REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2800/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika P. L. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Z., II-tuženika D. L. iz Z., s boravištem u Z., OIB: …, III-tuženice D. L. iz Z., OIB: …, koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K., V. & partneri d.o.o. Z., IV-tuženice R. K. iz Z., OIB: …, V-tuženice P. T. iz Š., OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. I. M., odvjetnik u Z., VI-tuženice T. D. iz K., OIB: … i VII- tuženice A. M. iz I. L., P., OIB: …, od kojih su tuženici IV., VI. i VII. zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. i partneri j.t.d. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-703/17-2 od 17. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2375/12 od 9. prosinca 2016., u sjednici dana 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 703/17-2 od 17. travnja 2018. u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2375/12 od 9. prosinca 2016. u odbijajućem dijelu toč. I. izreke i to preko iznosa od 17.500,00 EUR-a do iznosa od 400,000,00 kuna, te kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točci III izreke, se odbija kao neosnovana.

i

r i j e š i o  j e

I. Revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke, se odbacuje kao nedopuštena.

II. Revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu točke I. izreke, kojom je potvrđena prvostupanjska odluka o parničnim troškovima u odbijajućem dijelu točke II. i u dosuđujućem dijelu toč. V. izreke, se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-2375/12 od 9. prosinca 2016. sudio je:

„I. Nalaže se tuženiku ad. 2. D. L. da tužitelju vrati dug u iznosu od 17.500,00 EUR-a sa kamatama koje poslovne banke u mjestu ispunjenja priznaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR i to od 29. srpnja 2011. godine pa do isplate, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 17.500,00 EUR-a do iznosa od 400.000,00 kuna zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik ad. 2. D. L. tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.650,00 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženicima ad. 1. i ad. 3-7 da solidarno tužitelju vrate dug u iznosu od 400.000,00 kuna sa kamatama koje teku od 29. srpnja 2011. godine prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, kao i da nadoknade troškove ovog postupka sa kamatama po procesnoj kamatnoj stopi koja teče od svake učinjene radnje do plateža, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženicima ad. 1. i ad. 3-7 da solidarno tužitelju vrate dug u iznosu od 17.500,00 EUR-a sa kamatama koje poslovne banke u mjestu ispunjenja priznaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR i to od 29. srpnja 2011. godine pa do isplate.

V. Dužan je tužitelj naknaditi parnični trošak i to tuženiku ad. 1. P. L. u iznosu od 20.312.50 kuna, tuženici ad. 3. D. L. u iznosu od 21.875,00 kuna, te tuženicima ad. 4. R. K., ad 6. T. D., i ad. 7. A. M. u iznosu od 37.500,00 kuna, sve u roku od 15. dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenih iznosa zahtjevi tuženika ad.1, 3, 4, 6, i 7 za naknadom troška odbijaju kao neosnovani.“

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-703/17-2 od 17. travnja 2018. odbio je žalbu tužitelja N. P. kao neosnovana i potvrdio presudu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2375/12 od 9. prosinca 2016. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu preko iznosa od 17.500,00 Eura do iznosa od 400.000,00 kn, te pod točkama II., III. i IV. te točkom V. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev 1., 3., 4., 6. i 7. tuženika za naknadu parničnog troška.

3. Tako je suđeno u sporu radi povrata duga iz ugovora o zajmu koji je tužitelj kao zajmodavac sklopio s prvotuženikom kao zajmoprimcem, koji je dug uz suglasnost zajmodavca preuzeo II-tuženik D. L..

4. Tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. i 2 toč. 1., 2. i 3. Zakona parničnom postupku protiv drugostupanjske presude u toč. I. izreke u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu toč. I. izreke i to preko iznosa od 17.500,00 EUR-a do iznosa od 400,000,00 kuna, te u točkama III. i IV, izreke, te drugostupanjske odluke o parničnim troškovima u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II izreke i u dosuđujućem dijelu toč V. izreke. Revizijom je predloženo da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženicima naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

5. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

6. Revizija je neosnovana protiv drugostupanjske presude u dijelu toč. I. izreke (opisanom u toč I. izreke i toč I. rješenja ove presude), a nedopuštena protiv drugostupanjske presude u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke.

7. Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njezinu dopuštenost imajući na umu da je tužitelj podnio redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19, dalje: ZID ZPP/19) i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, te da je izvanredna revizija dopuštena samo u slučaju kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija.

7.1. Stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

7.2. U ovom slučaju nije riječ o drugostupanjskoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavan vrijednosni kriterij koji je ispunjen u odnosu na drugostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu toč. I. izreke i to preko iznosa od 17.500,00 EUR-a do iznosa od 400,000,00 kuna, te kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točci III izreke.

7.3. Vrijednosni kriterij nije ispunjen u odnosu na drugostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke.

7.4. Zato je u odnosu na navedeni dio presude (toč. 7.3.) ispitana dopuštenost izvanredne revizije koju po odredbi čl. 382. st. 2. izreke stranke mogu podnijeti u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi navedeni primjerice. U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.5. U ovom slučaju tužitelj je u reviziji naznačio pitanje koje glasi: „Je li drugostupanjski sud u ovoj stvari pogrešno shvatio i primijenio zakonske odredbe, s obzirom da je riječ o pravnom pitanju o kojemu ovisi odluka u sporu?“ Naznačeno pitanje je općenito i iz njega nije jasno na koji se pravni institut odnosi, niti u čemu tužitelj vidi pogrešan pravni pristup u rješenju spora, a nije određeno naveden propis i drugi važeći izvor prava koji se na njega odnose i razlozi zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 385. st. 22. ZPP. Zato nisu ispunjeni formalni kriteriji za dopuštenost izvanredne revizije.

7.6. Stoga je valjalo odbaciti reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke, i to redovnu reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju po čl. 392.b. st. 2. ZPP.

8. Drugostupanjska presuda je ispitana po redovnoj reviziji u dijelu točke I. izreke drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu toč. I. izreke te kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točci III izreke, dakle samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom revizijom (opisan u toč. 6. obrazloženja) i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, isplata iznosa od 400.000,00 kuna po osnovi duga iz ugovora o zajmu koji je prema navodima tužbe tužitelj kao zajmodavac sklopio s prvotuženikom kao zajmoprimcem. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li tuženici u obvezi solidarno isplatiti tužitelju navedeni iznos, a s tim u vezi tko je odgovoran za obveze pokojnog T. L., te je li II-tuženik mogao valjano raspolagati imovinom dajući u ostavinskom postupku kao zakonski nasljednik izjavu o odricanju od nasljedstva radi navodnog izbjegavanja obveze iz predmetnog ugovora o zajmu. Tužitelj je opisno ukazao i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 tol. 11. ZPP, jer drži da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

10. Presuda je donesena na temelju utvrđenja:

- dana 1. travnja 2008. je sklopljen ugovor o zajmu između zajmodavca (ovdje tužitelja) N. P. i zajmoprimca (ovdje I-tuženika) P. L. kojim je zajmodavac dao zajmoprimcu u zajam 17.500,00 EUR-a, a zajmoprimac se obvezao vratiti taj iznos do 1. svibnja 2008., što je zajmoprimac potvrdio svojom Izjavom ovjerenom po javnom bilježniku D. M., a novac je predan D. L.,

-D. L. je dana 23. srpnja 2010. dao Izjavu ovjerenu po javnoj bilježnici V. M. iz Z. broj Ov-9406/10 kojom je potvrdio da je primio od tužitelja iznos od 17.500,00 EUR-a beskamatnog zajma iz gore navedenog ugovora kojeg je sklopio njegov brat, koji će koristiti tri mjeseca i vratiti do 23. listopada 2010.,

-zajmoprimac P. L. nije ispunio obvezu do 29. srpnja 2010. te se sa svojim bratom D. L. dogovorio da će brat preuzeti dug prema zajmodavcu i ispuniti obvezu najkasnije do 23. listopada 2010.,

-Iz preslike Ugovora o zajmu sklopljenog dana 29. srpnja 2011. ovjerom potpisa po javnom bilježniku D. M. pod brojem Ov-6257/11 je razvidno da su tužitelj i II-tuženik utvrdili da postoji dug zajmoprimca prema zajmodavcu po osnovi ranijih predanih, odnosno zaprimljenih pozajmica u iznosu od 400.000,00 kuna te se zajmoprimac obvezao iznos glavnice bez kamata vratiti najkasnije do 1. studenog 2011., a time što je zajmoprimac mogao izabrati dinamiku vraćanja, a zajmoprimac je dao zajmodavcu bjanko zadužnicu ovjerenu po javnom bilježniku D. M. 29. srpnja 2011. pod brojem Ov-6250/11,

-da je da je rok povrata istekao, a pozajmica nije vraćena,

-da je stvarni dug P. L. po ugovoru o zajmu iznosio 17.500,00 EUR-a koji nije vraćen, a dug je uz suglasnost zajmodavca (ovdje tužitelja) preuzeo D. L. koji nije vratio dug. 11. Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev samo u odnosu na II-tuženika D. L.. U obrazloženju je navedeno da je odredbom čl. 98. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO) propisano je da preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je II-tuženik preuzeo dug I- tuženika, tada slijedom navedene odredbe obvezu vraćanja pozajmice ima samo II -tuženik, koji je kao preuzimatelj duga dužan ispuniti ugovornu obvezu i odgovoran je tužitelju za njezino ispunjenje sukladno odredbi čl. 9. ZOO. U odnosu na visinu zahtjeva nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužitelj nije dokazao da dug iznosi više od 17.500,00 EUR-a, tim više što je taj dio zahtjeva u suprotnosti sa samim iskazom tužitelja danom tijekom prvostupanjskog postupka.

11.1.Slijedom navedenih utvrđenja presudom je naloženo II-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u odnosu na tog tuženika odbijen zahtjev za isplatu u preostalom iznosu do 400.000,00 kn, a u odnosu na preostale tuženike je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

11.2. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je II-tuženik raspolagao svojom imovinom odricanjem od nasljedstva iza svojega oca T. L. s namjerom osujećenja naplate tražbine tužitelja, a da su time treće do sedmo tuženici stekli dio nasljedstva iza pokojnog T. L. koji bi pripao drugotuženiku, drugostupanjski sud je odgovorio da ta okolnost nije odlučna za rješenje ovoga spora. Tužitelj je imao mogućnost tužbom protiv drugotuženika i ostalih nasljednika iza pokojnog T. L., pobijati pravnu radnju odricanja II-tuženika od nasljedstva što u ovoj parnici nije bilo predmet spora.

12. Tužitelj je tužbom obuhvatio i ostale tuženike i to kao nasljednike iza pokojnog T. L. umrlog 1. kolovoza 2010. S tim u vezi tužitelj tvrdi da je II-tuženik sin sada pokojnog T. L., no da taj tuženik u ostavinskom postupku nije ništa naslijedio, te da su svu ostavinsku imovinu naslijedili ostali tuženici, a da je do toga došlo isključivo iz razloga da se tužitelj onemogući u naplati svoje tražbine. Tužitelj tvrdi da su zato za obvezu iz ugovora o zajmu pored II-tuženika odgovorni i svi ostali tuženici kojima je cilj bio pomoći tom tuženiku da izbjegne vraćanje duga uz znanje da on nema druge imovine iz koje bi tužitelj naplatio svoju tražbinu. Drugostupanjski sud je našao da su navedene činjenice neodlučne su za rješenje ovoga spora, One upućuju na institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a to nije predmet ovoga spora. Stoga, kako I- tuženik, te III. do VII. tuženici nisu ni u kakvom pravnom odnosu sa tužiteljem, odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na te tuženike.

13. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka:

14. Tužitelj je u reviziji opisno ukazao na (po njemu) bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točč.11. u vezi s u vezi s čl. 8. ZPP učinjenu pred nižestupanjskim sudovima jer da presude imaju takvih nedostataka zbog kojih te presude nije moguće ispitati.

14.1. U donošenju drugostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati. Tužitelj u okviru ovog revizijskog razloga tvrdi da je drugostupanjski sud ocijenio dokaze i utvrdio odlučne činjenice suprotno odredbi čl. 8. ZPP, što da je rezultiralo bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešnim pravnim pristupom u rješenju spora. U obrazloženju ove tvrdnje tužitelj je naveo da u postupku nije utvrđeno je li II-tuženik sin T. L., prednika svih tuženika u ovoj parnici. Prema shvaćanju tužitelja ta okolnost je odlučna za rješenje spora jer se II-tuženik u ostavinskom postupku, u dogovoru s ostalim sunasljednicima, odrekao svojeg dijela nasljedstva kako bi ostao bez imovine i izbjegao naplatu tužiteljeve tražbine.

15. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama koje su odlučne za rješenje spora, pa i one koje se tiču pasivne legitimacije svih tuženika. Drugostupanjski sud je na identične tvrdnje iz žalbe pravilno odgovorio uputivši tužitelja na institut pobijanja pravnih radnji dužnika (ovdje II-tuženika) iz odredbe čl. 66. ZOO prema kojoj (1) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. (2) Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

15.1. U ovoj parnici predmet spora nije pobijanje pravne radnje, a nižestupanjske presude sadrže cjelovito i neproturječno obrazloženje o ostalim činjenicama koje su odlučne za rješenje ovoga spora. Tužitelj je revizijom sadržajno osporio i ocjenu izvedenih dokaza kontradiktornog sadržaja, odnosno ukazao na bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. U odnosu na te navode valja imati na umu da prema odredbi čl. 8. ZPP sud odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, što je drugostupanjski sud i učinio. Prvostupanjska presuda je ispitana u okviru žalbenih navoda na koje je drugostupanjski sud odgovorio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

15.2. Revizijske navode koji se odnose na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije ispitivao jer to nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP.

16. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava:

17. Revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava prema odredbi čl. 365. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

17.1. Tužitelj je iznio tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri čemu nije ukazao na to koje su odredbe materijalnog prava pogrešno primijenjene niti koje je odredbe sud trebao primijeniti u rješenju spora, a nije ih primijenio. Tvrdnjom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tužitelj je ponovno ukazao na pogrešne zaključke o odlučnim činjenicama. Zato ovaj sud nije ispitao revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje drugostupanjsku presudu u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

18. Slijedom izloženog nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je tužitelj ukazao u reviziji, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

19. Revizijski razlog pogrešne odluke o parničnim troškovima nije ispitan niti u pogledu dopuštenosti niti u pogledu osnovanosti, jer tužitelj nije određeno iznio navode zbog kojih pobija tu odluku.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.