REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 163/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz V. (OIB: ...), zastupane po punomoćniku S. Č., odvjetniku iz V., protiv tuženika T. o. d.d. (OIB: ...), Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. L. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-322/2018-2 od 6. lipnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-119/13-57 od 11. prosinca 2017., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplati tužiteljici s osnove izgubljene zarade iznos od 129.616,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu s osnove izgubljene zarade u preostalom dijelu te zahtjev za isplatu rente s osnova tuđe pomoći i njege (točka II. izreke). Ujedno je odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke (točka I. izreke). Nadalje je prihvaćena žalba tuženika kao osnovana i preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu s osnove izgubljene zarade iznosa od 129.616,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 47.781,25 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvatiti i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora u iznosu od 5.000,00 kn uvećan za iznos PDV-a.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužiteljica u reviziji kroz više razloga ukazuje.

7.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužiteljice kojim tvrdi da je u postupku dokazala da bi u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revidentica ukazuje. Naime, u situaciji kada je po tužiteljici predložen svjedok (M. M., član uprave društva Z. d.o.o.) čijim je iskazom željela dokazati da bi s društvom Z. d.o.o. zaključila novi ugovor o radu da nije došlo do predmetne nezgode, bio pasivan (odnosno nije se odazivao pozivu suda), tužiteljica je imala mogućnost predložiti izvođenje i drugih dokaza na tu okolnost iz kojih bi se sa sigurnošću mogli utvrditi njezini navodi.

7.2. Tužiteljica u reviziji ukazujući na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kroz navode da sud nije pravilno analizirao saslušanje tužiteljice pri donošenju svog zaključka da tužiteljica nije dokazala da bi u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu, sadržajno ukazuje na počinjenje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP.

7.3. Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7.4. Prema ocjeni ovog suda, ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

7.5. Nadalje, ističući da se drugostupanjski sud nije očitovao na sve žalbene navode, sadržajno ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

7.6. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, odgovorio na žalbene navode od odlučnog značenja za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st.

1. ZPP.

7.7. Ostalim opsežnim navodima u reviziji kroz pozivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, revidentica dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da tužiteljica nije dokazala da bi prema redovitom tijeku stvari u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu. Takvi prigovori su u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu izgubljene zarade za razdoblje od ožujka 2008. do srpnja 2016. te zahtjev za isplatu rente u narednom razdoblju, kao i zahtjev za isplatu rente s osnove trajne potrebe tuđe pomoći i njege.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

- da je tužiteljica imala ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen sa Z. d.o.o. sa trajanjem do 31. siječnja 2008. te je bila raspoređena na poslove spremačice četiri sata i obućarskog radnika četiri sata,

- da je kod Z. d.o.o. bila zaposlena od 1. kolovoza 2006.,

- da je tužiteljica 13. siječnja 2008. kao putnik stradala u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, a u kojoj je pretrpjela tjelesne ozljede,

- da joj je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zaključen radni odnos tužiteljice sa 31. siječnja 2008.,

- da je pravomoćnim rješenjem HZMO-a odbijen njezin zahtjev za invalidsku mirovinu,

- da se tužiteljica nalazi u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, s time da nije korisnik novčane naknade,

- da je rješenjem Centra za socijalnu skrb odobreno tužiteljici pravo na stalnu pomoć u iznosu od 750,00 kn mjesečno od 23. srpnja 2009. do 18. svibnja 2009.,

- da je uvidom u nalaz i mišljenje M. K. utvrđeno da je tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebna četiri sata dnevno tijekom šest mjeseci i još tri mjeseca po dva sata dnevno,

- da je uvidom u očitovanje M. G. utvrđeno da radna sposobnost tužiteljice postoji za poslove kojima se ne opterećuju noge i zdjelica i koji nisu stajaći te da joj je potreba trajna pomoć i njega četiri sata tjedno počev od 3. studenoga 2008.,

- da je na temelju provedenog medicinskog vještačenja po I. R., specijalisti medicine rada, utvrđeno da tužiteljica nije izgubila radnu sposobnost za obavljanje poslova spremačice i da je nakon završenog liječenja mogla nastaviti obavljati te poslove u punom opsegu,

- da je na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da zarada koju bi tužiteljica ostvarila u razdoblju od 16. travnja 2008. do 16. veljače 2013. ukupno iznosi 129.616,93 kn.

10. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete za razdoblje u kojem se liječila bez obzira na raskinuti radni odnos, s obzirom da u tom razdoblju nije bila u mogućnosti ostvarivati ikakvu zaradu, koju bi inače ostvarivala da nije bila ozlijeđena. Pritom, pozivom na odredbu čl. 230. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) tuženikov prigovor zastare nalazi neosnovanim. Stoga pozivom na odredbu čl. 1088. st. 1. i čl. 1095. st. 1. ZOO tužiteljici dosuđuje naknadu štete s osnove izgubljene zarade do završetka liječenja koje smatra da je nastupilo trenutkom podnošenja tužbe, uz umanjenje za 10% s osnove dogovorenog doprinosa tužiteljice nastanku štete, sa pripadajućim zateznim kamatama pozivom na odredbu čl. 29. ZOO, dok za naredno razdoblje ocjenjuje da tužiteljici ne pripada naknada štete s obzirom na utvrđenje da je sposobna za obavljanje poslova spremačice u punom opsegu pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za isplatu rente s osnova tuđe pomoći i njege s obzirom na utvrđenje da je naknadu za taj vid štete tužiteljica ostvarivala od strane Centra za socijalnu skrb.

11. Drugostupanjski sud, ocjenjuje pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na izgubljenu zaradu za razdoblje od ožujka 2008. do završetka liječenja, odnosno za vrijeme nesposobnosti za rad tijekom liječenja, jer zaključuje da tužiteljica nije dokazala uzročno posljedičnu vezu između gubitka zarade i štetnog događaja jer nije dokazala da bi da bi prema redovnom tijeku stvari u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu, odnosno da bi sa tadašnjim ili nekim drugim poslodavcem izvjesno sklopila novi ugovor o radu da nije došlo do predmetnog ozljeđivanja. Slijedom navedenog ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u tom djelu te stoga primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP preinačuje prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu na način da odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ujedno zaključuje da je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva pravilno prvostupanjski sud isti odbio te stoga u tom dijelu potvrđuje prvostupanjsku presudu.

12. Tužiteljica kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji u bitnom osporava pravilnu primjenu odredbe čl. 1095. ZOO, odnosno da drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 1088. ZOO, na kojoj tužiteljica temelju svoj tužbeni zahtjev za isplatu rente te opetovano osporava zaključak drugostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da bi da bi prema redovnom tijeku stvari u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu.

12.1. Prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema st. 2. istoga članka, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

12.2. O. čl. 1088. st. 1. ZOO propisano je da se u slučaju smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.

13. Po ocijeni ovoga, polazeći od navedenih utvrđenja u postupku, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da između štetnog događaja (nezgode koju je pretrpjela tužiteljica) i izgubljene zarade ne postoji uzročno posljedična veza jer se iz provedenih dokaza ne može se zaključiti niti da bi bivši poslodavac s tužiteljicom sklopio novi ugovor o radu, a niti da bi se tužiteljica zaposlila kod nekog drugog poslodavca, odnosno ne može se zaključiti da je gubila zaradu za vrijeme nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja radi pretrpljene nezgode, stoga je sud pravilno primijenio odredbu čl. 1095. st. 1. ZOO kada je zaključio da je tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade za vrijeme tužiteljičine nesposobnosti za rad neosnovan.

13.1. Nadalje, revidentici je za odgovoriti da pored zaključka suda o nepostojanju uzročno posljedične veze između štetnog događaja i izgubljene zarade tužiteljice, nije ni bilo mjesta primjeni odredbe čl. 1088. ZOO, odnosno dosuđivanja tužiteljici novčane rente koju tužbenim zahtjevom potražuje, stoga je i u tom dijelu pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

14. Navodi kojima revidentica i kroz razloge pogrešne primjene materijalnog prava dovodi u pitanje činjenična utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili o nepostojanju uzročno posljedične veze u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), a kako je već ranije navedeno te navode ne može razmatrati ovaj sud u okvirima revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Kako nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.