REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1596/2019-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz L., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva „B. i Partneri“ iz Z., protiv tuženika „E. o.“ d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva „G. i Partneri“ d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-425/18-3 od 3. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1598/12-170 od 28. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2022.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade:
- za godinu 2000. počevši od 01. 09. svakomjesečni iznos od po 4.210,44 kuna,
- za godinu 2001. svakomjesečni iznos od po 4.296,64 kuna,
- za godinu 2002. svakomjesečni iznos od po 2.706,90 kuna
- za godinu 2003. svakomjesečni iznos od po 2.920,00 kuna,
- za godinu 2004. svakomjesečni iznos od po 2.917,00 kuna,
- za godinu 2005. svakomjesečni iznos od po 2.893,00 kuna,
- za godinu 2006. svakomjesečni iznos od po 2.853,00 kuna,
- za godinu 2007. svakomjesečni iznos od po 2.697,00 kuna,
- za godinu 2008. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2009. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2010. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2011. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2012. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2013. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2014. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2015. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
- za godinu 2016. svakomjesečni iznos od po 2.855,00 kuna,
sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svakomjesečni iznos od prvog u mjesecu za tekući mjesec pa do isplate i to za razdoblje do 30. 06. 2002. po stopi od 18%, za razdoblje od 01. 07. 2002. pa do 31. 12. 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. 01. 2008. pa do 30. 06. 2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. 07. 2011. pa do 31. 07. 2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. 08. 2015. pa do 31. 12. 2015. po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. 01. 2016. pa do 30. 06. 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. 07. 2016. do 31. 12. 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, a od 01. 01. 2017. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena pa do isplate,
II. Nalaže se tuženiku plaćati rentu tužitelju, počevši od 01. 01. 2017. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, u mjesečnom iznosu od po 2.855,00 kuna s tim da mu dosjele obroke plati odjednom s kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima na razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i tekućoj na svakomjesečni iznos od prvog u mjesecu za tekući mjesec pa do isplate, a ubuduće najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 132.699,26 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i tekućoj od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa.“
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužitelja na ime troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka, sve na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.
8. Opširni revizijski navodi tuženika su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka koji su suprotni činjeničnim utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tuženika u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.
9. Okolnost da tuženiku nije prihvatljiva odluka i obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i tuženikova interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.
10. Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).
11. Nižestupanjski sudovi nisu počinili niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP na koju upućuje tuženik. Pravilno drugostupanjski sud navodi da navedena povreda postoji ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Odlukom Županijskog suda u Zadru Gž-2008/10 od 13. lipnja 2012. ukinuta je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1480/02 od 19. veljače 2010. Opravdano je tužitelj nakon navedene ukidne odluke Županijskog suda u Zadru postavio tužbeni zahtjev u skladu sa vještačenjem provedenim u postupku. Činjenica pak da su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev sukladno tako postavljenom tužbenom zahtjevu ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP.
12. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
13. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete na ime izgubljene zarade koju bi ostvarivao obavljajući poljoprivredne poslove na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu njegovog oca, a u čemu je spriječen ozljedama koje je zadobio u prometnoj nezgodi od 20. kolovoza 2000.
14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj u prometnoj nezgodi od 20. kolovoza 2000. za koju je odgovoran osiguranik tuženika zadobio teške tjelesne ozljede (udarac u glavu s prijelomom baze lubanje, potres i nagnječenje mozgovine i krvarenje u meke moždane ovojnice, prijelom petne kosti i druge ozljede),
- da se prije prometne nezgode (20. kolovoza 2000.) tužitelj zajedno s članovima svoje obitelji (djed, roditelji i supruga) bavio poljoprivredom;
- da je poljoprivredno gospodarstvo sa nositeljem gospodarstva A. B. upisano u Upisnik poljoprivrednog gospodarstva 18. lipnja 2003.,
- da su kao članovi navedenog gospodarstva upisani J. B., S. B., B. B. i M. B.;
- da je udio tužitelja u proizvodnji u poljoprivrednom obiteljskom domaćinstvu prije prometne nezgode iznosio 56%, a koji udio od 56% se s obzirom na socijalnu strukturu OPG-a odnosi na upravljanje poljoprivrednom mehanizacijom;
- da tužitelj nakon prometne nezgode s obzirom na svoju dijagnozu psihoorganskog sindroma nije zdravstveno sposoban upravljati vozilima B kategorije, koja kategorija obuhvaća kategorije F i M koje se odnose na poljoprivrednu mehanizaciju, međutim da tužitelj još uvijek ima dozvolu za navedene kategorije vozila, da mu još formalno nije zabranjeno upravljanje tim kategorijama vozila, ali da tužitelj prema čl. 13. Pravilnika o zdravstvenim pregledima vozača, a s obzirom na svoju dijagnozu psihorganskog sindroma ne bi mogao dobiti dozvolu za upravljanje vozilima B kategorije i podrednim kategorijama, odnosno da bi slijedom čl. 13. Pravilnika trebao ostati bez vozačke dozvole, te
- da tužitelj u razdoblju od dana nezgode (20. kolovoza 2000.) pa do 2002. nije bio radno sposoban za obavljanje poslova u poljoprivredi, dok je u razdoblju od 2002., pa nadalje tužitelj nesposoban za obavljanje poslova u poljoprivredi 60%, odnosno da postoji preostala radna sposobnost u visini od 40%.
15. S obzirom na ovakva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev pravilno temeljeći svoje odluke na odredbi čl. 188. st. 1., čl. 189. i čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st 1. ZOO („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08).
16. Prema čl. 188. st. 1. u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Prema st. 2. istoga članka novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.
16.1. U smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan mu je između ostalog naknaditi i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema st. 2. istoga članka Zakona ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Pod izgubljenom zaradom uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 189. st. 3. ZOO).
17. Imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji da se tužitelj kao član obiteljskog gospodarstva bavio poljoprivredom, da tužitelj u razdoblju od dana nezgode (20. kolovoza 2000.) pa do 2002. nije bio radno sposoban za obavljanje poslova u poljoprivredi, dok je u razdoblju od 2002., pa nadalje tužitelj nesposoban za obavljanje poslova u poljoprivredi 60%, prema shvaćanju ovog suda, pravilno je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci primijenilo materijalno pravo kada je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.
18. Neosnovano tuženik u reviziji navodi da je tužitelj imao pravo samo na izgubljenu zaradu u visini troškova angažiranja zamjenskog radnika za obavljanje poslova koje tužitelj nije mogao obavljati.
18.1. Tužitelj nije vlasnik niti nositelj obiteljskog gospodarstva na kojem radi, već je samo njegov član na kojem ostvaruje svoje prihode. Stoga je šteta koja je nastala tužitelju uslijed predmetne prometne nezgode upravo visina njegovih izgubljenih odnosno smanjenih prihoda koje nije zaradio zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi, a ne visina troškova zapošljavanja zamjenskog radnika.
18.2. Troškovi zapošljavanja zamjenskog radnika predstavljali bi izgubljenu zaradu tužitelja u slučaju da je tužitelj nositelj poljoprivrednog gospodarstva međutim tužitelj to nije, već je samo njegov član na kojem radi i ostvaruje svoje prihode.
19. Neosnovan je i revizijski navod tuženika kako tužitelju nije nastala šteta u vidu izgubljene zarade obzirom je obiteljsko gospodarstvo na kojem je radio tužitelj nakon štetnog događaja povećalo proizvodnju, kako je došlo do širenja proizvodnje, uvođenja novih kultura, kako je obitelj tužitelja kupila i nova zemljišta za svoje obiteljsko gospodarstvo, itd.
20. U ovoj pravnoj stvari jedino je odlučno to što tužitelj zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženika u razdoblju od dana nezgode (20. kolovoza 2000.) pa do 2002. nije uopće bio radno sposoban za obavljanje poslova u poljoprivredi, dok je u razdoblju od 2002., pa nadalje tužitelj sposoban za obavljanje poslova u poljoprivredi 40%.
21. Neosnovano tuženik prigovara i dosuđenoj zateznoj kamati na dosuđenu izgubljenu zaradu. Naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade predstavlja direktnu novčanu materijalnu štetu pa oštećeniku pripada pravo na onaj broj novčanih jedinica koje bi mu pripale po osnovi plaće u vrijeme njezine isplate s posljedicom početka tijeka zateznih kamata od kada mu je plaća trebala biti isplaćena.
22. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 190. ZOO kada su tuženika obvezali na naknadu štete kao u nižestupanjskim presudama.
23. U odnosu na odluku o troškovima postupka ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
24. Radi navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 15. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.
