Broj:10.P-2120/2019-16

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz K. S., U. B. 5, OIB:,

zastupane po punomoćnici M. A., odvjetnici iz V. protiv tuženika

P. b Z. d.d. Z., R. c 50, OIB:,

zastupanog po punomoćnici Ž. Z., odvjetnici u O. L. i partneri iz Z.,

radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 31. siječnja 2022. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja T. B.,

odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika M. B., odvjetnice iz O., nakon donošenja i objave dana 15. veljače 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku P. b Z. d.d. sa sjedištem u

Z., R. c 50, OIB:, da tužitelju Z. K. iz

K. S., U. B. 5., OIB:., isplati novčani iznos od 51.923,29

kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 38.96 kuna od 11.10.2007. godine pa do isplate,

- 67.01 kuna od 11.11.2007. godine pa do isplate,

- 56.96 kuna od 11.12.2007. godine pa do isplate,

- 82.16 kuna od 11.01.2008. godine pa do isplate,

- 179.16 kuna od 11.02.2008. godine pa do isplate,

- 205.43 kuna od 11.03.2008. godine pa do isplate,

- 200.50 kuna od 11.04.2008. godine pa do isplate,

- 166.14 kuna od 11.05.2008. godine pa do isplate,

- 164.61 kuna od 11.06.2008. godine pa do isplate,

- 156.01 kuna od 11.07.2008. godine pa do isplate,

- 147.20 kuna od 11.08.2008. godine pa do isplate,

- 158.53 kuna od 11.09.2008. godine pa do isplate,

- 242.97 kuna od 11.10.2008. godine pa do isplate,

- 238.17 kuna od 11.11.2008. godine pa do isplate,

- 202.01 kuna od 11.12.2008. godine pa do isplate,

- 297.62 kuna od 11.01.2009. godine pa do isplate,

- 307.08 kuna od 11.02.2009. godine pa do isplate,

- 355.97 kuna od 11.03.2009. godine pa do isplate,

- 284.75 kuna od 11.04.2009. godine pa do isplate,

- 288.73 kuna od 11.05.2009. godine pa do isplate,

- 265.72 kuna od 11.06.200.. godine pa do isplate,

- 284.05 kuna od 11.07.2009. godine pa do isplate,

- 256.04 kuna od 11.08.2009. godine pa do isplate,

- 280.44 kuna od 11.09.2009. godine pa do isplate,

- 260.00 kuna od 11.10.2009. godine pa do isplate,

- 271.95 kuna od 11.11.2009. godine pa do isplate,

- 269.51 kuna od 11.12.2009. godine pa do isplate,

- 304.78 kuna od 11.01.2010. godine pa do isplate,

- 330.15 kuna od 11.02.2010. godine pa do isplate,

- 323.08 kuna od 11.03.2010. godine pa do isplate,

- 354.33 kuna od 11.04.2010. godine pa do isplate,

- 363.00 kuna od 11.05.2010. godine pa do isplate,

- 413.37 kuna od 11.06.2010. godine pa do isplate,

- 460.93 kuna od 11.07.2010. godine pa do isplate,

- 400.67 kuna od 11.08.2010. godine pa do isplate,

- 43,245.30 kuna od 26.08.2010. godine pa do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine; od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.125,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 15. veljače 2022. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj po punomoćniku dana 11. lipnja 2019. godine i tijekom postupka navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj , dana 6. veljače 2007. godine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika B. A. iz O., pod brojem OU-101/07, dana 7. veljače 2007. godine, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.041,11 CHF, prema srednjem tečaju za CHF P. b Z. d.d., važećem na dan

korištenja kredita, na rok otplate od 240 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, kunske protuvrijednosti od 284,60 CHF. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja se s početnih 4,75% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, a koji tečaj je u odnosu na kunu povećan tijekom otplate kredita i do 50%, u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a u kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koje su bile na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, a potvrđene presudom broj Pž-6632/2017, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115. ZOO-a. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 51.923,29 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Ukoliko tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju, prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i to u razdoblju od 4. travnja 2007. godine, pa do konačne otplate kredita. Prigovor zastare smatra neosnovanim, budući je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa, prekinut tijek zastare, a zastara počinje ponovno teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. U odnosu na zastaru u individualnim parnicama za isplatu temeljene na kolektivnoj presudi "Franak" izjasnio se Vrhovni sud RH, u revizijskoj odluci broj Rev- 2245/2017, od 20. ožujka 2018. godine, a koja odluka je u tom smislu obvezujuća za niže sudove. Pored toga Vrhovni sud RH na sjednici odjela, dana 30. siječnja 2020. godine, donio je pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva. To je zahtjev prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugo način ustanovljena ništetnost ugovora.

2. Tuženik se po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je isti pogrešno koncipiran na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. U konkretnom slučaju, stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, kao i u pogledu valutne klauzule te je tužitelj time u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta tijekom razdoblja korištenja kredita, a tužitelju su i prije samog zaključenja Ugovora o kreditu pružene sve informacije te je bio upoznat i s valutnom klauzulom i rizicima tečaja kao i promjene kamatne stope po kojem činjenice je potpuno neosnovano pozivanje tužitelja na nepoznavanje bilo kojeg segmenta predmetnog ugovornog odnosa. Ugovaranje valutne klauzule u potpunosti je zakonito, a sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a tuženik nije mogao predvidjeti niti svjetsku krizu koja je nastupila, niti izvanredni porast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je sklapanjem predmetnog ugovora pristao i na promjenjivu kamatnu stopu koja je predviđena čl. 4. predmetnog ugovora, a Zakon o zaštiti potrošača, a kasnije i Zakon o bankama i Zakon o kreditnim institucijama propisuju kriterije promjenjivosti kamatne stope, a tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivim temeljem odluka nadležnih tijela banke". Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je misao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi Zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Valutna klauzula je Zakonom izričito dopuštena klauzula te je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženiku potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povredu koju mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Tuženik ističe i prigovor zastare budući da pravo na povrat stečenog bez osnove dospijeva u trenutku stjecanja, odnosno u trenutku kada je plaćena rata kredita, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina nakon toga. Zastara, a kako je to definirano čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, prekida se jedino i isključivo radnjom vjerovnika poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. Tuženik se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, no ukoliko isto bude određeno, predlaže da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa odnosno povećanje iste, obzirom na sve kriterije koji su utjecali, odnosno mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o kreditu broj, od 6. veljače 2007. godine, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora; otplatni plan od 7. veljače 2007. godine; obračun razlike više plaćenih anuiteta za period od 11. ožujka 2007. godine do 26. kolovoza 2010. godine; knjigovodstvenu karticu od 25. siječnja 2019. godine; pregled uplata po kreditu na dan 25. travnja 2019. godine; knjigovodstvenu karticu od 25. siječnja 2019. godine; promjene kamatnih stopa i otplatni plan sa stanjem na dan 25. travnja 2019. godine; otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 6. veljače 2007. godine; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV C. d.o.o. iz O.; izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 15. rujna 2021.

godine.

4. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke od 15. rujna 2021. godine, slijedi da je dana 06. veljače 2007. godine, tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj, a koji je potvrđen po Javnom bilježniku dana 07. veljače 2007. godine, pod brojem OU-101/07. Temeljem tako zaključenog ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos u visini od 44.041,11 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF ovdje tuženika, važećem na da korištenja kredita. Visina kamatne stope prilikom zaključenja ugovora je iznosila 4,75 % godišnje. Na listu 15 spisa nalazi se Plan otplate u kojemu je navedeno da je datum korištenja kredita 07. veljače 2007. godine, i da je visina anuiteta 284,60 CHF mjesečno. Tečaj na dan 07. veljače 2007. godine je iznosio 4,578448 kn za 1 CHF pa je nastavno na navedeno visina anuiteta 284,60 CHF x 4,578448 kn=1.303,03 kn. Promjene visine kamatnih stopa i anuiteta su bile do lipnja 2007. godine 4,75% godišnje, do srpnja 2007. godine 4,70% godišnje, do siječnja 2008. godine 5,70% godišnje, do lipnja 2008. godine 6,45% godišnje, do kraja otplate kredita 6,50% godišnje. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 26. kolovoza 2010. godine. Prema prvom otplatnom planu nedospjela glavnica na dan prijevremene otplate kredita iznosi 39.013,27 CHF x 4,578448 kn=178.620,23 kn (u nalazu je naveden iznos 179.923,26 kn, a što je iznos redovnog anuiteta za mjesec kolovoz u visini od 1.303,03 kn, uvećano za iznos prijevremene otplate u visini od 178.620,23 kn). Tužitelj je uplatio iznos u visini od 221.865,53 kn (u nalazu je naveden iznos u visini od 223.596,23 kn, a sto je 221.865,23 kn za prijevremenu otplatu kredita i 1.704,00 kn za uplatu redovnog anuiteta za mjesec kolovoz). Ukupno izračunata razlika iznosi 51.923,29 kuna, gdje je negativa razlika prikazana sa predznakom - (kao manje plaćeno), pa je manje plaćeno 149,40 kn, više plaćeno 52.072,69 kn, pa je nastavno ukupna razlika 51.923,29 kuna, kao u izračunu. U izračunu su u tablicama prikazani visina plaćenog anuiteta i razlika koja je više plaćena u svakom pojedinačnom mjesecu i godini na ime razlike u kamati i tečaju pa tako za 2007. godinu iznosi više plaćeno 162,93 kune, za 2008. godinu iznosi više plaćeno 2.142,89 kuna, za 2009. godinu iznosi više plaćeno 3.421,86 kuna, za 2010. godinu iznosi više plaćeno 46.195,61 kunu, odnosno ukupno više plaćeno 51.923,29 kuna.

5. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tužitelje nije imao primjedbu na isti, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 16. prosinca 2021. godine, kojim traži isplatu ukupnog iznosa od 51.923,29 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na način pobliže opisan pod I/izreke presude.

6. Tuženik je u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka navodi da je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban, budući namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik predlaže da se izvrši dopuna vještačenja, te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa, obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara, uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

7. Na ročištu od 31. siječnja 2022. godine, tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 16. prosinca 2021. godine, i svih navoda tijekom postupka i nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni pitanja za vještaka, a tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i istaknutih prigovora tijekom postupka, kao i kod primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 24. siječnja 2022. godine, predlažući dopunu nalaza na način da isti izračuna kolika bi bila kamatna stopa, s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali i mogli utjecati na kretanje tržišnih parametara uslijed kojih je došlo do promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita odnosno na troškove kredita, a koji prijedlog punomoćnika tuženika za dopunom vještačenja na navedene okolnosti je sud odbio, a tuženik nije imao pitanja za vještaka.

8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.

9. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih II-tuženik P b Z d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. godine, a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i II-tuženik u razdoblju od 1. studeni 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

10. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

11. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

15. Člankom 323. st. 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

17. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018. godine, broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 6. veljače 2007. godine, Ugovor o kreditu broj, na iznos od 44.041,11 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno na dan plaćanja za CHF, na rok otplate kredita od 240 mjeseci, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,75% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a na štetu tužitelja. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 284,60 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plasmana kredita, odnosno visina anuiteta je iznosila 1.303,03 kuna mjesečno, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,578448 kuna za 1 CHF.

19. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

20. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

21. Tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno kako u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog, kamatna stopa nije određena niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu broj, koji je sklopljen dana 6. veljače 2007. godine,

osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 4,75% godišnje određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu, čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

22. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim odredbe čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7. Ugovora o kreditu broj, koji je sklopljen dana 06. veljače 2007. godine, između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

23. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, odnosno, dijela odredbi, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 51.923,29 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod I/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,75% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod I/ izreke presude.

24. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištu od 13. listopada 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav obrazloženog podneska od 31. kolovoza 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav obrazloženog podneska od 16. prosinca 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištu od 31. siječnja 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 500,00 kuna, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 1.625,00 kuna, kao i trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 2.000,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 10.125,00 kuna, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

27. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 15. listopada 2020. godine u iznosu od 250,00 kuna uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

Osijek, 15. veljače 2022. godine

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude putem pošte. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Broj zapisa: eb306-5d7b4

Kontrolni broj: 045c7-3713f-cc931

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LIDIJA ŠMIT, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.