REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj:Ppž-10979/2021

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog R.R. kojeg brani odvjetnik I.S., zbog prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj: 83/13, 27/16), odlučujući o žalbi okrivljenog R.R., podnijete posredstvom branitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: 14. Pp J-205/2020-10 od 9. kolovoza 2021., na sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog R.R. kao neosnovana te potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), okrivljeni R.R. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 700,00 (sedamsto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, okrivljeni R.R. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koje mu je na temelju citiranog propisa izrečena novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna i koji je upozoren da ako u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne da će se smatrati u cijelosti plaćena. Istom presudom okrivljeni R.R. je obvezan na naknaditi troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 500,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljeni R.R. putem branitelja, zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a ukoliko se utvrdi da je okrivljenik odgovoran za navedene radnje u izreci, predlaže izreći mu jednu, blažu novčanu kaznu za jedno, produljeno djelo.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud „bio obvezan odbaciti sve izmijenjene optužne prijedloge ovlaštenog tužitelja“ i ovaj prekršajni postupak dovršiti po optužbi za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, jer je za prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. istog Zakona propisana novčana kazna prema kojoj ti prekršaji ulaze u režim obaveznog prekršajnog naloga. Time je po mišljenju okrivljenika počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 239. st. 1. t. 2. (ispravno st. 7.) PZ-a.

5.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, trebao primijeniti čl. 239. st. 7. PZ-a. Ovo iz razloga što se odredba čl. 239. st. 7. PZ- a, kako to jasno proizlazi iz njenog sadržaja, odnosi na procesne situacije kada prekršajni postupak, za prekršaje koji ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, bude pokrenut izdavanjem optužnog prijedloga, a što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj. Ovaj prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnih naloga za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga. Nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvih ograničenja pa tako, kao što je slučaj u ovom prekršajnom postupku, optužbu može izmijeniti i na način da okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi, da je to djelo bilo predmet optužbe kojom se pokretao prekršajni postupak, bio obvezan izdati obavezni prekršajni nalog. Stoga, budući da je do izmjene optužbe na prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati obavezni prekršajni nalog, došlo nakon što je prekršajni postupak već bio pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti po čl. 239. st. 7. PZ-a, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

6. Nadalje, okrivljenik smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno materijalno prekršajno pravo (čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a) obzirom da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret u t. 1.-4. izreke presude nije prekršaj iz čl. 45. st. 1. t. 5. i st. 2. Zakona o nadzoru državne granice i ne predstavlja niti radnje nekog drugog prekršaja. Ujedno navode i da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ- a obzirom da „presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je nejasna i proturječna sama sebi kao i razlozima presude, te su razlozi presude međusobno proturječni i nejasni u znatnom dijelu“, pri čemu okrivljenik u žalbi analizira odredbu Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama, koja je u pobijanoj presudi navedena u zakonskom opisu prekršaja, te ističe kako u činjeničnim opisima djela nije obuhvaćen cijeli sadržaj Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama te da je ovlašteni tužitelj u izmijenjenoj optužbi zapravo „iskrojio“ novi prekršaj.

6.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, pogrešno smatra okrivljenik da je Prilog VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama blanketna norma za ostvarenje prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. S obzirom da je u odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice jasno i precizno navedeno što se tom zakonskom odredbom sankcionira, očigledno se, zapravo, radi o interpretativnom dijelu, a ne o blanketnoj normi, zbog čega ista ne treba biti dio činjeničnog opisa prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, kako to neosnovano smatra okrivljenik. Ponašanje okrivljenika, činjenično opisano u izreci pobijane presude u potpunosti ispunjava sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, zbog čega žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno nisu osnovani.

7. Žaleći se dalje zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a okrivljenik ističe da presuda nema niti ključne razloge za odlučne činjenice – da se na plovilu nalaze putnici i da je registrirano za prijevoz putnika, da kapetan, zapovjednik plovila u roku 24 sata prije dolaska u luku nije sačinio – predao popise posade i putnika i u koju luku je uplovio, te ističe da iz odredbi Priloga VI. t. 3.1.2.1. Zakonika o schengenskim granicama jasno slijedi da se te odredbe ne odnose na ribarska plovila nego na plovila-brodove koji obavljaju međunarodni pomorski promet putnika i kao takvi uplovljavaju u luke.

7.1. Međutim, obveze zapovjednika plovila za čiji propust odgovara okrivljenik u smislu odredbe čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, nisu ograničena samo na plovila-brodove koji obavljaju međunarodni pomorski promet putnika, niti su zapovjednici ribarskih plovila isključeni od takve obveze. Iz navedenih razloga, a cijeneći da je prvostupanjski sud nakon iznošenja dokaznog materijala izložio nesporne činjenice, koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim, dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza, iznio zašto nije prihvatio obranu okrivljenika i kojim razlozima se rukovodio pri utvrđivanju postoji li prekršaj i krivnja okrivljenika, ovaj sud ocjenjuje da pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama i da neosnovano okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

8. Žaleći se sadržajno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da nije utvrđeno da se nalazio u ulozi zapovjednika plovila, zbog čega smatra da ni ne može biti kriv za prekršaje koji su mu stavljeni na teret. 8.1. Međutim, s obzirom da se okrivljeniku stavljaju na teret prekršaji iz Zakona o nadzoru državne granice, čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, a u konkretnim slučajevima radi se o državnoj granici Republike Hrvatske na moru, ovaj sud smatra da je opravdano pozivanje na zakonske presumpcije Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.), čije se odredbe, sukladno čl. 1. st. 2., primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove, između ostalog, i teritorijalnim morem Republike Hrvatske, o čemu se radi u konkretnom slučaju. Odredbom čl. 5. t. 17. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je korisnik brodice, a u ovom prekršajnom postupku predmetno plovilo je brodica, osoba koja je u upisniku brodova upisana kao vlasnik. Istom odredbom propisano je da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara određen je čl. 5. t. 6. Pomorskog zakonika (pretpostavlja se, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda). Prema čl. 146. Pomorskog zakonika, posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojeg imenuje i razrješava brodar, dakle vlasnik broda odnosno brodice. Navedeno znači da se, u situacijama u kojima vlasnik broda odnosno brodice ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

8.1.2. U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okrivljeni R.R. vlasnik plovila (brodice) registarske oznake XX, naziva „XX“, zastave Republike Slovenije. Navedena činjenica nesporno proizlazi iz e-ispisa Registra plovila Republike Slovenije, a navedenu činjenicu okrivljenik nije osporavao ni u obrani, niti u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je zapovjedništvo svojim plovilom ni u jednoj inkriminiranoj prilici prenio na neku drugu osobu, jasno je i nedvojbeno da je upravo okrivljenik, kao vlasnik predmetnog plovila (brodice), zapovjednik istog, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Je li okrivljenik, kao zapovjednik plovila registarske oznake XX, naziva „XX“, zastave Republike Slovenije, bio na plovilu u inkriminiranim prilikama ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio, eventualno podlijegalo kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo) nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

9. U odnosu na žalbene navode kojima se okrivljenik poziva na brojne odredbe Zakona o morskom ribarstvu, u cilju pobijanja presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, treba prije svega, navesti da se okrivljenik u konkretnom slučaju promašeno poziva na odredbe tog Zakona, jer predmet ovog prekršajnog postupka nisu prekršaji iz tog Zakona, a niti se, zbog različitosti zaštićenog objekta, zakonski pojmovi iz Zakona o nadzoru državne granice mogu tumačiti pomoću zakonskih pojmova iz Zakona o morskom ribarstvu. Ovo bez obzira na činjenicu da su se u svim inkriminiranim prilikama, koje su predmet ovog prekršajnog postupka, plovilom u vlasništvu okrivljenika obavljali poslovi gospodarskog ribolova, no optužbama koje su bile predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku, okrivljeniku nisu bili stavljeni na teret prekršaji iz Zakona o morskom ribarstvu.

10. Nadalje, okrivljenik navodi i da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, pozivajući se na zabludu o protupravnosti prekršaja iz čl. 29. PZ-a kojom je propisano da nije kriv počinitelj koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno, navodeći brojne notorne činjenice u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale.

10.1. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.) te na Zaključak Hrvatskog sabora kojim je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

10.2. Naime, sukladno t. 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbama čl. 2. Međunarodne konvencije UN o pravu mora iz 1982., čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

10.3. Također, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015., pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma. Time je Vlada Republike Hrvatske provela Zaključak Hrvatskog sabora, koji je, prethodni dan, jednoglasno izglasao izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom stekli su se uvjeti za prestanak Sporazuma, sukladno pravilima međunarodnog prava, tako da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

10.4. Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicije na kojima je plovilo registarske oznake XX, naziva „XX“, zastave Republike Slovenije, inkriminiranih prilika zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate tih pozicija su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene, a ni okrivljenik ih ne osporava, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske. U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju okrivljenika, jer se, kao što je već rečeno, u vezi svih pitanja oko utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale radi o notornim činjenicama koje su javnosti bile svekoliko poznate (kao što je naprijed istaknuto, opće je poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma). Osim toga, plovilo je imalo pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, a zapovjednik bio upozoravan, od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja.

11. Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se u konkretnim slučajevima radi o graničnim incidentima, a ne o prekršajima iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelji graničnih incidenata mogu biti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okrivljenika nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije. Istina je, kako se to ističe u žalbi, da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su, kod počinjenja prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, policijski službenici Republike Slovenije, patrolnim brodom, onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, ali to nikako ne može značiti da inkriminirani događaji, u odnosu na okrivljenika, imaju karakter graničnih incidenata, jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje zapovjednika plovila. Stječu li se pritom, u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije, elementi graničnih incidenata nije predmet ovog prekršajnog postupka. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima se očigledno ističe povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. PZ- a, a i u odnosu na taj dio obrane okrivljenika, suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži odgovarajuće razloge.

11.1. Također, iz razloga navedenih u odlomku 8.2. i 8.3., neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da sud ni jednim dokazom nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, kao i žalbeni navodi kojima se tumači odluka Arbitražnog suda u predmetu PCA br. 2012.04 od 29. lipnja 2017. te iznosi ocjena Odluke Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma. U navedenom smislu, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojima okrivljenici nastoje presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da iz iskaza ispitanih svjedoka policijskih službenika nedvojbeno proizlazi da prilikom postupanja prema ribarskim plovilima, nisu išli za tim da obave graničnu kontrolu plovila. Naime, iz iskaza svjedoka jasno proizlazi da granična kontrola plovila nije mogla biti obavljena, jer su pristup na plovilo onemogućavali policijski službenici Republike Slovenije, tako da se, po ocjeni ovog suda, radi o proizvoljnom i fragmentarnom prikazivanju rezultata dokaznog postupka. U navedenom smislu, neosnovano je i pozivanje okrivljenika u žalbi na zakonske odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, kao i žalbene tvrdnje da policijski službenici Republike Hrvatske, ni u jednom inkriminiranom događaju, nisu primijenili propisane ovlasti, jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno da je identitet okrivljenika utvrđen putem registarske oznake tog plovila, koja nije sporna. Iako okrivljenik ističe da zapovjednik plovila nije odbio niti izbjegavao graničnu kontrolu, žalbeni navodi istaknuti u tom smjeru nisu osnovani, jer navedena činjenica ne čini zakonsko obilježje prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim.

13. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. PZ-a, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13.1. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, visina izrečene novčane kazne primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za utvrđivanje blažih kazni od zakonom propisanih posebnih minimuma, koje su okrivljeniku utvrđene, a time ni za izricanje blaže novčane kazne, a niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a mogla postići blažim kažnjavanjem.

14. Nije prihvaćen prijedlog žalbe „da se presuda preinači i u pogledu prekršajne sankcije i okrivljeniku izrekne blaža kazna odnosno kazna za jedan prekršaj“, jer „se opisane radnje mogu samo i eventualno uzeti kao jedno produljeno djelo prekršaja“, iz razloga što se u ovom slučaju radi o jednom prekršaju pa stoga ne postoji osnova da se u konkretnom slučaju primjeni institut produljenog prekršaja koji se primjenjuju kada se radi o dvije ili više radnje okrivljenika koji se zasebno tretiraju kao prekršaji.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu od po 700,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 15. veljače 2022. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Stanislav Walaszek, v.r.

Anđa Ćorluka, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, branitelju i ovlaštenom tužitelju.