Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2077/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužiteljice V. Č. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici A. H., odvjetnici iz Z., protiv tuženika B. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 105 P-4011/2016-41 od 1. rujna 2021., 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 105 P-4011/2016-41 od 1. rujna 2021., u točki I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.208,90 USD (sedamtisućadvijestoosamameričkihdolaraidevedesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. do isplate i nadoknaditi tužiteljici parnični trošak

u

iznosu

od

11.269,73

kn

(jedanaesttisućadvijestošezdesetdevetkunaisedamdesettrilipe) sa zakonskom zateznom kamatom od 1.rujna 2021. do isplate.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke I izreke te točki II izreke u odnosu na parnični trošak tuženika na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 1.506,85 USD (tisućupetstošestameričkihdolaraiosamdesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. do isplate, kao i u preostalom dijelu zahtjeva za nadoknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.715,75 USD sa zakonskom zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. do isplate i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 16.915,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. rujna 2021. do isplate, u roku od 15 dana, dok je u točki II izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu istog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, zatim iznosa od 1.588,57 kn sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. do isplate te u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 5.055,73 kn. 2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, s tim što pobija presudu u točki I izreke te u točki II izreke u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za nadoknadu parničnog troška, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje da je izreka presude nerazumljiva te da su razlozi presude proturječni. Navodi da je u postupku osporavao osnovu tužbenog zahtjeva te isticao prigovor ništetnosti prijeporne pozajmice, s tim što je u odnosu na prvi prigovor istaknuo da je od tužiteljice pozajmio samo iznos od 7.500,00 USD i to ne odjednom, koji iznos da joj je vratio dijelom na ruke, dijelom preko računa, pri čemu su se rokovi povrata zajma višekratno prolongirali. Tužiteljica da je priložila pisanu ispravu kojom je dokazivala isključivo i jedino pozajmicu iznosa od 7.500,00 USD, dok u preostalom dijelu zahtjev nije dokumentirala, a da svi saslušani svjedoci su iskazivali o svojim posrednim saznanjima o ugovoru o zajmu, koja saznanja su stekli od tužiteljice. Tako da svjedokinja B. G. o predmetu spora zna činjenice koje je saznala od tužiteljice, budući da nije u kontaktu s tuženikom, svojim sinom, dok svjedokinja G. M. također iskazuje o činjenicama do kojih je došla preko tužiteljice, s tim što joj je poznato da je tuženik vraćao dug. Isti zaključak da se odnosi i na svjedokinju B. K.. Stoga da nijedan od saslušanih svjedoka nema izravnih saznanja o pozajmici i okolnostima pod kojima je sklopljena, pa kako tužiteljica ne raspolaže pisanim dokazima o eventualnoj pozajmici koja bi bila veća od iznosa od 7.500,00 USD, da ostaje nejasno temeljem čega sud zaključuje da je između stranaka bilo sklopljeno više ugovora o zajmu te da tuženik nije u cijelosti vratio dug. Osporava ocjenu iskaza tužiteljice, u odnosu na njegov iskaz, te ističe da su prihvaćeni njegovi navodi o tome da je između stranaka dogovoreno da će se djelomičnim vraćanjima duga smanjivati glavnica, što znači da bi bila isključena primjena načela uračunavanja. Isto tako da je prihvaćen njegov prigovor da dokument s datumom od 28. svibnja 2014. ne može predstavljati dokaz o daljnjim pozajmicama. Tvrdi da je sud propustio uzeti u obzir da je tužiteljica tek u tijeku postupka priznala uplate koje je tuženik naknadno izvršio pa smatra neživotnim i nelogičnim da bi mu tužiteljica pozajmljivala novac bez potvrde, u situaciji kada je on već kasnio s povratom prve pozajmice. Osporava i pravilnost ocjene iskaza svjedokinje G. M. o njezinoj nazočnosti prilikom razgovora stranaka o vraćanju duga. Stoga smatra da je u nedostatku odgovarajućih dokaza sud trebao odbiti tužbeni zahtjev primjenom načela o teretu dokazivanja.

4. Glede provedenog financijskog vještačenja, ističe da se ono temeljilo na pisanoj dokumentaciji iz spisa, pri svega na specifikaciji pozajmica koje su u spisu priložene bez potpisa i datuma. Tvrdi da je taj dokaz bio nesvrsishodan i neekonomičan, što da je isticao i tijekom postupka, prije svega stoga što je dokazao da je isplatama u nekoliko navrata izvršio povrat cjelokupnog duga te da iz iskaza samih stranaka proizlazi da je postojao dogovor da će se djelomičnim uplatama smanjivati izravno glavnica pa time i cjelokupna tražbina, što znači da je bilo isključeno načelo uračunavanja. Osporava zaključak suda da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun vještaka, budući da se tuženik u cijelosti jasno protivio vještačenju u svojim podnescima. Smatra da je vještačenje bilo usmjereno u cilju pokušaja dezavuiranja otegotnih procesnih posljedica iz čl. 299. ZPP-a, čime da se na njegovu štetu izvodio nepotrebni dokaz. Ističe da za obračun stvarnog duga koji predstavlja jednostavnu matematičku operaciju, nije bilo potrebno provesti financijsko vještačenje jer se ne radi o primjeni stručnog znanja kojim sud i stranke ne bi raspolagale.

5. Glede prigovora ništetnosti prijepornog Ugovora o zajmu, smatra da je sud izašao iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev izražen u kunama, a presudom je odlučeno o zahtjevu u valuti američkog dolara. Tvrdi da samo tužitelj može odrediti iznos kojeg potražuje, u kojoj valuti i s kojom kamatom pa da sud ne može samoinicijativno promijeniti numerički iznos izrazivši ga u drugoj valuti. Stoga smatra da je povrijeđeno jedno od temeljnih načela parničnog postupka, što predstavlja povredu čl. 2. st. 1. ZPP-a. Takav postupak suda da onemogućuje strankama da se izjasne o zahtjevima i navodima te daljnjoj mogućnosti isticanja materijalnopravnih i postupovnopravnih prigovora u smislu odredbe čl. 352. st. 2. ZPP-a. Navodi da je nejasno po kojem tečaju i na koji datum je izvršeno preračunavanje iznosa kojeg je vratio tužiteljici, (500,00 EUR i 10.500,00 kn) kada je utvrđeno da se radi o iznosu do 14.241,59 kn, koji postupak da je u proturječju sa stajalištem suda prvog stupnja o tome da se ima vratiti iznos izražen u stranoj valuti. Naglašava i to da je vještak financijske struke prilikom matematičkog obračuna navodnog duga koristio pravila o redu uračunavanja obveza prema odredbama čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), za koja je sud prvog stupnja zauzeo stajalište da u nazočnom slučaju ne dolaze u primjenu. Smatra da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 190. st. 2. ZPP-a, budući da je tužiteljica prije utuženja, a svakako prije zaključenja prethodnog postupka mogla uskladiti tužbeni zahtjev i u odnosu na nesporno učinjene uplate 21. lipnja i 28. lipnja 2016.

6. Navodi da se kogentni propisi o zabrani pozajmljivanja strane valute u Republici Hrvatskoj moraju jednako odnositi i na tužiteljicu i na tuženika pa da posljedično tome tužiteljica može zahtijevati plaćanje zatezne kamate samo od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana predaje novca.

7. Tuženik osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je dio tužbenog zahtjeva odbijen u točki II izreke pa da je trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a i utvrditi postotak uspjeha svake od parničnih stranaka u parnici te izvršiti obračun troška u skladu s navedenim propisom. Smatra da je neosnovano odbijen zahtjev za nadoknadu troška pristupa na ročište od 6. veljače 2019. te da tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu troškova financijskog vještačenja jer da se na taj način sankcionira žalitelj zbog tužiteljičinog nepoštivanja odredbe čl. 299. ZPP-a. Kako smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, posljedično tome tvrdi da mu pripada pravo na nadoknadu cjelokupnog parničnog troška.

8. Predlaže stoga u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uključujući i zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška te istovremeno prihvatiti zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

9. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

10. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, izreka u pobijanom dijelu je također potpuno jasna te je presudu moguće ispitati. Relevantno činjenično stanje je potpuno utvrđeno, međutim mjerodavno materijalno pravo je pogrešno primijenjeno kada je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, što će u nastavku biti obrazloženo.

11. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke sklopile ugovor o zajmu kojim je tužiteljica pozajmila tuženiku iznos od 7.500,00 USD (američkih dolara), te iznos od 950,00 kn 28. lipnja 2013., potom iznos od 1.500,00 USD te 3.000,00 kn 12. kolovoza 2013.,

- da je u svezi pozajmice iznosa od 7.500,00 USD tuženik izdao potvrdu o primitku tog iznosa obvezujući se dug vratiti do 1. studenog 2013., uvećan za kamatu 6% godišnje, s tim što je potpis tuženika ovjerio javni bilježnik istog dana,

- da u svezi ostalih pozajmica nisu sačinjene pisane potvrde,

- da su stranke prijatelji još iz srednje škole,zbog čega tužiteljica nije zahtijevala sklapanje ugovora o zajmu u pisanom obliku, da je tuženik inzistirao na sačinjenju potvrde glede prve pozajmice,

- da je tuženik obećavao vratiti dug te je nesporno da je vratio iznos od 500,00 EUR i 10.500,00 kn,

- da je jedna uplata izvršena na dan predaje tužbe, a jedna je uslijedila nakon podnošenja tužbe,

- da je tužiteljica pozivala tuženika na ispunjenje ugovorne obveze vraćanja novca, te da je potvrdu od 28. lipnja 2013. sastavio tuženik,

- da je tužiteljica u ožujku 2014. sačinila potvrdu u koju je upisala sve iznose koje je dala tuženiku, kao i iznose koje je on vratio, međutim potvrdu stranke nisu potpisale,

- da tuženik tvrdi da je primio isključivo iznos od 7.500,00 USD, o čemu je sačinjena potvrda koju je potpisao te je njegov potpis ovjerio javni bilježnik, s tim što su stranke usmeno produžile rok povrata zajma te tvrdi da je tužiteljici vratio dug u dva navrata od po 500,00 EUR i jednom u iznosu od 500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

- da tuženik tvrdi da je dio novca vraćao tužiteljici na ruke, a dio uplatom na njezin račun,

- da je kamata na iznos prve pozajmice ugovorena na inzistiranje tuženika,

- da je svjedokinja G. M. prijateljica stranaka iz školskih dana te je jednom bila uključena u razgovor stranaka o pozajmici, s tim što tuženik tvrdi da nije bio spreman o toj temi razgovarati pred njom, dok tužiteljica tvrdi da je svjedokinja bila nazočna kada su razgovarali o povratu duga,

- da iz iskaza svjedokinje B. G., majke tuženika, proizlazi da su stranke dugogodišnji prijatelji iz gimnazijskih dana, te da je od tužiteljice saznala da joj je tuženik dužan neke novce,

- da iz iskaza svjedokinje G. M., školske kolegice stanaka, proizlazi da je bila nazočna tijekom 2015. razgovoru stranaka, kojom prilikom je tuženik spomenuo pozajmicu u iznosu od 9.000,00 USD, umanjeno za ono što je vratio, a inače je činjenice o tome saznala od tužiteljice pa tako i činjenicu da tuženik ne priznaje dug,

- da iz iskaza svjedokinje B. K. P., prijateljice tužiteljice, proizlazi da je sa strankama putovala u I. tijekom 2013., da su se u razgovoru spominjali novci koje je tuženik pozajmio od tužiteljice, bez navođenja detalja, ali je od tužiteljice saznala da se radi o pozajmici od 10.000,00 USD.

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužiteljica dokazala da je pozajmila tuženiku iznos od 7.500,00 USD te 950,00 kn 28. lipnja 2013., a 12. kolovoza 2013. iznos od 1.500,00 USD te 3.000,00 kn, s tim što o postojanju takvog ugovora o zajmu zaključuje prihvaćanjem iskaza tužiteljice kao istinitog, budući da je taj iskaz potvrdila i svjedokinja G. M., a o postojanju pozajmica su posredno iskazivale i svjedokinje B. K. P. i B. G.. Pritom sud prvog stupnja ocjenjuje vjerodostojnim iskaz tužiteljice, između ostalog i zbog činjenice da je umanjila već u tužbi svoju tražbinu za iznos od 500,00 EUR koji iznos je tuženik vratio 25. prosinca 2013., te iznos od 5.030,00 kn koji je vraćen tijekom 2014., iako o tome ne postoji nikakav pisani dokaz. S druge strane ocjenjuje nevjerodostojnim iskaz tuženika kada tvrdi da je od tužiteljice pozajmio samo iznos od 7.500,00 USD te kada tvrdi da svjedokinja G. M. nije bila nazočna razgovoru stranaka u svezi vraćanja pozajmice.

13. Stoga utvrđuje da narečenu tražbinu tužiteljice treba umanjiti za iznos djelomično vraćenog duga i to 500 EUR te 10.500,00 kn.

14. Na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještakinji Lj. Ž., utvrđuje da je tužiteljica ukupno pozajmila tuženiku iznos od 55.566,40 kn, s tim što je iznos predan u američkim dolarima preračunat u domaću valutu po prodajnom tečaju na dan uplate, dok je tuženik vratio ukupan iznos od 14.241,59 kn, također preračunavajući iznos od 500,00 EUR istom metodom, pa ukoliko se obračuna ugovorna kamata od 6% godišnje, proizlazi da ukupan dug iznosi 50.383,42 kn, od čega iznos od 49.962,73 kn predstavlja glavnicu, a iznos od 420,69 kn ugovornu kamatu, a protuvrijednost glavnice iznosi 8.715,75 USD.

15. Također je utvrđen iznos duga pod pretpostavkom da se na dug obračunaju zakonske zatezne kamate te da se vrši uračunavanje prema odredbama ZOO-a, u kojem slučaju bi dug na dan 28. lipnja 2016., kada je izvršena zadnja uplata tuženika, iznosio 51.551,30 kn s osnove glavnice, te 5.055,73 kn s osnove kamate.

16. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim prigovor tuženika da se radi o ništetnom ugovoru o zajmu strane valute, s obzirom na sadržaj odredbi čl. 15. i 17. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 145/10 i 76/13) pa primjenom odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a ocjenjuje da je svaka strana dužna drugoj vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora. Stoga da tuženik mora vratiti iznos od 9.000,00 USD te iznos od 3.950,00 kn, umanjeno za iznos kojeg je tuženik platio tužiteljici (500,00EUR i 10.500,00 kn) pa na temelju nalaza i mišljenja vještakinje utvrđuje da dug tuženika prema tužiteljici iznosi 8.715,75 USD. Na taj iznos tužiteljici priznaje zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, primjenom instituta stjecanja bez osnove, s tim to ocjenjuje da bi tužiteljici pripadalo pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik primio novac (28. lipnja i 13. kolovoza 2013.), međutim, kako tužiteljica zahtijeva isplatu zatezne kamate od 29. lipnja 2016., odlučuje u okviru postavljenog zahtjeva.

17. Prema stajalištu suda prvog stupnja, okolnost što je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu duga u kunama ne bi bila zapreka za prihvaćanje zahtijeva za vraćanje u stranoj valuti, američkim dolarima, uz obrazloženje da je riječ o istom novčanom iznosu pa da na takav način nije prekoračen tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a. Stoga u točki II izreke odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu deviznog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, zatim iznosa od 1.588,57 kn sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. do isplate te iznosa od 5.055,73 kn, zatim zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.325,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

18. Još treba dodati da prema stajalištu suda prvog stupnja stranke nisu ugovorile da se izvršenim uplatama prvenstveno podmiruje kamata, pa tek onda glavnica, što znači da se ne primjenjuje pravilo uračunavanja prema odredbi čl. 172. ZOO-a.

19. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, što znači da je tužiteljici priznat trošak u cijelosti, uz obrazloženje da je tuženik uporno osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtijeva te su svi dokazi koji su provedeni bili potrebni, a zbog dijela zahtjeva u kojem tužiteljica nije uspjela, posebni troškovi nisu nastali. Tako tužiteljici priznaje troškove zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa), iznos sudskih pristojbi i trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 16.915,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. rujna 2021. kao dana donošenja presude.

20. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je glede sadržaja ugovora o zajmu, zatim iznosa koji su predani tuženiku, kao i iznosa koje je tuženik vratio tužiteljici, sve provedene dokaze ocijenio pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te u tom dijelu dao jasne razloge koji ni na koji način nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima tuženika.

21. Naime, tuženik uporno inzistira na tvrdnji da je predmet ugovora o zajmu bio isključivo iznos od 7.500,00 USD te da je tužiteljici ugovoreni iznos vratio u cijelosti, iako rezultati dokaznog postupka ne pokrjepljuju takve njegove tvrdnje. Točno je da tužiteljica raspolaže materijalnim dokazima isključivo u odnosu na pozajmicu od 7.500,00 USD, međutim, to ne znači da tužiteljica nije mogla svoje tvrdnje dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, a prema stajalištu ovog suda, ona je svoje tvrdnje uspjela dokazati. Iako saslušani svjedoci nisu bili nazočni kada je tužiteljica pozajmljivala novac tuženiku, iz iskaza svih svjedoka je razvidno da su stranke bile u dugogodišnjim prijateljskim odnosima, da su prijatelji još iz srednjoškolskih dana te je u tom kontekstu potrebno cijeniti i njihove postupke glede neformalnog dogovaranja i realizacije dogovora o davanju i vraćanju zajma. Konačno, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica priznala tuženiku povrat dijela zajma za kojeg tuženik uopće ne raspolaže nikakvim dokazima.

22. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio iskaz tužiteljice koji je u potpunosti podudaran i s podacima o prometu na njezinom računu. Tako je razvidno da je tužiteljica 28. lipnja 2013. podigla iznos od 7.500,00 USD te 13. kolovoza 2013. iznos od 1.500,00 USD (za koje iznose je utvrđeno da ih je predala tuženiku), a također su evidentirane uplate tuženika na računu tužiteljice (posljednje 21. lipnja 2016. u iznosu od 5.000,00 kn i 28. lipnja 2016. u iznosu od 2.000,00 kn). U odnosu na žalbeni navod tuženika glede predlaganja financijskog vještačenja te s tim u svezi pokušaja zaobilaženja odredbe čl. 299. ZPP-a, treba istaći da je tužiteljica financijsko vještačenja predložila već u tužbi pa je bez ikakve osnove tvrdnja da je tužiteljica bila prekludirana u predlaganju tog dokaza. Glede svrsishodnosti financijskog vještačenja, treba istaći da je taj dokaz bilo nužno provesti s obzirom na činjenicu da se tuženik protivio tome da se izvrši obračun duga korištenjem odgovarajućih tečajnih lista. Kako su pozajmice vršene i u domaćoj i u stranoj valuti, (američkim dolarima), a tuženik je vraćao dug i u stranoj (eurima) i u domaćoj valuti, da bi se moglo utvrditi je li dug vraćen, i ako nije, koji iznos duga je preostao, trebalo je sve iznose svesti na zajedničku valutu, a to je, zbog navedenih razloga, mogao učiniti upravo vještak financijske struke.

23. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, valja istaći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o deviznom poslovanju, budući da se radilo o ugovoru o zajmu strane valute između rezidenata, koje ugovaranje nije bilo dopušteno. Naime, tužiteljica i tuženik su fizičke osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, dakle rezidenti, sklapanje ugovora o zajmu strane valute između rezidenta nije bio dopušteno, što znači da je ugovor o zajmu bio protivan prisilnim propisima te u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetan. Posljedica ništetnosti ugovora je propisana odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a na način da je svaka ugovorna stranka dužna drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.

24. Međutim, iako je u razlozima pobijane presude navedeno da se u nazočnom slučaju ne primjenjuju pravila o uračunavanju ispunjenja, u konačnici je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti upravo na temelju dijela nalaza i mišljenja vještakinje u kojemu je obračunala dug primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.

25. Naime, iz nalaza vještakinje bi proizlazilo da je do iznosa od 8.715,75 USD, a koji je dosuđen u točki I izreke pobijane presude, došla na način da je ukupan iznos ugovora o zajmu preračunala u domaću valutu i dobila iznos od 55.566,40 kn, a iznose koje je tuženik vraćao je obračunala razdvajajući uplate na kamatu i glavnicu te je ujedno obračunala i ugovornu kamatu te tako dobila iznos duga s danom 28. lipnja 2016. od 8.715,75 USD. Na takav način je primijenila odredbe o uračunavanju ispunjenja i zaračunala nedopuštenu ugovornu kamatu pa proizlazi da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu dosuđenog iznosa. Međutim, iz nalaza je moguće utvrditi iznos duga na način da se od ukupnog iznosa predanog novca (55.566,40 kn,) odbije iznos kojeg je tuženik vratio (14.241,59 kn), što daje razliku u iznosu od 41.324,81 kn, odnosno, prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke za USD na dan 28. lipnja 2016. (5.732466) iznosi 7.208,90 USD. Taj iznos predstavlja dug tuženika prema tužiteljici, bez primjene odredbi čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, a na temelju pravilnih činjeničnih utvrđenja o visini iznosa zajma te iznosu vraćenog duga.

26. Glede zakonske zatezne kamate, valja istaći da se u slučaju vraćanja zbog ništetnosti ugovora, primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U nazočnom slučaju tužiteljica je zahtijevala isplatu zatezne kamate od 29. lipnja 2016., a tužba je podnesena 21. lipnja 2016., što znači da nije zahtijevala zateznu kamatu od dana stjecanja, pa su neodlučni žalbeni navodi tuženika o tome da bi se nepoštenima trebale cijeniti obje ugovorne stranke, a ne samo žalitelj.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi o prekoračenju tužbenog zahtijeva, budući da je sud bio ovlašten tužbeni zahtjev prihvatiti obvezujući tuženika na isplatu strane valute, iako je tužiteljica zahtijevala isplatu u domaćoj valuti, jer u konačnici dosuđeni iznos nije veći od utuženog. Konačno, stajalište o tome da se ne bi radilo o prekoračenju zahtjeva je izneseno u brojnim sudskim odlukama te predstavlja ustaljenu sudsku praksu.

28. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I izreke potvrditi za iznos od 7.208,90 USD sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. a u preostalom dijelu presudu preinačiti i odbiti zahtjev za isplatu iznosa od 1.506,85 USD sa zakonskom zateznom kamatom od 29. lipnja 2016. do isplate, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

29. Zbog preinačenja presude, proizlazi da je tužiteljica djelomično uspjela s tužbenim zahtjevom i to u omjeru od 83%. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, od tog postotka treba oduzeti postotak uspjeha tuženika u parnici (17%) pa proizlazi da tužiteljici pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika u omjeru od 66%. Sud prvog stupnja je pravilno obračunao trošak koji bi pripadao tužiteljici po osnovi zastupanja odvjetnika u skladu s važećom Tarifom (13.750,00 kn) pa kada se tome pridoda iznos sudskih pristojbi na tužbu i presudu, proizlazi da ukupan trošak iznosi 15.415,00 kn, a 66% tog iznosa je 10.173,90 kn. Tome treba pridodati trošak vještačenja od 1.500,00 kn koji je nastao neovisno o uspjehu u parnici, a bio je potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a pa proizlazi da tužiteljici pripada pravo na nadoknadu troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 11.673,90 kn.

30. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom i to u omjeru od 17% pa mu od ukupnog troška u iznosu od 2.377,49 kn, koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe s PDV-om (1.562,50 kn) te sudsku pristojbu za žalbu (814,99 kn), pripada pravo na iznos od 404,17 kn. Kada se taj iznos odbije od iznosa koji pripada tužiteljici, proizlazi da ukupan trošak kojeg je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici iznosi 11.269,50 kn.

31. Stoga je valjalo u točki I izreke za taj iznos presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u preostalom dijelu, što uključuje i dio točke II izreke u kojemu je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

32. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke u preostalom dijelu je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 15. veljače 2022.

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan