanja sudu, slijedom čega je u smislu citirane odredbe, potrebno zanemariti navedeni dokaz.

8. Ni navodi revidentice o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koje tužiteljica obrazlaže tvrdnjama da je prvostupanjski sud donio, a drugostupanjski sud potvrdio presudu donesenu u korist tuženika, temeljeći istu na stavu da je zakonita odluka o otkazu zbog loše komunikacije tužiteljice s korisnicima i drugim djelatnicima tuženika, dok se u samoj odluci, odgovoru na tužbu i početnom stadiju postupka ističe da je do otkaza došlo zbog nestručne i radne nesposobnosti tužiteljice, zbog čega da se ne može nesporno utvrditi zbog kojeg razloga je donesena pobijana Odluka o otkazu ugovora o radu, nisu osnovani, te se u svezi navedene tvrdnje tužiteljice ističe da iz obiju nižestupanjskih presuda jasno proizlazi da je tuženik tužiteljici ugovor o radu otkazao za vrijeme trajanja probnog rada iz razloga što tužiteljica nije zadovoljila na probnom radu (nije pokazala odgovarajuće radne i stručne sposobnosti na poslovima za koje je sklopila ugovor o radu), sukladno čl. 53. st. 1. Zakona o radu.

9. U postupku koji je prethodio reviziji, nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na neodređeno vrijeme na radnom mjestu njegovateljice, skladištara, da joj je tuženik Odlukom od 27. prosinca 2017. otkazao ugovor o radu za vrijeme probnog rada, te da je protiv te Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je odbijen Odlukom tuženika od 10. siječnja 2018.,

- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu iz razloga što ona nije pokazala svoje stručne i radne sposobnosti,

- da je ravnatelj tuženika D. Č., u prisutnosti domara T. L., tužiteljicu obavijestio da joj otkazuju ugovor o radu jer nije zadovoljila očekivanjima tuženika u svom radu kao njegovateljica,

- da je tužiteljica odbila primiti pisanu Odluku o otkazu, zbog čega je odluka o otkazu stavljena na oglasnu ploču tuženika, sukladno odredbama Pravilnika o radu, na tri dana, od 28. do 30. prosinca 2017., a nakon čega je tužiteljici počeo teći otkazni rok od sedam dana koji je istekao 6. siječnja 2017., kada joj je prestao radni odnos kod tuženika,

- da je z.z. tuženika D. Č., kada je stupio na dužnost, zatekao tužiteljicu na radnom mjestu njegovateljice, u vrijeme kada joj je još uvijek tekao probni rok, da je tužiteljicu prethodno upozorio na potrebu bolje komunikacije, te da je donio Odluku o njezinom otkazu jer je bilo pritužbi na njezin rad i komunikaciju prema korisnicima i ostalim djelatnicima,

- da je svjedokinja B. M. P., (bivša ravnateljica tuženika) potvrdila da je smatrala da je iz navedenih razloga i bilo potrebno s tužiteljicom ugovoriti probni rad.

10.1. Nižestupanjski sudovi su, cijeneći da je tužiteljica odbila primiti odluku o otkazu ugovora o radu, zaključili da je tuženik u skladu s čl. 143. Pravilnika o radu tuženika, u vezi s čl. 132. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) pravilno tužiteljici izvršio dostavu Odluke o otkazu putem oglasne ploče.

10.2. Nadalje su, polazeći od utvrđenja da je čl. 1. Ugovora o radu od 7. srpnja 2017. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme uz uvjet probnog rada u trajanju od 6 mjeseci, i utvrđenja da iz predmetne Odluke o otkazu proizlazi da je tužiteljici ugovor o radu otkazan za vrijeme trajanja probnog rada uz obrazloženje da nije zadovoljila na probnom radu (nije pokazala odgovarajuće radne i stručne sposobnosti na poslovima za koje je sklopila ugovor o radu) zaključili da su u ovom konkretnom predmetu ispunjene pretpostavke iz čl. 53. st. 1. i čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR-a, odnosno da je Odluka o otkazu pravilna i zakonita, pri čemu je za zakoniti otkaz dovoljno da poslodavac u otkazu naznači da radnik u probnom roku nije svojim radom zadovoljio potrebama radnog mjesta, odnosno da nema stručne i druge sposobnosti koje su mu potrebne, a da pritom ne treba iznositi sve činjenice zbog kojih nije zadovoljan radom radnika već da u otkazu naznači nepovoljnu ocjenu probnog rada, dok sud nije ovlašten upuštati se u takvu ocjenu osim ako iz činjeničnog stanja proizlazi da je ocjena poslodavca posljedica diskriminacije, a čega u ovom slučaju nije bilo.

10.3. Vezano za tvrdnju tužiteljice da tuženik nije mogao tužiteljicom zaključiti ugovor o radu s probnim radom s obzirom da je tužiteljica već neko vrijeme obavljala poslove njegovateljice i to duže od tri godine i pri čemu se pozivala na sudsku praksu revizijskog suda (Revr-250/04 od 21. svibnja 2005.) u kojoj je izneseno pravno shvaćanje prema kojem zaključenje ugovora o radu s probnim radom na neodređeno vrijeme nije dopušten u pravnoj situaciji nakon što je radnik kod toga poslodavca radio tri godine u kontinuitetu temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, izneseno je pravno shvaćanje prema kojem se u konkretnom slučaju ne radi o identičnoj pravnoj situaciji jer tužiteljica prije ugovora o radu na neodređeno vrijeme s uvjetom probnog rada, (zaključen dana 7. srpnja 2017.) nije bila zaposlena kod tuženika u kontinuitetu jer je prethodni ugovor o radu na određeno vrijeme prestao 31. siječnja 2017., dakle, da je došlo do prekida rada tužiteljice kod tuženika 6 mjeseci prije zaključenja predmetnog ugovora o radu.

11.1. Prema odredbi čl. 391 st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382.a tog Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom iz samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11.2. U reviziji sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

12. Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

13.1. Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava tužiteljica se poziva na čl. 143. Pravilnika o radu tuženika te navodi da se odluke, obavijesti i druga pismena akata u svezi s ostvarivanjem prava i obveza radnika, prema toj odredbi obavljaju neposrednom predajom radniku, koji je dužan potpisati potvrdu o izvršenom dostavljanju po primatelju i dostavljaču, a kada takva dostava nije moguća, odluka se dostavlja radniku putem pošte, preporučenom pošiljkom na adresu koju je prijavio poslodavcu, a tek ukoliko pošta ne bi bila preuzeta ili bi se adresa koju je radnik dao poslodavcu kao relevantnu za primanje pismena pokazala kao nepoznata ili neodgovarajuća, poslodavac bi mogao i smio dostavu radniku izvršiti isticanjem na oglasnoj ploči poslodavca. Tvrdi da joj dostava nije izvršena na zakonit način jer je tuženik pobijanu odluku odmah izvijestio na oglasnoj ploči i time povrijedio citirane odredbe Pravilnika o radu, jer tužiteljici nije niti pokušao odluku o otkazu dostaviti preporučenom pošiljkom putem pošte.

13.2. S obzirom na utvrđenja sudova prema kojima je tužiteljica znala za sadržaj pobijane odluke, da joj je pokušana dostava te odluke, da je tužiteljica odbila potpisati primitak Odluke o otkazu, a posebno da je pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava, ne može se prihvatiti tvrdnja tužiteljice da bi i eventualnom povredom odredbi predmetnog Pravilnika pobijana odluka, zbog povrede odredbi o dostavi bila nezakonita. Osim toga činjenica da je radnik odbio primiti i potvrditi primitak odluke o otkazu, ne znači da dostava nije uredna i valjana.

14.1. Tužiteljica nadalje i u reviziji ponavlja da je dulje od tri godine obavljala poslove njegovateljice kod tuženika te smatra da tuženik nije mogao s tužiteljicom zaključiti ugovor o radu s probnim radom, te se ponovo poziva na odluku revizijskog suda, broj Revr-250/04 od dana 21. svibnja 2005., uz tvrdnju da ugovoreni probni rad nije ugovoren radi provjeravanja znanja i sposobnosti tužiteljice već s ciljem otkazivanja ugovora o radu bez provođenja propisanog postupka otkaza, ponavljajući da ona dobro i kvalitetno obavlja svoj posao, što da su potvrdili i brojni svjedoci, a da su sudovi kao mjerodavan iskaz uzeli iskaz zakonskog zastupnika tuženika, ocijenivši ga istinitim, da je predložila saslušanje svjedoka v.d. ravnateljice I. L., ali da ona neopravdano nije saslušana u prvostupanjskom postupku, kojim postupanjem suda je došlo do izravne povrede prava na pravično suđenje i načela jednakosti oružja koje predstavlja konstitutivni element prava na pravični postupak.

14.2. Nije osnovan ni navedeni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 53. st. 1., čl. 120. st. 1., 2. i 3. i čl. 121. st. 1. ZR-u.

14.3. Odredbom čl. 53. st. 1. ZR-u propisano je da se prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti probni rad, da ugovoreni probni rad ne smije trajati duže od šest mjeseci (st. 2.), da nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (st. 3.), da se na otkaz iz st. 3. ovoga članka na primjenjuju odredbe ovoga Zakona o otkazu ugovora o radu, osim čl. 120., čl. 121. st. 1. i čl. 125. ovoga Zakona (st. 4.) te da je otkazni rok kod ugovorenog probnog rada najmanje sedam dana (st. 5.).

14.4. Prema odredbi čl. 120. st. 1., 2. i 3. ZR-u, kada je ugovoren probni rad otkaz mora biti u pisanom obliku, mora biti obrazložen, te se isti mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, dok je čl. 121. st. 1. ZR-u propisano da otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza ugovora o radu i isti kod ugovorenog probnog rada mora trajati najmanje 7 dana.

15. U konkretnom slučaju tuženik je tužiteljici otkazao ugovor o radu iz razloga što nije zadovoljila na radu, odnosno nije pokazala odgovarajuće stručne i radne sposobnosti na poslovima za koje je zaključila ugovor na radu.

16.1. Kako je naprijed navedeno, revizijski navodi tužiteljice svode se na njezinu tvrdnju da je zadovoljila na probnom radu, odnosno da tuženik nije smio ugovoriti probni rad, a podredno, da nije smio dati otkaz navodeći kako tužiteljica nema sposobnosti za obavljanje poslova za koji je zaključila radni odnos.

16.2. Isticanjem takvih prigovora tužiteljica u stvari osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a). Osim toga, izneseni navodi tužiteljice svode se na kritiku sudske ocjene dokaza, kojima suprotstavlja vlastitu ocjenu, a da pritom ne navodi zbog čega bi sudska ocjena dokaza bila neuvjerljiva, nelogična i neusklađena sa pribavljenim i izvedenim dokazima. Pored toga sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a prema odredbi st. 2. tog članka sud (a ne stranke) odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U tom smislu saslušanje v.d. ravnateljice I. L. je u konkretnim okolnostima bilo nepotrebno i ono ne bi utjecalo na ishod postupka jer je sporni Ugovor o radu od strane tuženika potpisala ravnateljica B. M.-P., koja je saslušana u ovom postupku, dok je Odluku o otkazu donio ravnatelj D. Č., a kako je I. L. bila v.d. ravnateljica u razdoblju koji nije predmet ovog postupka, nelogično je da bi ona mogla relevantno iskazivati o odlučnim činjenicama u ovom sporu.

16.3. Iz navedenih razloga ni tvrdnje tužiteljice da je neizvođenjem dokaza saslušanjem navedene svjedokinje došlo do povrede prava na jednakost oružja između stranaka i prava na pravično suđenje i o povredi čl. 6 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske nisu osnovani.

16.4. Neosnovani su i navodi tužiteljice o diskriminaciji, jer diskriminacija nije bila predmet raspravljanja u ovom postupku niti je takav prigovor bio iznesen. Stoga takvi prigovori nisu po prvi puta mogli biti izneseni u reviziji (čl. 386. ZPP-a).

17.1. Za pravovaljanost otkaza temeljem čl. 53. st. 3. ZR-u, prema čvrstoj praksi revizijskog suda dovoljno je da poslodavac naznači kako radnik u probnom roku nije svojim radom zadovoljio, te da ne treba iznositi činjenice zbog kojih nije zadovoljan radnikovim radom. Prema daljnjem shvaćanju revizijskog suda sud se nema ovlast upuštati u poslodavčevu ocjenu, osim ako je riječ o diskriminaciji (tako u Revr- 1432/14 od 25. kolovoza 2015., Revr-1445/13 od 30. rujna 2014., Revr-1299/14 od 9. rujna 2014. i dr.). Stoga je razlog zbog kojeg je Odluka o otkazu donesena potpuno irelevantan kada sud ne može ulaziti u ocjenu istoga jer se radi o diskrecionoj ocjeni poslodavca, kao što su irelevantni svi navodi vezano za tvrdnju tužiteljice da je dobro obavljala posao i da je imala dobru komunikaciju, kao i upiranje na potvrdu Zavoda za javno zdravstvo, kojom dokazuje svoju stručnost i sposobnost.

17.2. Odluka ovoga suda broj Revr-250/04, na koju se poziva tužiteljica, i prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije primjenjiva na ovaj slučaj. To stoga što je između ovdje spornog Ugovora o radu (na neodređeno vrijeme) i Ugovora o radu (na određeno vrijeme) koje je tužiteljica imala zaključene prije toga, postoji vremenski odmak od 6 mjeseci, ali i što je u ovom slučaju tužiteljica zasnovala radni odnos za radno mjesto njegovateljice, skladištara, odnosno za radno mjesto koje je dijelom različito od radnog mjesta za koje je ranije imala zaključen ugovor o radu sa tuženikom na određeno vrijeme (njegovateljice). S obzirom da je tužiteljica bila u radnom odnosu sa tuženikom na određeno vrijeme (na temelju više uzastopnih ugovora na određeno vrijeme) za radno mjesto njegovateljice i da je između toga ugovora na određeno vrijeme i predmetnog ugovora, za radno mjesto njegovateljice, skladištara, koji je zaključen na neodređeno vrijeme (uz probni rad) proteklo skoro 6 mjeseci, u kojem tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod tuženika, tuženik je prema shvaćanju ovoga suda mogao tužiteljicom pri sklapanju predmetnog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto njegovateljice, skladištara dogovoriti probni rok, jer ugovaranje takve odredbe nije protivno odredbi čl. 53. st. 1. ZR-u, pa u situaciji kada ne postoji vremenski kontinuitet radnog odnosa kod istog poslodavca temeljem zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme i ugovora o radu na neodređeno vrijeme u kome je dogovoren probni rad i kada se ne radi o identičnim radnim mjestima i obvezama radnog mjesta, unošenjem odredbe o probnom radu u novi (prvi) ugovor o radu na neodređeno vrijeme nije nezakonito niti je time došlo do zloupotrebe prava na ugovaranje probnog roka.

17.3. Osim toga, prema shvaćanju ovoga suda tužiteljica je, da bi se mogla osnovano pozivati na nevaljanost ugovorene odredbe o probnom radu, morala tužbenim zahtjevom tražiti i poništenje takve ugovorne odredbe u ugovoru o radu, a kako ona to nije tražila u predmetnoj tužbi, jer je samo tražila utvrđenje nezakonitom predmetne odluke o otkazu ugovora o radu, tada nižestupanjskim sudovima kroz prethodno pitanje nije bilo moguće ni raspravljati njezinu tvrdnju o nevaljanosti odredbe o probnom radu iz zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, niti iz razloga što bi takva ugovorena odredba bila nevaljana tvrditi da je njezin otkaz toga ugovora nezakonit.

18. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju jer je ta radnja ocjenjena nepotrebnom (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.