REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1295/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N., iz Č., OIB …, zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2782/2017 od 2. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2904/13-77 od 13. rujna 2017., u sjednici održanoj 15. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju 8.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2013., do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 900,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. rujna 2017. do isplate, sve po stopi po stopi pobliže navedenoj u toj presudi.
1.2. U točki II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 81.250,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
1.3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2904/13-77 od 13. rujna 2017.
3.1. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u odnosu na koje pitanje je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u presudama Europskog suda za ljudska prava, prije svega presudi Kudla protiv Poljske, Dolenec protiv Republike Hrvatske, Muršić protiv Republike Hrvatske, ali i u presudama Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1892/2016-2 od 19. listopada 2017., Gž-568/2017-2 od 28. listopada 2016, Gž-1451/2016-2 od 23. siječnja 2017, Gž- 1581/2016 od 8. rujna 2016, Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4266/2015-2 od 28. veljače 2017, Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1588/2016 od 20. ožujka 2017, Gž-349/2017 od 20. travnja 2017, Županijskog suda u Sisku broj Gž- 835/2016 od 21. listopada 2016, te s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3553/2015 od 19. studenoga 2015.
3.2. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode iznesene u reviziji i predlaže istu odbiti, kao neosnovanu.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora, u revizijskom stupnju postupka, je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete za koju tužitelj tvrdi da je trpio zbog neadekvatnih smještajnih uvjeta u zatvoru u Z. i u zatvoru u V. uslijed prenapučenosti i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika.
7. Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl. 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 - dalje: ZIKZ), odnosno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), a s tim u vezi je sporna ocjena o postojanju pretpostavki odgovornosti tuženice za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti do koje je, prema stavu tužitelja, došlo zbog neadekvatnih uvjeta smještaja tužitelja u zatvoru tijekom izdržavanja kazne zatvora, čime je povrijeđeno njegovo dostojanstvo.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužitelj duže vrijeme boravio u više zatvora, da je kroz to vrijeme boravio u prostorijama površine i volumena manjeg od propisanog standarda, da u zatvoru u Z., u kojem je boravio određeno vrijeme, sanitarni čvor nije odvojen od preostalog dijela sobe odgovarajućim zidom u punoj visini i vratima, odnosno da nije osiguran niti minimum privatnosti - sprečavanje prolaza zvukova i mirisa, već su se fiziološke potrebe obavljale u blizini većeg broja ljudi, da su zatvorenici (tužitelj) bili prisiljeni zadovoljavati prehrambene potrebe praktički na istom mjestu kao i fiziološke, da je tužitelj u sobi provodio po 22 sata dnevno jer nema prostora za zajedničko druženje, blagovaonice, niti mogućnosti za bavljenje slobodnim aktivnostima, da je tuširanje bilo omogućeno u zajedničkim kupaonicama jednom ili dva puta tjedno u trajanju od 5-10 minuta, da se u zatvoru u V., u sobi u kojoj je tužitelj boravio, sanitarni čvor nije nalazio u sastavu sobe pa je tužitelj svaki puta kada je morao koristiti sanitarni čvor trebao zvoniti službenicima pravosudne policije, te da je duže vrijeme boravio u prostorijama površine i volumena manjeg od propisanog standarda.
9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su, pošavši od utvrđenja da je tužitelj duže vremena izdržavanja kazne zatvora u navedenim kaznionicama imao na raspolaganju životni prostor manji od predviđenog čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, (prema kojem prostorije u kojima borave kažnjenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane te za svakog kažnjenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m[2] i 10 m[3] ) prostora, zaključili da tužitelj tijekom izdržavanje kazne nije imao uvjete primjerene poštivanju osnovnog ljudskog dostojanstva i pravu na privatnost, odnosno da je živio u uvjetima koji su u suprotnosti s opće prihvaćenim humanim (neponižavajućim), higijenskim i zdravstvenim standardima, pa da mu je povrijeđeno pravo osobnosti u smislu čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) te su mu dosudili pravičnu novčanu naknadu od 8.000,00 kn.
10. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
11. Prema odredbi i čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podjela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
12. Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tuženica je postavila sljedeće pitanje:
„Opravdava li sama činjenica što je tužitelj kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe članaka 74 st. 3. ZIKZ, te činjenica da je sanitarni čvor smješten unutar zatvorske ćelije (u zatvoru u Z.), odnosno izvan zatvorske ćelije (u zatvoru u V. – gdje se u slučaju potrebe za obavljanje nužde zove pravosudni službenik radi otvaranja ćelije), dosuđenje novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3 Konvencije, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene ZIKZ, Pravilnikom, Ustavom Republike Hrvatske, koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentno (svojstveno) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“
13. Ispitujući pobijanu odluku sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio da postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer u pobijanoj presudi nije izneseno pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju zauzetom u odlukama Europskog suda za ljudska prava kao i u odlukama ovog suda. Naprotiv, u pobijanoj presudi izneseno je pravno shvaćanje koje je u skladu s novijim presudama ESLJP, a osim toga postavljeno pitanje polazi i od pogrešne pretpostavke da su tužitelju „nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene ZIKZ, Pravilnikom, Ustavom Republike Hrvatske, koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentno (svojstveno) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora predviđena koja osiguravaju“.
14.1. Tuženica postavljenim pitanjem ukazuje zapravo na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer nižestupanjski sudovi pri donošenju pobijanih presuda nisu primjenili noviju praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), konkretno shvaćanje izraženo u presudi Lonić protiv Hrvatske, zahtjev broj 8067/12 od 13. studenoga 2014., u kojoj je, u vezi s pritužbama na prenapučenost zatvora, navedeno da se u donošenju odluke je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora mora imati na umu sljedeća tri elementa:
„a) svaki pritvorenik mora imati vlastito mjesto za spavanje u ćeliji, b) svaki pritvorenik mora imati na raspolaganju barem tri metra kvadratnog poda, c) ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućuje pritvorenicima slobodno kretanje između namještaja. Nepostojanje bilo kojeg od prethodno navedenih elemenata samo po sebi čvrsto pretpostavlja da uvjeti boravka u zatvoru predstavljanju ponižavajuće postupanje i krše čl. 3. (vidjeti Ananayev i drugi protiv Rusije od 10. siječnja 2012.).“
14.2. U istoj presudi navedeno je i da, bez obzira na potrebu za dostatnim osobnim prostorom, drugi aspekti fizičkih uvjeta boravka u pritvoru su bitni za procjenu sukladnosti s čl. 3. Konvencije. Takvi elementi uključuju osobito pristup vježbi na otvorenom, prirodno svjetlo ili zrak, dostupnost ventilacije, prikladnost grijanja i sukladnost s osnovnim higijenskim zahtjevima. Budući da je u predmetu Lonić protiv Hrvatske utvrđeno da je osobni prostor bio toliko ograničen da je stvorena sama po sebi pretpostavka da uvjeti boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru nisu ispunili zahtjeve iz čl. 3. Konvencije, da je podnositelj zahtjeva bio zatvoren u takvim uvjetima dvadeset dva sata na dan, da je umjesto nužnika morao upotrebljavati bocu, što je bilo ponižavajuće, a bio je izložen i ismijavanju drugih zatvorenika pa su te okolnosti Sudu bile dovoljne da zaključi da je boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru morao u njemu probuditi osjećaj tjeskobe i manje vrijednosti koji ga je mogao poniziti i obezvrijediti. Stoga je taj sud ocijenio da obzirom na činjenicu da ograničenja osobnog prostora dodijeljena podnositelju zahtjeva nisu nadoknađena slobodom kretanja tijekom dana, osim dvosatne dnevne vježbe, uvjeti boravka podnositelja u zatvoru predstavljaju ponižavajuće postupanje protivno zahtjevima čl. 3. Konvencije.
14.3. U presudi Dolenc protiv Hrvatske, zahtjev broj 25282/06 od 26. studenoga 2009., Europski sud je presudio da nije došlo do povrede čl. 3. Konvencije u odnosu na opće uvjete boravka podnositelja zahtjeva jer nedostatak osobnog prostora (veličina ćelije bila je manja od preporučene standardima), s obzirom na sve druge uvjete zatvaranja, posebno slobodne aktivnosti, nije bio takav da bi sam po sebi opravdao utvrđenje povrede čl. 3. Konvencije.
14.4. U presudi Pozaić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5901/13 od 4. prosinca 2014. sud je smatrao da se ograničenost prostora u spavaonicama može nadoknaditi slobodom kretanja zatvorenika tijekom dana, te je iznio shvaćanje da bi se osobni prostor trebao razmatrati u kontekstu režima koji zatvorenicima omogućuje veću slobodu kretanja tijekom dana i neometan pristup prirodnom svjetlu i zraku kojeg on podrazumijeva. Sud navodi da je već u nizu predmeta utvrdio da su sloboda kretanja koja je omogućena zatvorenicima u ustanovi i neometan pristup prirodnom svjetlu i zraku bili dovoljna naknada za nedovoljan prostor namijenjen pojedinom osuđeniku (Valašinas protiv Litve, broj 44558/98 od 24.srpnja 2001., Nurmagomedov protiv Rusije broj 30138/02 od 16. rujna 2004. i Shkurenko protiv Rusije broj 15010/04 od 10. rujna 2009.). Stoga je u tom slučaju ESLJP zaključio da usprkos činjenici da je osobni prostor dostupan podnositelju bio manji od propisanog poželjnog standarda od 4 m[2] , podnositelj je imao mogućnost vježbe na otvorenom, bilo mu je omogućeno slobodno kretanje izvan sobe tri sata dnevno, imao je priliku koristiti teretanu te košarkaško igralište, kao i teren za badminton, a u zatvoru su mu bili dostupni stolovi za stolni tenis i šahovske ploče. Podnositelj zahtjeva također je mogao posuđivati knjige iz knjižnice, a omogućeno mu je i gledanje televizije i posuđivanje filmova. Osim toga, zatvorenici su u svakoj sobi imali neometan pristup prirodnom svjetlu i zraku kao i pitkoj vodi. Slijedom iznesenog u presudi Pozaić protiv Hrvatske presuđeno je da nije došlo do povrede čl. 3. Konvencije.
14.5. U presudi Muršić protiv Hrvatske zahtjev broj 7334/13 od 20. listopada 2016. EU sud potvrđuje standard od 3 m[2] podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika, te navodi da ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m[2] površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije, stoga u takvom slučaju teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:
(1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m[2] su kratka, povremena i minimalna,
(2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,
(3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.
14.6. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka, (U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. - „Narodne novine“ broj 54/16), u kojima se radi o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu i stajališta ESLJP, ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, u kojima je naveo da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“
14.7. Jednako tako i prema stavu ovog revizijskog suda, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice, a ocjena o povredi prava osobnosti i težini povrede koja bi zatvoreniku davala pravo na naknadu neimovinske štete ovisi o svim okolnostima slučaja. S obzirom da je izdržavanje kazne zatvora neosporno tegoban i uznemirujući za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru, te s obzirom da je u ovom postupku utvrđeno da je raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku povremeno padao ispod 3m[2] , da takva smanjenja nisu bila kratka povremena i minimalna (u smislu shvaćanja ESLJP u predmetu Muršić), da ona nisu bila popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te da nije dokazivano da je tužitelj smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i da ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru, da je tužitelj bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje nije povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode (vršenje nužde, jedenje hrane, boravak, spavanje praktički u istoj prostoriji, nedovoljno održavanje higijene i dr.), a što zasigurno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade, dok tuženica u reviziji nije dokazala da se ustanove u kojima je tužitelj bio smješten ne bi mogle smatrati primjerenom zatvorskom ustanovom (ili da postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru) proizlazi da čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije u ovom slučaju nije oborena.
15. Budući da je utvrđeno da u ovom slučaju neadekvatnost smještaja nije nadoknađena nizom kompenzacijskih mjera i pogodnosti (boravak na otvorenom, veliki prozori s dovoljno danjeg svjetla, omogućen odlazak u dnevni boravak i mogućnost gledanja televizije, tjelovježba, rekreacija i dr.) ovaj sud ocjenjuje da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz naprijed citiranih odredbi kada je tužitelju dosuđena odgovarajuća naknada.
16. Stoga je na temelju iznesenog, sukladno čl. 393. ZPP-a valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 15. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
