Broj: 90 P-602/2023-22

 

 

Broj: 90 P-602/2023-22

              

      Republika Hrvatska

      Općinski sud u Osijeku  

      Europska avenija 7

      31000 Osijek

      Stalna služba u Valpovu

      Kralja P. Krešimira IV br. 3

      31550 Valpovo

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja R. P. iz  L., …, OIB: …, zastupan po punomoćniku T. R., odvjetnici iz O. protiv tuženika Rba dd, OIB: …, sa sjedištem u Z., …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 22. veljače 2024., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice T. R. i zamjenika punomoćnika tuženika I. U., odvjetničkog vježbenika u uredu S. M, odvjetnika iz V, odlukom objavljenom 07. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji ugovor su dana 04.09.2007.g. sklopili tužitelj R. P. iz  L., …, OIB: … i tuženik Rba dd, OIB: …, sa sjedištem u Z., …, potvrđen dana 06.09.2007.g. po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem: OV-26314/07. i to:

 

-članak 3. u dijelu koji glasi: „ 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,…“

-članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i u dijelu koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke".

 

II. Nalaže se tuženiku Rba dd, OIB: …, sa sjedištem u Z., …, isplatiti tužitelju R. P. iz  L., …, OIB: … na ime tečajne razlike iznos od 808,64 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01. do 31.12. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

 

-na iznos od 14,26 eura od 30.06.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 132,57 eura od 31.08.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 126,76 eura kn od 30.11.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 134,46 eura od 31.01.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 132,47 eura od 31.03.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 134,72 eura od 31.05.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 133,40 eura od 09.08.2012.g. pa do isplate, u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku Rba dd, OIB: …, sa sjedištem u Z., …, isplatiti tužitelju R. P. iz  L., …, OIB: … na ime ulazne naknade iznos od 122,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 07.09.2007.g. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01. do 31.12. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku Rba dd, OIB: …, sa sjedištem u Z., … naknaditi tužitelju R. P. iz  L., …, OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 1.701,54 eura,  zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

 

V. Odbija tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.701,54 eura do iznosa od 1781,18 eura, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je ovome sudu dana 09. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 04. rujna 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: …, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.270,05 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 60 mjesečnih obroka u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužitelju je prilikom prvog korištenja kredita naplaćena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita. Odredbe Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i kojima je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, tužitelj smatra u cijelosti ništetnima, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istoj pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi, kao i o razlogu zbog kojeg se naplaćuje naknada prilikom korištenja kredita. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF i odredbe o naplati naknade prilikom korištenja kredita, tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Zbog svega navedenog isti traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se je obvezao konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. 

 

2. U  odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa samim tim nije niti ništetna jer je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. U odnosu na naplatu naknade prilikom prvog korištenja kredita, ističe da se ista odnosi na troškove obrade kredita. Smatra da je tuženik osnovano naplatio navedenu naknadu, jer je to imao pravo prema čl. 3. Ugovora i prema Općim aktima koje primjenjuje. Također ističe da je tužitelju pojasnio spornu odredbu na razumljiv način i da je tužitelj istu prihvatio potpisom Ugovora pred javnim bilježnikom. Na kraju je istakao prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Također je istaknuo i zastaru u odnosu na vraćanje iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita, jer smatra da ista zastarijeva prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima u roku od pet godina.

 

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 18. prosinaca 2023. (str.77-78 spisa).

 

4. Sud je u dokaznom  postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu te visine naplaćene naknade za obradu kredita,  saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: potvrda o uplati (str. 9 spisa), ugovor o kreditu (str. 10-14) informativni izračun EKS (str. 15), otplatni plan (str. 16-18), podnesak punomoćnika tužitelja s pripadajućom potvrdom o primitku (str. 19-20), potvrda o uplati str. 21 spisa, zahtjev za kredit (str. 29 i 30), potvrda o uplati (str. 39), nalaz i zaključak sudskog vještaka (str. 42-65), račun sudskog vještaka (str. 66) i očitovanje na primjedbe sudskog vještaka (str. 81).

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (čl. 3. Ugovora), odredbi o naplati naknade u korist tuženika prilikom prvog korištenja kredita (čl. 7. Ugovora), kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i povrat iznosa naplaćenog temeljem ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita, koju je tuženik naplatio prilikom korištenja kredita.

 

6. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 04. rujna 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 10-13 spisa) te da je isti potvrđen 06. rujna 2007. po javnom bilježniku L. P. iz O. pod poslovnim brojem: OV-26314/07. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za kupnju novog vozila u iznosu 6.270,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 60 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

 

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i odredba o naplati naknade u krist tuženika prilikom korištenja kredita. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno povrat naplaćene naknade koju je tuženik u svoju korist naplatio prilikom korištenja kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara oba potraživanja.

 

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

 

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje osobnog automobila. Automobil je kupio za vlastite potrebe, jer mu se stari automobil kvario. Budući je u to vrijeme imao već jedan kredit u Hypo Alpe Adria bank d.d. gledao je da prođe što povoljnije i da rata kredita bude sve niža, a sve kako bi mogao otplaćivati oba kredita. Na kraju se odlučio na kredit koji je predmet ovog spora, jer je za isti bila najniža rata. Automobil je kupio u Auto kući …. Djelatnici Auto kuće na njegovo traženje, a s obzirom na naprijed navedene razloge dali su mu ponudu za predmetni kredit. O odredbama Ugovora nije mogao pregovarati. Prezentirano mu je da je u Ugovoru naznačen iznos rate za koju je on rekao da može otplaćivati, nitko mu nije pojašnjavao ništa za valutnu klauzulu niti rizike koji iz iste proizlaze. Za raniji kredit koji je imao u Hypo banci nisu znatnije rasle otplatne rate, došlo je do promjene svega 30,00-tak kuna pa zbog toga nije imao razloga u to vrijeme posumnjati da bi rata predmetnog kredita u budućnosti mogla rasti. U početku je rata kredita bila onakva kakva mu je i prezentirana u vrijeme sklapanja Ugovora, a kasnije je ista porasla, misli čak i na dvostruki iznos. Sjeća se da je djelatnik banke nabrajao da će biti naplaćene iz kredita nekakve naknade, međutim nije pojasnio na što se iste odnose niti u kojem će iznosu biti naplaćene. Prilikom isplate kredita, iznos kredita je umanjen za naplaćenu naknadu, a njemu je bilo bitno samo da u Auto kući bude isplaćen točan iznos koji je potreban za kupovinu automobila te da otplatna rata bude onakva kako je i prezentirano prilikom sklapanja Ugovora. Naglasio je da je na kraju otplate kredita tuženiku platio dodatni iznos od 300,00 ili 400,00 kuna također za nekakvu naknadu, ali mu nitko nije pojasnio za šta je taj iznos plaćen.

 

10. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka P d.o.o. od 28. studenog 2023. (str. 42-65 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 808,64 eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom. Nadalje, proizlazi da je tuženik 07. rujna 2007. na odobreni i isplaćeni kredit naplatio od tužitelja jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita što je iznosilo 920,51 kunu / 122,10 eura. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća, jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

 

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i

prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

 

              12. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

 

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a,  a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

15. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime,  prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi. U odnosu na ništetnost odredbe o naplaćenoj naknadi prilikom korištenja kredita, tužitelj se ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u tom sporu nije utvrđivana ništetnost takve odredbe pa je u tome dijelu isti dužan dokazivati ništetnost temeljem odredbi tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

 

16. Navedeni zaključci koji se odnose na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza, da su izvedeni, bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupovine osobnog automobila kojeg je tužitelj kupio zbog osobnih potreba, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski  razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit i ne bi mogao kupiti osobni automobil. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 1. ZZP/07 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

 

17. Tuženik je istovjetno postupao vezano i za odredbu o naknadi koju je naplatio prilikom korištenja kredita. Naime, iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Na tuženiku je temeljem čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Iz predmetne odredbe Ugovora (str. 10. spisa) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u proporcionalnom iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Predmetna odredba nije transparentna jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je odredba o jednokratnoj naplati naknade prilikom korištenja kredita nepoštena u smislu čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 1. ZZP/07 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl.7. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade prilikom korištenja kredita.

 

18. Ništetnost djela odredbe čl. 3. i 7. Ugovora zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 102. st.2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbe čl. 3. i 7. Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Činjenica što je sud dao sudskom vještaku preširoku zadaću, jer je isti pored preplate u odnosu na tečaj u Nalazu i zaključku iskazao i preplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, čija ništetnost nije predmet ovog spora, nije od nikakvog značaja, jer je vještak u Nalazu i zaključku jasno razlučio koji se iznosi odnose na preplatu zbog promjene tečaja, a koji na preplatu zbog promjenjive kamatne stope. Također, u Nalazu je vještak na jasan način naznačio koji iznos je i kada točno naplaćen na ime naknade koju je tužitelj naplatio u visini 3,30% od iznosa odobrenog kredita u vrijeme kad je isplatio kredit. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka, koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2. ZPP-a, pravilno postavio tužbeni zahtjev. Treba naglasiti da je tužitelj u tužbi, točka IX. (str. 5 spisa) jasno naznačio da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom te da nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev pa zbog toga i predlaže knjigovodstveno financijsko vještačenje nakon kojeg će specificirati tužbeni zahtjev. Upravo zbog toga, tuženik se ne može niti protiviti u ovom slučaju smanjenju tužbenog zahtjeva.

 

19. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, kao i iznos naplaćen temeljem ništetne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja i nezakonito naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

 

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici u dijelu koji se odnosi na povrat preplaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 09. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja s osnove preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

 

              21. Nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na povrat naknade naplaćene za obradu kredita. Naime, kako je to već u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući da bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita.

 

22. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 19. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9.1. Tarife, na glavnoj raspravi održanoj 14. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, na glavnoj raspravi održanoj 22. veljače 2024. u iznosu od 150,00 eura temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, kao i trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 02. listopada 2023. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužitelj tim podneskom očitovao na odgovor na tužbu i podnesak od 18. prosinca 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 eura, jer se tim podneskom tužitelj očitovao o Nalazu vještaka te je prema istom postavio konačni tužbeni zahtjev. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u  iznosu od 1.100,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.375,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 66 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Nadalje, tužitelju je priznat iznos od 26,56 eura za plaćenu sudsku pristojbu na presudu koju je isti platio prilikom podnošenja tužbe, a što je razvidno iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska priloženog neposredno prije stranice 1. spisa te iz novčanih obveza e-spisa. Navedeni iznos ustvari se odnosi zbirno na sudsku pristojbu za tužbu i presudu vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi koja je naplaćena za obradu kredita, a s obzirom na visinu tog dijela tužbenog zahtjeva. Tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu za preostali dio tužbenog zahtjeva, jer se isti odnosi na utvrđenje iz kolektivnog spora, a što će pobliže biti opisano u slijedećoj točki. Slijedom navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.701,54 eura (1.375,00 eura - trošak punomoćnika + 300,00 eura- stvarni trošak vještačenja + 26,56 eura trošak pristojbe).

 

23. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu i presudu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer je isti temeljem čl. 11. st. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

 

Valpovo, 07. ožujka 20224.

 

                                                                                                        SUDAC

                                                                                                            GORAN JOKIĆ

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

 

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku