REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 640/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. T. zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 3. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/2017., 118/2018. i 126/2019.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 28. kolovoza 2020. pod poslovnim brojem K-7/2017., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019.; dalje: ZKP/08.) oslobodio je optužbe optuženog V. T. zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 3. u vezi s člankom 52. KZ/11. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 640/2020-5

2.2. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

3. Žalba nije osnovana.

4. Državni odvjetnik u žalbi daje svoju ocjenu vjerodostojnosti i značaja izvedenih dokaza u pogledu utvrđivanja najvažnije sporne činjenice, odnosno je li optuženik predao drogu radi daljnje prodaje obojici svjedoka. Žalitelj smatra da je sud nekritički prihvatio iskaz svjedoka L. K. B. i obranu optuženika. U žalbi se navodi da su iskaz svjedoka L. K. B. i obrana optuženika neuvjerljivi i proturječni, a da je iskaz svjedoka D. K. uvjerljiv. Sve te okolnosti potom državni odvjetnik povezuje s činjenicom da je sud trebao provesti suočenje svjedoka D. K. i svjedoka L. K. B., kao i da je mogao provesti suočenje optuženika i svjedoka D. K., kako bi se stekla veća razina izvjesnosti u utvrđeno činjenično stanje.

5. Prvostupanjski sud pobijanu odluku ponajprije temelji na iskazu svjedoka L. K. B. koji za predaju droge tereti svjedoka D. K.. Prvostupanjska je presuda utemeljena i na iskazu optuženika i koja je u bitnome potvrđena iskazom B.. U pobijanoj odluci prvostupanjski je sud detaljno raščlanio izvedene dokaze, osobito iskaze ispitanih osoba. Dao je razloge zašto ne vjeruje iskazu D. K., a zašto smatra da su iskazi svjedoka B. i optuženika vjerodostojni. Osim toga, prvostupanjski sud obrazlaže i kako je došlo do manjih promjena u iskazu svjedoka B. (mladenačka dob i nepromišljenost). Te se promjene niti ne odnose na važne činjenice o kojima ovisi primjena prava.

5.1. Razlozi prvostupanjske presude su zdravorazumski, jasni i logični. Žalbeni navodi ih ne dovode u pitanje. Stoga se žalitelj upućuje na razloge prvostupanjske presude. Ipak, treba dodati sljedeće.

5.2. Svjedoci L. K. B. i svjedok D. K. različito iskazuju tko im je predao drogu. Nesporno je da su obojica svjedoka dobrovoljno izručili drogu opisanu u izreci pobijane presude. Nesporno je i da od optuženika nije ništa oduzeto.

5.3. Pobijajući raščlambu prvostupanjskog suda žalitelj navodi da „svjedok K. nije izjavio da se boji da će svojim iskazom teretiti sebe za ovo djelo ... već u zapisniku stoji njegova izjava da ne želi svojim iskazom teretiti sebe na bilo koji način“. Žalitelj zato smatra da je prvostupanjski sud „netočno reproducirao“ iskaz svjedoka. No žalitelj netočno tvrdi da u prvostupanjskoj presudi stoji da se svjedok boji da će svojim iskazom teretiti sebe „za ovo djelo“. Ovoga dijela („za ovo djelo“) nema u prvostupanjskoj presudi. Prvostupanjski sud je u presudi vjerno prenio iskaz svjedoka i nejasno je zašto žalitelj tvrdi da u pobijanoj presudi piše nešto što u presudi ne piše.

5.4. Nadalje, svjedok D. K. je prilikom ispitivanja na raspravi odstupio od svog ranije danog iskaza. Naime, prilikom ispitivanja u istrazi naveo je da je drogu njemu i svjedoku L. K. B. predao optuženik, a kako bi je unio u dvoranu A. i prodao. Na raspravi je pak iskazao da mu je drogu predao optuženik, ali da nije vidio je li optuženik drogu predao i svjedoku L. K. B.. Nije mogao reći je li trebao s tom drogom sudjelovati u preprodaji ili samo drogu unijeti u dvoranu. To pravilno uočava

I Kž 640/2020-5

prvostupanjski sud te raščlanjujući iskaz toga svjedoka taj dio ocjenjuje važnim za njegovo neprihvaćanje.

5.5. Svjedok L. K. B. (maloljetan u vrijeme inkriminiranog događaja) tijekom cijelog postupka tereti upravo svjedoka D. K. da mu je predao drogu. Obojica svjedoka potvrđuju da su se te večeri prvi put upoznali. Raščlanjujući iskaz svjedoka D. K., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tvrdnje svjedoka D. K. o tome tko mu je predao drogu nisu vjerodostojne. Osim toga, njegov iskaz nije potvrđen niti drugim dokazima. Svjedok D. K. doista ima interes izbjeći mogući kazneni progon u vezi tvrdnji svjedoka L. K. B.. S druge strane, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da svjedok L. K. B. nema takav interes niti je zainteresiran za ishod ovog kaznenog postupka (v. niže pod 5.7.). Žaliteljeva osporavanja takvih zaključaka prvostupanjskog suda nisu zdravorazumska.

5.6. U odnosu na žalbene prigovore prema kojima „su sudu sporne određene okolnosti na koje svjedok K. nije ispitan, čime bi se one razjasnile“ treba navesti da, prema članku 450. stavku 1. ZKP/08., sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi. Ako, za razliku od raspravnog suda, žalitelj smatra da svjedok na raspravi u odnosu na važnu činjenicu nije iskazivao, imao je priliku prilikom neposrednog ispitivanja na raspravi 28. studenog 2018. postavljajući pitanja svjedoku razjasniti okolnosti koje je smatrao bitnima, ali to nije učinio. Zato neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog suda ne znači da se svjedoka trebalo dodatno na neke druge okolnosti ispitivati.

5.7. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je svjedok L. K. B. promijenio svoj iskaz jer taj svjedok u odlučnim činjenicama dosljedno tijekom postupka iskazuje pa tako i to da mu je svjedok D. K. predao drogu, a ne optuženik. Žalitelj tvrdi da je svjedok B. iskazao da nakon događaja nikad više nije vidio K. i da je prestao izlaziti. To, međutim, nije točno. Suprotno tvrdnji žalitelja, svjedok B. iskazao je i da je D. K. viđao i nakon inkriminiranog događaja. Naime, na dokaznom ročištu u istrazi svjedok L. K. B. navodi da viđa D. K. na „partijima“, a na raspravi dopunjuje iskaz navodeći da je „kasnije od K. kupovao na partijima speed“. No, je li svjedok D. K. preprodavao drogu ili nije, nije predmet utvrđivanja u ovom predmetu. Državni odvjetnik pokušava žalbom prikazati je da svjedok L. K. B. ima interes neistinito predstaviti svjedoka D. K. kao „dilera“ kako bi osnažio svoj iskaz, a s ciljem ekskulpiranja optuženika. No, državni odvjetnik za to ne nudi nikakve dokaze, a osobito ne zašto bi svjedok B. svojim iskazom želio pomoći optuženiku. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da svjedok L. K. B. nema nikakvog interesa od ishoda ovog kaznenog postupka i pravilno ocjenjuje iskaz ovog svjedoka kao istinit i uvjerljiv. 5.8. Žalitelj nadalje drži da obrana optuženika nije potvrđena iskazom svjedoka L. K. B. jer taj svjedok drukčije iskazuje od optuženika o prijašnjem međusobnom poznanstvu, kao i o tijeku događaja u automobilu i o rasporedu sjedenja u automobilu, a za koje vrijeme je došlo do primopredaje droge te o drogi koju je dobio optuženik. Međutim, i ovdje državni odvjetnik ne vodi računa o tome da svjedok L. K. B. nije tijekom postupka mijenjao iskaz od koga je dobio drogu i zašto. Detalji na koje upire žalitelj nemaju težinu zbog koje bi raščlamba i ocjena tog dokaza od strane prvostupanjskog suda bila dovedena u pitanje.

I Kž 640/2020-5

5.9. Ni optuženik ni svjedok L. K. B. ne tvrde da su se ranije družili premda su se poznavali. Time se mogu objasniti razlike u iskazima optuženika i svjedoka L. K. B. o međusobnom dotadašnjem poznanstvu.

5.10. Svjedok L. K. B. već tijekom ispitivanja na dokaznom ročištu u istrazi spominje dvije različite, premda slične, količine droge koje mu je predao svjedok D. K.. Prilikom ispitivanja na raspravi dopunjuje da je pored danih 500,00 kuna za drogu trebao kasnije D. K. dati i dodatnih 200,00 kuna. Iskazuje različito i o tome je li i optuženik uzeo drogu od svjedoka D. K., a na raspravi dopunjuje svoj iskaz od tijeku događaja od ulaska u dvoranu A. i zatjecanju od strane redara. Te okolnosti ne mogu umanjiti vjerodostojnost iskaza svjedoka L. K. B. da mu drogu nije predao optuženik, a time i njegovu potkrjepu optuženikovog iskaza. Životno je prihvatljivo da svjedok prilikom ispitivanja na raspravi (više od dvije godine nakon događaja), kad prvi put detaljnije opisuje raspored sjedanja i tijek razgovora u automobilu, kao i tijek događaja od ulaska u dvoranu A. i zatjecanja od strane redara, dopunjuje svoj raniji iskaz. Zato ti iskazi niti ne mogu biti istovjetni. Isto tako životno je prihvatljivo i da se iskaz optuženika i svjedoka L. K. B. ne podudaraju u svim pojedinostima, upravo imajući na umu protek vremena.

5.11. Pogrešna je postavka žalitelja da okolnost da pri pronalasku droge kod svjedoka D. K. nije pronađen ni oduzet nikakav novac upućuje na istinitost iskaza svjedoka D. K. da kod sebe nije imao niti jednu kunu, a kamoli 500,00 kuna za koje svjedok L. K. B. tvrdi da ih je dao D. K. za kupoprodaju droge. Naime, svjedok D. K. i svjedok L. K. B. su dobrovoljno izručili drogu opisanu u optužnici. To uostalom proizlazi iz izvještaja (list 8 i 12 spisa). Pretraga ovih svjedoka nije vršena pa tako nije niti moglo biti utvrđeno je li svjedok D. K. tada kod sebe imao novac.

5.12. Jednako tako, pogrešna je postavka žalitelja i u odnosu na optuženika jer nije vršena niti pretraga optuženika niti to proizlazi iz obrane optuženika. Navodi optuženika da mu je zaštitar prilikom pregleda „uzeo rizle koje je imao kod sebe“ ne upućuju da je riječ o radnji pretrage koju bi obavio zaštitar niti da je riječ o radnji za koju bi trebala postojati službena evidencija.

5.13. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da iskaz svjedoka D. K. uz njegove nelogičnosti, bez potkrijepljenosti drugim dokazima, a uz negiranje optuženika i iskaz svjedoka B., nije dovoljno pouzdana osnova za utvrđenje odlučne činjenica da bi optuženik njemu i svjedoku B. predao drogu radi daljnje prodaje. Ne postoji dokaz koji bi takav iskaz svjedoka D. K. potvrđivao pa makar i djelomično.

5.14. Osim toga, ni sadržaj presude na temelju sporazuma stranaka Općinskog suda u Novom Zagrebu od 18. siječnja 2018. pod poslovnim brojem Kov-187/2017. kojom je D. K. osuđen zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 2. KZ/11., a u vezi droge koju je dobrovoljno izručio i koja je opisana u optužnici, ne upućuje na sigurni zaključak da mu je tu drogu predao optuženik. Ta sporazumna presuda se očito temelji na iskazu D. K. u tom postupku, ali ta okolnost nije zapreka sudu da u ovom postupku iskaz svjedoka K. podvrgne raščlambi i pravilno ga ocijeni, kao što je to prvostupanjski sud i učinio.

I Kž 640/2020-5

5.15. Zato prigovori žalitelja o tome da je neživotna i nelogična obrana optuženika (vraćanje do automobila i ostavljanje paketića u kojem zna da je droga i koju ne želi; objašnjenje što čuje od zaštitara i zašto je odustao od ulaska u dvoranu A. i zašto se udaljio) nemaju taj značaj koji im žalba pridaje jer se njima ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

5.16. Nije u pravu državni odvjetnik ni kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zato što je sud odbio dokazni prijedlog državnog odvjetnika za suočenje svjedoka D. K. i svjedoka L. K. B., a da je sud mogao provesti i suočenje optuženika i svjedoka D. K.. Po ocjeni ovoga suda, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o neprihvaćanju dokaznog prijedloga optužbe jer se provođenjem suočenja ne bi došlo do novih važnih saznanja. Niti u žalbi državni odvjetnik nije dao uvjerljive razloge da bi ovaj dokazni prijedlog, kako je predložen, mogao doprinijeti boljem utvrđenju činjeničnog stanja. Pritom treba imati na umu da je suočenje svjedoka s drugim svjedokom zakonom predviđeno samo kao mogućnost, a državni odvjetnik nije bio uskraćen u pravu ispitivati oba svjedoka na raspravi niti uskraćen u pravu stavljati primjedbe na vjerodostojnost njihova iskazivanja. U odnosu na navode žalbe da je sud mogao provesti suočenje svjedoka D. K. i optuženika, riječ je o mogućnosti koju žalitelj prvi put iznosi u žalbi. Taj dokaz tužitelj nije predlagao na raspravi. No, ni taj dokaz nije potreban imajući na umu pravilnost pobijane presude.

5.17. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije dokazano da bi optuženi V. T. počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

6. Premda žalba na to ne upire, a radi pravilnog postupanja ubuduće, treba navesti da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nepravilno poziva na primjenu pravnog pravila in dubio pro reo, pogrešno navodeći da je riječ o načelu. Naime, odredba članka 3. ZKP/08. ne sadrži načelo već pravno logičko pomagalo in dubio pro reo (I Kž 265/2015., I Kž 288/2013., I Kž-Us 94/2013., I Kž 769/13., III Kr 222/2010., I Kž 530/2013.). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje nije riječ o tome. Prvostupanjski je sud imao na raspolaganju dokaz koji je upućivao na zaključak da je optuženik počinio djelo i dokaze koji su upućivali na zaključak da optuženik nije počinio djelo. U takvoj situaciji može postojati dvojba kojim dokazima vjerovati, a kojima ne. No, ta se dvojba ne rješava pomoću pravila in dubio pro reo.

6.1. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08.) i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima“ (članak 450. stavak 2. ZKP/08.). Tu dužnost sud ispunjava bez vezanosti ili ograničenosti nekim formalnim dokaznim pravilom, dakle, primjenom

I Kž 640/2020-5

načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08., I Kž-Us 16/13. od 15. veljače 2016.). Tako je u stvari i postupio prvostupanjski sud kada je ocijenio da nije dokazano da je optuženik počinio kaznenog djelo koje mu je stavljeno na teret. Zato pogreška prvostupanjskog suda u dijelu pobijena presude koji se odnosi na pravno pravilo in dubio pro reo ne utječe na pravilnost prvostupanjske presude.

7. Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 476. ZKP/08.), to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Zdenko Konjić, v.r.