Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-1968/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog Ž. D. kojeg brani odvjetnik P. K., zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj: 83/13, 27/16) u svezi članka 4. Zakonika o Schengenskim granicama i dr., odlučujući o žalbi okrivljenog Ž. D., podnijete posredstvom branitelja, protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 3. Pp J-491/2020 od 5. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog Ž. D. kao neosnovana te potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom osuđujućem dijelu.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), okrivljeni Ž. D. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 300,00 (sedamsto) kuna, odmah po primitku ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, okrivljeni Ž. D. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice u svezi članka 4. Zakonika o Schengenskim granicama, činjenično opisanog u točki 1. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude i zbog prekršaja iz članka 222. stavka 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 130/11, 74/13, 69/17, 46/18, 66/19, 53/20, 133/20), činjenično opisanog u točki 2. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, te mu je na temelju citiranih propisa, utvrđena zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice, činjenično opisanog u točki 1. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, a zbog prekršaja iz članka 222. stavka 2. Zakona o strancima, činjenično opisanog u točki 2. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, novčana kazna u iznosu od 500,00 kuna, te izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 2.500,00 kuna, u koju je na temelju članka 40. Prekršajnog zakona, uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao jedan dan zatvora odnosno 300,00 kuna, te je okrivljenik upozoren da ako odmah po pravomoćnosti presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu, da će se smatrati u cijelosti plaćena. Istom presudom okrivljeni Ž. D. je obvezan na naknaditi troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 200,00 kuna. Prvostupanjskom presudom okrivljeni Ž. D. oslobođen je od optužbe zbog prekršaja iz članka 85. stavka 3. u svezi sa stavkom 1. točkom 64. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, broj: 62/17, 14/19), činjenično opisanog u oslobađajućem dijelu izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljeni Ž. D. posredstvom branitelja, zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, navodeći u bitnom da je osuđujućom odlukom prvostupanjski sud zanemario kako se na području ulaska brodice okrivljenika 0,02 NM u teritorijalnom moru RH nalazi tzv. plava zona u kojoj je ribarenje slobodno kao i da su u tom dijelu česte jake vodene struje koje prije sidrenja mogu pomaknuti lokaciju plovila za određeni dio, zbog čega nisu pravilno utvrđene odlučne činjenice niti su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, a zbog čega prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi članka 88. Prekršajnog zakona kao i da je povrijeđeno pravo obrane okrivljenika kao stranca jer se nije vodilo računa o odredbi članka 87. stavka 6. kao i članka 91. Prekršajnog zakona i zbog čega je počinjena relativno bitna povreda iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona te da se prvostupanjska presuda iz navedenih razloga temelji na nezakonitim dokazima, a čime je počinjena i apsolutno bitna povreda odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona. Žalitelj ističe da osuđujući dio izreke prvostupanjske presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer se temelji isključivo na iskazu policijskog službenika, a pri čemu se nije vodilo računa o obrani okrivljenika niti su u tom smislu izneseni razlozi pri ocjeni provedenog dokaza, niti se okrivljeniku omogućilo očitovanje o dokazu optužbe koji ga tereti, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom prekršaju iz članka 24.a Prekršajnog zakona jer su se ostvarili svi zakonski uvjeti s obzirom da je okrivljenik imao sve potrebne dozvole i da je moguće da je prilikom usidrenja došlo do pomaka brodice zbog morskih struja koje sud na tom mjestu dosta jake te da e radilo oko 30-tak metara od granice, a ranije nije bilo problema sa hrvatskom policijom, na kojem mjestu ribari već dugi niz godina niti je ranije osuđivan (dokaz rješenje Pomorske policije Dubrovnik, broj: 511-03-15- UP/I-3/1-2020 od 5.studenog 2020) kao i da je na strani žalitelja postojala zabluda o biću prekršaja iz članka 30.stavka 1. Prekršajnog zakona kao okolnosti koja isključuje krivnju okrivljenika o čemu prvostupanjski sud nije vodio računa. Žalitelj ističe u žalbi da je prekršaje trebalo utvrditi putem prezentiranih navigacijskih karti budući se radi o mizernim veličinama ulaska oko 30 metara odnosno oko 0,02 NM u teritorijalno more RH, a zbog čega odlučne činjenice nisu potpuno i pravilno utvrđene, već se prvostupanjska presuda temelji na iskazu policijskog službenika kojim se iskazom prekršaji ne mogu dokazati kao i da nisu utvrđene tehničke ispravnosti uređaja kojim su prekršaji uočeni te da je kazna previsoko izrečena budući je bilo uvjeta za sudsko ublažavanje kazne, te je uz žalbu dostavljena odgovarajuća dokumentacija.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu u pobijanom osuđujućem dijelu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Naime, okrivljenik u žalbi neosnovano navodi da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitim dokazima koji su propisani odredbom članka 90. stavka 2. Prekršajnog zakona, a na što ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, budući iz stanja spisa nesporno proizlazi da se pobijana odluka temelji na zakonito provedenim dokazima i to u konkretnom slučaju na iskazu okrivljenika te iskazu svjedoka optužbe T. M., policijskog službenika koji su pravilno i zakonito ispitani u tijeku provedenog žurnog postupka te na temelju službene zabilješke Policijske uprave dubrovačko- neretvanske, Postaje pomorske policije Dubrovnik, Broj: 511-03-15/05-5-19-1/2020 od 5. studenog 2020. koja se temelji na neposrednom opažanju službenih osoba T. M. policijskog službenika koji je tijekom obavljanja službe neposredno opazio protupravnu radnju okrivljenika i koja stoga predstavlja zakoniti dokaz sukladno odredbi članka 158. stavka 5. Prekršajnog zakona u kojoj je propisano da ako je ovlaštena službena osoba tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora neposredno opažala radnju počinjenja prekršaja i o tome sačinila službenu bilješku, službena bilješka predstavlja dokaz su u prekršajnom postupku i zbog čega je u tom dijelu trebalo odbiti žalbu okrivljenika kao neosnovanu.

6. U odnosu na žalbene navode okrivljenika da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, ovaj je sud na temelju stanja spisa utvrdio da su u pobijanoj presudi na zakonu osnovano i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i da ne postoje proturječje u iznesenim razlozima, kao niti među provedenim dokazima, te da su utvrđene sve odlučne jasno dokazano i razvidno da je okrivljenik počinio prekršaje koji činjenice iz kojih je

su činjenično opisani u točkama 1. i 2. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, a o čemu je prvostupanjski sud u obrazloženju dao jasne i na zakonu osnovane razloge koje prihvaća i ovaj sud, koji nisu proturječni i koji su na zakonu osnovano izneseni i argumentirani, a iz kojih nedvojbeno proizlaze sva konstitutivna obilježja prekršaja, pri čemu su razmotrene sve okolnosti konkretnog slučaja. Prvostupanjski sud je temeljio svoju odluku o protupravnosti radnje i krivnji okrivljenika na iskazu svjedoka optužbe T. M., policijskog službenika, ali i protivno žalbenim navodima, i na obrani okrivljenika koja je u postupku cijenjena i analizirana, a u kojoj okrivljenik ne osporava istinitost odlučnih činjenica, a pri tome iznoseći razloge za koje neosnovano smatra da isključuju protupravnost i njegovu krivnju. Stoga je trebalo odbiti žalbene navode okrivljenika da je počinjena gore navedena bitna povreda budući da prvostupanjska presuda nesporno sadržava razloge o odlučnim činjenicama, kao i razloge o protupravnosti radnje te razloge o krivnji okrivljenika za navedene prekršaje, za koje je zakonito proglašen krivim.

7. Nadalje, okrivljenik neosnovano ističe kako je počinjena i relativno bitna povreda odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona jer je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane okrivljenika kao stranca na način da mu nije omogućio pravo na služenje vlastitim jezikom i time povrijedio odredbe članka 87. stavka 6. Prekršajnog zakona kao i pravo na pomoć neukoj stranci sukladno članku 91. Prekršajnog zakona. Naime, iz zapisnika o ispitivanju okrivljenika sastavljenog na ročištu dana 5. studenog 2020. godine nesporno proizlazi da se okrivljeni Ž. D. koji je bio lišen slobode, prije ispitivanja izričito očitovao da razumije i govori hrvatski jezik i da mu nije potreban tumač za materinji jezik kao državljana Crne Gore, pa je stoga prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima, upravo postupio u skladu sa člankom 87. stavkom 6.

o pravu na prevođenje

Prekršajnog zakona u kojem je propisano da će se okrivljenik

poučit prije prvog ispitivanja, a koji je bio lišen slobode i koji se može odreći toga prava ako zna jezik na kojem se vodi postupak, a čemu će se u zapisniku zabilježiti da je dana pouka i izjava sudionika, kao što je to prvostupanjski sud pravilno postupovno proveo i konstatirao na zapisnik. Isto tako u konkretnom slučaju nije povrijeđena niti odredba članka 91. Prekršajnog zakona u kojoj je propisano da okrivljenika koji bi iz očitog neznanja mogao propustiti kakvu radnju ili se zbog toga ne bi koristio svojim pravima, sud će poučiti o pravima koja mu prema ovom Zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje, budući je prvostupanjski sud zakonito i pravilno proveo ispitivanje okrivljenika u tijeku žurnog postupka sukladno članku 221. stavku 1. točki 3. i 5. Prekršajnog zakona vodeći računa o svim njegovim zajamčenim pravima obrane, koje uključuje i pravo na služenjem vlastitim jezikom kao i pravo na konfrontaciju, a kako to nesporno proizlazi iz stanja spisa.

8. Nadalje, razmatrajući žalbene navode kako nisu potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice pred prvostupanjskim sudom, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud unutar granica objektivnog identiteta optužbe pravilno izveo sve potrebne dokaze radi potpuno i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja te ju u tijeku žurnog postupka na ročištu dana 5. studenog 2020. godine, ispitao okrivljenika koji iako formalno nije priznao krivnju, nije osporavao istinitost odlučnih činjenica, navodeći u obrani da je u inkriminirano vrijeme sa svojom brodicom reg. oznaka xxxx krenuo u ribolov sa odgovarajućom dozvolom, da nije imao namjeru ulaziti u teritorijalno more RH, da je ribario u plavoj zoni, ali da ga je zbog jakog kurenta, odnijelo more zbog čega je oko 30-50 metara ušao u teritorijalno more Republike Hrvatske i da se misli odmah vratiti ali je vidio policijsko plovilo tako da je ostao na navedenom mjestu gdje mu je bilo palo i sidro i da je zbog kurenta koje ga je odnijelo bio u vremenskoj zabrani obavljanja ribolova koja je zabrana od 1. studenog do 1. travnja te da nije imao namjeru činiti prekršaja i da mu je žao. Prvostupanjski sud je istog dana u nazočnosti okrivljenika ispitao i svjedoka optužbe T. M., policijskog službenika i koji je u iskazu naveo da je prilikom obavljana službe na poziciji 42.23.516 N, 18.32.050 E, putem elektronske navigacijske karte, a što je 0,03 nautičke milje teritorijalnog mora Republike Hrvatske od rta Oštro i 0,02 nautičke milje unutar teritorijalnog mora republike Hrvatske od polazne crte rta Oštro-Veslo zatekao brodicu registarskih oznaka xxx (MNE) iz koje je Željko Dulović obavljano sportski ribolov i koji je bio na sidru, a o čemu je sastavljena službena zabilješka i da mu nije poznato da li je isti postupio sa namjerom ili je bez namjere ušao u teritorijalno more Republike Hrvatske.

8.1. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima okrivljenika, sukladno konfrontacijskoj klauzuli iz članka 85. stavka 2. Prekršajnog zakona, izveo sve potrebne dokaze i omogućio okrivljeniku da se neposredno očituje i iznese primjedbe na sadržaj dokaza koji ga terete, a koji je u konkretnom slučaju navedeno pravo konzumirao na način da nije imao primjedbi na iskaz navedenog svjedoka. Prvostupanjski sud je stoga proveo sve potrebne dokaze koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona i o čemu je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju obrane okrivljenika kao i iskaza svjedoka i drugih izvedenih dokaza, okrivljenika proglasio krivim zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice, činjenično opisanog u točki 1. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude kao i zbog prekršaja iz članka 222. stavka 2. Zakona o strancima, činjenično opisanog u točki 2. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, budući je nesporno utvrđeno da je okrivljenik u inkriminirano vrijeme izvan graničnog prijelaza sa brodicom registarskih oznaka xxx (MNE) nezakonito prešao državnu granicu na moru između RH i Crne Gore na poziciji 42.23.516 N, 18.32.050 E, putem elektronske navigacijske karte, a što je 0,03 nautičke milje teritorijalnog mora Republike Hrvatske od rta Oštro i 0,02 nautičke milje unutar teritorijalnog mora republike Hrvatske od polazne crte rta Oštro-Veslo i kao državljanin treće zemlje nezakonito boravio na području Republike Hrvatske. Stoga je trebalo odbiti žalbu okrivljenika, koji neosnovano ističe da se prvostupanjska presuda temelji isključivo na iskazu svjedoka optužbe policijskog službenika, jer iz stanja spisa nesporno proizlazi da se prvostupanjska odluka temelji i na obrani okrivljenika, niti nakon rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je bilo potrebno izvoditi druge dokaze te utvrđivati odlučne činjenice putem navigacijskih karti, kao što nije bilo potrebno dodatno utvrđivati niti tehničku ispravnost uređaja kojim su prekršaji uočeni od strane policijskih službenika prilikom obavljanja nadzora, budući i da sam okrivljenik ne osporava pravilnost i istinitost mjesta lokalizacije inkriminiranog događaja, niti njegovi žalbeni navodi dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žalbene navode okrivljenik kako nije imao namjeru nezakonito ući u teritorijalno more i da je moguće da je prilikom usidrenja došlo do pomaka brodice zbog morskih struja koje su u tom dijelu česte i jake, te da ranije nije bilo problema sa hrvatskom policijom na navedenom mjestu, na kojem mjestu ribari već dugi niz godina, niti je u tom smislu ranije osuđivan (dokaz rješenje Pomorske policije Dubrovnik, broj: 511-03-15-UP/I-3/1-2020 od 5.studenog 2020), potrebno je navesti da je okrivljenik s obzirom na ranija dotadašnja iskustva, trebao voditi računa o ranijim postojećim nepovoljnim geografsko-klimatskim prilikama na navedenom nautičkom području te zbog jakih vodenih struja, kao i zbog neposredne blizine sa teritorijalnim morem Republike Hrvatske, poduzeti odgovarajuće nautičke mjere kako bi mogao izbjeći svaki mogući nezakoniti prelazak i boravak na teritorijalnom moru Republike Hrvatske i u tom smislu osigurati adekvatnu nautičku opremu ili izbjegavati nepovoljne atmosferske prilike na opisanom nautičkom prostoru. Stoga je okrivljenik u konkretnom slučaju u odnosu na utvrđene prekršaje postupio sa svjesnim nehajem kao temeljnim oblikom krivnje u prekršajnom pravu sukladno odredbi članka 25. Prekršajnog zakona, budući je bio svjestan počinjenja prekršaja, ali je lakomisleno smatrao da se navedeno neće dogoditi kako je to propisano člankom 28. stavkom 2. Prekršajnog zakona. Stoga su irelevantni žalbeni navodi okrivljenika da u inkriminirano vrijeme nije imao namjeru za počinjenjem prekršaja, niti iznesene okolnosti predstavljaju okolnosti koje bi isključivale protupravnost radnje okrivljenika, zbog čega je trebalo odbiti žalbu okrivljenika u tom dijelu.

9.1. U odnosu na žalbene navode okrivljenika kako je isti bio u zabludi o biću prekršaja i da je stoga postojala okolnost koja isključuje krivnju počinitelja, potrebno je navesti da iz obrane okrivljenika nesporno proizlazi kako isti doista nije imao namjeru počinjenja nezakonitog prelaska državne nautičke granice kao niti namjeru nezakonitog boravka na području teritorijalnog mora Republike Hrvatske, ali je isti upravo zbog ranijih iskustva, kao što to sam ističe u obrani, da mu je poznato od ranije da se radi o nautičkom području gdje su morske struje dosta jake i da se nalazio neposrednu uz granicu teritorijalnog mora Republike Hrvatske, morao biti svjestan propisanih obilježja navedenih prekršaja i mogućnosti počinjenja istih s obzirom na navedene okolnosti, pa je stoga u konkretnom slučaju bio u zabludi o biću prekršaja, ali iz nehaja, jer je trebao voditi računa o postojanju navedenih okolnosti na navedenom nautičkom području, a koji je lakomisleno smatrao da se navedeno neće dogoditi. U odredbi članka 30. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da nije kriv počinitelj koji u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio svjestan nekoga njegovog zakonom ili drugim propisom određenog obilježja, a u stavku 2. da ako je počinitelj bio u zabludi o propisanim obilježjima prekršaja iz nehaja, kriv je za taj prekršaj. Stoga budući da je okrivljenik o propisanim obilježjima navedenih prekršaja bio u zabludi iz nehaja, prvostupanjski sud je pravilno okrivljenika proglasio krivim za navedene prekršaje, a zbog čega je i u tom dijelu okrivljenika trebalo odbiti u odnosu na podnesenu žalbu.

10. Isto tako je potrebno navesti da razmatrajući žalbene navode okrivljenika da se radi o beznačajnom prekršaju reguliranim u članku 24.a Prekršajnog zakona, u se prekršenim pravnim normama štiti opći konkretnom slučaju, ovaj sud smatra da

interesi i cjelovitost javnog poretka te suverenitet Republike Hrvatske, a što se ne može podvesti pod beznačajni prekršaj niti je u konkretnom slučaju došlo do kumulativnog ispunjenja zakonskih pretpostavki za primjenu instituta beznačajnog prekršaja iz članka 24.a Prekršajnog zakona jer je stupanj ugrožavanja javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti nije bio neznatan uzimajući u obzir objekt zaštićenog dobra odnosno državni suverenitet i javnu sigurnost pa je stoga trebalo odbiti žalbene navode žalitelja u tom smislu, budući da kršenje navedenih pravnih normi može ugroziti pravilno i zakonito funkcioniranje društva te suverenitet Republike Hrvatske i stoga u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za primjenu navedenog instituta, niti je od utjecaja što nisu nastupile štetne posljedice budući da se radi o prekršaju ugrožavanja koji je formalne prirode, a u čije biće ne ulazi kao zakonsko obilježje djela posljedica, već je djelo dovršeno propustom okrivljenika, bez obzira da li je nastupila posljedica, neovisno što je se radilo o nezakonitom ulasku i boravku na području Republike Hrvatske na udaljenosti od oko 30 metara odnosno oko 0,02 NM u teritorijalno more Republike Hrvatske.

11. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, visina izrečene ukupne novčane kazne primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za utvrđivanje blažih kazni od zakonom propisanih posebnih minimuma, koje su okrivljeniku utvrđene, a time ni za izricanje blaže ukupne novčane kazne, a niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona mogla postići blažim kažnjavanjem.

12. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o prigovoru okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. veljače 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Stanislav Walaszek, v.r.

Anđa Ćorluka, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, branitelju i ovlaštenom tužitelju.