REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2918/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja A. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika H. U. Z. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1836/2016 od 6. svibnja 2021., 15. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1836/2016 od 6. svibnja 2021. u točki I. i dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 51.795,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2021. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1836/2016 od 6. svibnja 2021. u preostalom dijelu točke III. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu koji iznosi 8.750,00 kn (osamtisućasedamstopedeset kuna) tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točaka II. i IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1836/2016 od 6. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 269.037,95 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 16.989,03 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 60.545,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2021. do isplate (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 10.825,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Predmet ovoga spora (u pobijanom dijelu) je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 269.037,95 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime onoga što je platio s naslova naknade (imovinske i neimovinske) štete obitelji poginule D. P., koja je stradala kao putnica u vozilu registarskih oznaka ... kojim je upravljao G. B., osiguran policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod tužitelja. Prvostupanjski sud je utvrdio da je isključivi uzrok prometne nesreće u kojoj je putnica D. P. smrtno strada destabilizacija motornog vozila kojim je upravljao G. B., do koje je došlo uslijed gubitka kontrole nad vozilom uzrokovanog pokušajem izbjegavanja nepoznatog motornog vozila koje je dolazilo iz suprotnog smjera krećući se nepropisno desnom prometnom trakom (u smjeru suprotnom od dozvoljenog smjera kretanja). Pritom je prvostupanjski sud ocijenio da ne postoji doprinos oštećenice zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je oštećenica zbog složene kinematike vozila nakon slijetanja s kolnika mogla zadobiti sve stvarno nastale ozljede i u slučaju da je bila vezana, dok je do smrtnog ishoda utapanjem moglo doći (uzimajući u obzir konačan položaj vozila koje je bilo prevrnuto na krov i gotovo u potpunosti u vodi) i u slučaju da je bila vezana i zadržana u kabini vozila. Prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) ocijenio da nije osnovan niti prigovor podijeljene odgovornosti jer brzina kretanja vozila tužiteljevog osiguranika niti tehnička neispravnost pneumatika nisu utjecali na tijek štetnog događaja, odnosno jer se na tehnički siguran način nije mogla utvrditi putanja kretanja vozila pri brzini od 60 km/h. Stoga je prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) obvezalo tuženika na isplatu iznosa od 269.037,95 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

3. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da prometni vještak pri izradi nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir niti je vodio računa o tome da je vozilo tužiteljevog osiguranika, osim u stablo hrasta, udarilo i u visoko raslinje i šikaru, a što proizlazi iz Zapisnika o očevidu (točka IV), situacijskog plana, kaznene prijave, iskaza tužiteljevog osiguranika G. B. saslušanog u kaznenom postupku, Rješenja ODO od 22. srpnja 2013., (itd.). Zbog navedenog smatra da je sud trebao dozvoliti provođenje dokaza prometnim vještačenjem jer je izrađeni nalaz i mišljenje prometnog vještaka na kojem je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku proturječan dokazima u spisu, a zbog toga je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Osim toga, tuženik je predlagao saslušanje tužiteljevog osiguranika G. B., a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio i za takvu odluku nije naveo razloge. U odnosu na prigovor podijeljene odgovornosti, navodi da pod uvjetom da se tužiteljev osiguranik kretao dozvoljenom brzinom do 60 km/h ne bi došlo do prevrtanja njegova vozila, a posljedično tome ne bi došlo niti do ispadanja putnice iz vozila i smrtnog ishoda, kako je to zaključio vještak sudske medicine u svom nalazu i mišljenju. Utvrđeno protupravno postupanje na strani tužiteljevog osiguranika zbog upravljanja brzinom većom od dozvoljene je, prema tuženikovom stajalištu, u uzročnoj vezi s nastankom prometne nezgode i nastalom štetom. Tuženik pobija pravilnost prvostupanjske presude u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama, navodeći da je prvostupanjski sud dosudio na iznos glavnice zakonske zatezne kamate tekuće od 18. studenog 2013., odnosno 13. rujna 2013., dok u točkama 43. i 44. obrazloženja presude navodi da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća obveze sukladno čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu – od 1. lipnja 2014., a zbog čega odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu proturječi sama sebi. Tuženik osporava pravilnost odluke o osnovanosti dijela zahtjeva za isplatu iznosa od 2.787,95 kn koji tužitelj potražuje na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata, navodeći da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je u tom dijelu odluka u suprotnosti s odredbom čl. 31. ZOO-a. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

6. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti premda je točkom II. izreke djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.989,03 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom IV. izreke odbijen u preostalom dijelu koji iznosi 10.825,00 kn tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Kako je u tom dijelu tuženik uspio u sporu, to je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, tuženikova žalba djelomično odbačena kao nedopuštena zbog nedostatka pravnog interesa.

7. Ispitavši pobijanu presudu u preostalom dijelu sukladno odredbi čl. 365. st.

1. i st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno navodeći da je prvostupanjski utemeljio svoju odluku na nalazu i mišljenju prometnog vještaka koji je proturječan ispravama u spisu, a takvu proturječnost tuženik vidi u tome što niti prvostupanjski sud niti prometni vještak nisu uzeli u obzir činjenicu da je vozilo tužiteljevog osiguranika, osim u stablo hrasta, udarilo i u visoko raslinje i šikaru. Suprotno stajalištu tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri ocjeni doprinosa tužiteljevog osiguranika uzeo u obzir mišljenje prometnog vještaka u dijelu u kojem navodi da za konkretan slučaj nije od značaja postojanje drugog raslinja na dijelu terena, kao niti okolnost koliko se travnati teren nalazio ispod razine kolnika, jer se motorno vozilo tužiteljevog osiguranika neposredno nakon kontakta s drvetom okrenulo preko krova iz razloga što je najvjerojatnije prednjim lijevim uglom udarilo u zemljani teren, a zbog čega nije presudno prema stajalištu vještaka koliko se taj travnati teren nalazio ispod razine kolnika. Prema tome, pobijana presuda u tom dijelu sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza.

9. Žalbenim navodima kojima ukazuje da je prvostupanjski sud odbio provesti kombinirano prometno – medicinsko vještačenje koje je tuženik predložio na okolnost dinamike prometne nezgode tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a koja postoji kada sud, nezakonitim postupanjem, onemogući stranku da raspravlja pred sudom. Tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani jer su se stranke na ročištu održanom 1. ožujka 2017. suglasile da se u ovom postupku radi utvrđenja dinamike štetnog događaja koristi nalaz i mišljenje prometnog vještaka T. P., dipl.ing.stroj., koji će taj vještak u ovom parničnom postupku dopuniti tako što će se očitovati od kakvog je utjecaja brzina kretanja vozila tužiteljevog osiguranika i tehničke neispravnosti utvrđene na predmetnom vozilu na dinamiku štetnog događaja. Kako u dopuni nalaza i mišljenja prometnog vještaka izrađenoj za potrebe ovog postupka i po nalogu parničnog suda nije bilo nejasnoća niti proturječnosti jer je vještak uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i na stručan, nedvojben i jasan način otklonio tuženikove prigovore, to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a za obnovu vještačenja, a zbog čega su u tom dijelu neosnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima tuženik upire na neosnovano odbijanje provođenja dodatnog vještačenje na okolnost dinamike štetnog događaja.

10. Jednako tako, za potrebe ovog postupka nije bilo potrebno niti izvođenje dokaznog prijedloga saslušanjem tužiteljevog osiguranika G. B. u svojstvu svjedoka koji je tuženik predložio na okolnost je li taj osiguranik naveo sve što je navedeno u službenoj bilješci prilikom razgovora sa policijskim službenikom na str. 138. spisa, kao i na okolnost načina ispadanja D. P. iz motornog vozila. Ovo iz razloga što su se stranke na ročištu održanom 1. ožujka 2017. suglasile da se za potrebe ovog postupka koristi Zapisnik o iskazu svjedoka G. B. sastavljen od strane djelatnika policije neposredno nakon štetnog događaja, a čiju vjerodostojnost parnične stranke nisu dovodile u pitanje. S druge strane, iz sadržaja zapisnika o iskazu tog svjedoka ne proizlazi da bi taj svjedok imao saznanja o načinu ispadanja putnice iz motornog vozila tijekom prometne nezgode niti je to izgledno s obzirom na složenu kinematiku vozila nakon slijetanja s kolnika, dok je na to pitanje odgovorio prometni vještak, uzimajući pritom u obzir mehanizme nastanka prometne nezgode.

11. Predmet ovoga spora (u pobijanom dijelu) je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 269.037,95 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime onoga što je platio s naslova naknade (imovinske i neimovinske) štete obitelji poginule D. P., koja je stradala kao putnica u vozilu registarskih oznaka ... kojim je upravljao G. B., osiguran policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod tužitelja.

12. U ovoj fazi postupka nije sporan nastanak štetnog događaja i štete, pasivna legitimacija, niti da je tužitelj na temelju Izvansudske nagodbe isplatio s naslova (imovinske i neimovinske) štete obitelji poginule D. P. ukupan iznos od 532.000,00 kn, a od čega je priznajući odgovornost vozača nepoznatog vozila za prometnu nezgodu u omjeru od 50% tuženik isplatio regresno tužitelju iznos od 266.250,00 kn.

13. Sporno je, je li tuženik obvezan sukladno odredi čl. 14., 30. i čl. 44. ZOOP isplatiti tužitelju preostali iznos koji potražuje, a imajući u vidu da je tuženik osporio svoju obvezu prigovorima podijeljene odgovornosti vozača nepoznatog vozila i tužiteljevog osiguranika zbog vožnje neprilagođenom brzinom i upravljanja tehnički neispravnim motornim vozilom, kao i prigovor doprinosa oštećenice pok. D. P. nastanku štetnog događaja zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa. Naime, odredbom čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravatelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetni događaj. Stoga je radi ocjene je li isplatom naknade iz osiguranja došlo do zakonske subrogacije (do visine isplaćene naknade) i stjecanja prava da se iz imovine Garancijskog fonda kojim upravlja tuženik isplati šteta nastala zbog smrti putnice, a uzrokovana je nepoznatim vozilom, potrebno utvrditi u kojoj mjeri je šteta uzrokovana od strane nepoznatog vozila, odnosno je li tužiteljev osiguranik suuodgovoran za nastanak štete i je li oštećenica doprinijela nastanku štete.

14. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) žalbenim navodima kojima ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije osnovan tuženikov prigovor podijeljene odgovornosti vozača nepoznatog vozila i tužiteljevog osiguranika zbog vožnje neprilagođenom brzinom i upravljanja motornim vozilom koje je bilo tehnički neispravno. Ocjena je ovoga suda da tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani i da je prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka, a osobito nalaza i mišljenja prometnog vještaka, pravilno zaključio da tužiteljev osiguranik svojim radnjama nije doprinio nastanku štete.

15. Naime, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja su u skladu s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao stručno i objektivno, proizlazi da brzina od 79 km/h kojom je G. B. upravljao motornim vozilom nije bila neposrednim uzrokom destabilizacije i posljedično slijetanja vozila s kolnika jer je ta brzina bila manja od granične brzine od 81,2 km/h pri kojoj je postojala tehnička mogućnost za sigurno savladavanje zavoja. Razlog zanašanja vozila je bila radnja naglog i intenzivnog skretanja u desno zatim i u lijevo, s namjerom ispravljanja putanje puta, a što je tipična radnja izbjegavanja iznenadne i neočekivane zapreke na putu, te je prema mišljenju vještaka do destabilizacije vozila moglo doći i da se vozilo kretalo brzinom od 60 km/h. Premda je vještak u mišljenju naveo da je pri različitim brzinama tehnički nemoguće da vozilo nakon početne destabilizacije zadobije u potpunosti identičnu putanju zanašanja, vještak je isto tako naveo da nije moguće na tehnički siguran način zaključivati o mehanizmu kretanja vozila nakon početnog zanašanja i da se ne može sa sigurnošću isključiti ni mogućnost da bi pri početnoj brzini zanošenja od 60 km/h došlo do prevrtanja vozila i slijetanja u korito potoka, kao niti o položaju u kojem bi se nakon slijetanja vozilo moglo zaustaviti u koritu. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a zaključio da brzina kretanja motornog vozila tužiteljevog osiguranika nije utjecala na tijek štetnog događaja, a što je potvrdio i medicinski vještak dr. M. koji nije mogao utvrditi kakve bi ozljede zadobila pokojna D. P. u slučaju da se vozilo kretalo brzinom od 60 km/h.

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da niti tehnička neispravnost pneumatika nije utjecala na tijek štetnog događaja, imajući u vidu mišljenje prometnog vještaka u dijelu u kojem navodi kako je stražnji desni pneumatik bio različite dimenzije od ostala 3 pneumatika, no da ta neispravnost s obzirom na mehanizam nastanka zanošenja nije neposredno i direktno bila od utjecaja na nastanak zanošenja. Nakon slijetanja automobila i udara u drvo je došlo do složene rotacije i okretanja automobila preko krova te slijetanja u potok, a na tom dijelu kretanja stanje pneumatike uopće nije utjecalo na sam mehanizam kretanja vozila.

17. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju preostali iznos od 265.000,00 kn koji je tužitelj na temelju Izvansudske nagodbe isplatio obitelji pok. D. P. na ime naknade štete te preostalog dijela utužene neplaćene sudske pristojbe u iznosu od 1.250,00 kn, jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je za nastanak prometne nesreće sa smrtnim ishodom isključivo odgovoran vozač nepoznatog motornog vozila.

18. Pravilno je prvostupanjski sud na dosuđeni iznos od 265.000,00 kn i od 1.250,00 kn dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće od dana izvršene isplate naknade iz osiguranja jer je odredbom čl. 14. ZOOP-a propisano da društvo za osiguranje koje je nadoknadilo štetu oštećenoj osobi ili platilo osigurani iznos, a na temelju tog zakona nije bilo u obvezi, ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova. Isplatom naknade iz osiguranja dolazi do zakonske subrogacije temeljem koje osiguratelj stupa u prava i obveze svog osiguranika, a što znači da je ovlašten od štetnika, odnosno odgovorne osobe zahtijevati zatezne kamate na iznos naplaćene naknade od dana kad ih je isplatio svom osiguraniku.

19. S obzirom na to da je tuženik prije pokretanja ovog postupka, a priznajući odgovornost vozača nepoznatog vozila za prometnu nezgodu u omjeru od 50%, 3. srpnja 2014. izvršio regresnu isplatu iznosa od 266.250,00 kn, to je tužitelj na plaćeni dio glavnice imao pravo obračunati tuženiku temeljem odredbe čl. 14. ZOOP-a zakonske zatezne kamate tekuće od dana isplate naknade iz osiguranja do dana kad je tuženik regresirao taj iznos tužitelju. Prvostupanjski sud je dosudio tužitelju uglavničene zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.787,95 kn obračunate za razdoblje od 1. lipnja 2014. do 3. srpnja 2014., dakle od kasnijeg datuma, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata pravomoćno odbijen. Kako se tužitelj nije žalio protiv odbijajućeg dijela zahtjeva za isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata, ovaj sud je ocijenio da tuženikovi žalbeni navodi kojim pobija odluku o zakonskim zateznim kamatama nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijajućeg prvostupanjske presude. To stoga što se odredba čl. 12. st. 4. ZOOP-a na temelju koje je prvostupanjski sud djelomično odbio kao neosnovan zahtjev za isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata odnosi na točku II. izreke prvostupanjske presude koja je pravomoćna i ispitivanje zakonitosti i pravilnosti koje nije predmet ovog žalbenog postupka.

20. Na dosuđeni iznos uglavničenih zakonskih zateznih pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a prihvatio zahtjev za isplatu daljnjih zakonskih zateznih kamata tekućih od 28. lipnja 2016. do isplate, jer je tužitelj tako zahtijevao neovisno o tome što je tužba podnesena dva dana ranije (čl. 2. st. 1. ZPP-a).

21. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, ali je prvostupanjski sud pri ocjeni koji su troškovi bili potrebni za vođenje ove parnice (djelomično) pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a.

22. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud priznao tužitelju na ime sastava podneska od 14. ožujka 2017. nagradu u visini određenoj sukladno Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) premda se radi o ostalim podnescima u smislu odredbe Tbr.8.3.Tarife s obzirom na to da je tužitelj predmetnim podneskom obavijestio prvostupanjski sud da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka. Zbog toga tužitelju za sastav tog podneska pripada pravo na nagradu u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife). Tužitelju ne pripada pravo na nagradu za zastupanje na ročištu održanom 26. veljače 2019. u visini određenoj prema Tbr. 9. 1. Tarife jer se radi o ročištu na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari, već o pitanjima procesne naravi, pa je trošak zastupanja na tom ročištu trebalo odrediti primjenom odredbe Tbr. 9. 2. Tarife u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV.

23. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o dijelu tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 51.795,00 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 8.750,00 kn pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljev zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

24. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 15. veljače 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak, v.r.