1

Poslovni broj Gž-2197/2021-

 

Poslovni broj Gž-2197/2021-

 

 

           U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

                                                          P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćnici G. Š., odvjetnici iz Ž., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, posl.br. P-155/2020-34 od 16. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2024.,

 

                                                    p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, posl.br. P-155/2020-34 od 16. srpnja 2021., u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

 

 

   Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4340006 od 29. kolovoza 2007., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste i u dijelu u kojem se navodi otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF na dan dospijeća (točke I. i II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznose od 11.053,63 kn i 39.942,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točke III. i IV. izreke) i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 12.470,00 kn (točka VI. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (točka V. izreke).

 

2. Protiv citirane presude (osim točke V. izreke) žalbu je podnio tuženik iz svih

zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe čl. 2.

i 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4340006 od 29. kolovoza 2007., zaključenog između parničnih stranaka i ovjerenog od javnog bilježnika Ž. M. iz V. 30. kolovoza 2006. pod brojem Ov-14569/2007, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste i u dijelu u kojem se navodi otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF na dan dospijeća, kao i restitucijski zahtjev za isplatu.

 

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su  tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojega je tužitelju odobren kredit u iznosu od 26.188,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate; da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je čl. 2. st. 1. ugovorena redovna kamata od 5,49 % godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je kreditom ugovoren rok otplate na sedam godina, te da je kredit u cijelosti otplaćen.

 

6.2. Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima, te cijeneći odredbe o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

 

6.3. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

 

6.4. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 5,49%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužitelj bi manje platio iznose od 11.053,63 kn i 39.942,81 kn, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

 

6.5. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i obvezao je tuženika platiti tužitelju iznose od 11.053,63 kn i 39.942,81 kn.

 

7. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog

postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, a koje bi za posljedicu imale da se ta presuda ne može ispitati. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima, pa su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika. 

 

8.1. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a na koju se poziva tuženik, budući da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. To iz razloga jer imajući u vidu da je tužitelj preinačio tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da je povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu sa izračunom vještaka, a što nije mogao bez svoje krivnje ranije učiniti, s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a ujedno cijeneći da preinačenjem tužbe nije došlo do odugovlačenja postupka, to je odluka prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbe razmjerna legitimnom cilju kojem čl. 190. ZPP-a teži (poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava), zbog čega ograničenje iz čl. 190. st. 1. ZPP-a kojim je dopušteno preinačenje tužbe samo do zaključenja prethodnog postupka nije spojivo s pravom na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), slijedom čega je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je dopuštena preinaka tužbe.

 

8.2. U odnosu na prigovor nejednakosti oružja, valja reći slijedeće. Cijeneći stavove Ustavnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj U-III-1593/21 idr. od 29. studenog 2023., ovaj sud je mišljenja da su tuženiku bila osigurana postupovna jamstva jednakosti oružja i kontradiktornosti u pogledu dokazivanja odlučne okolnosti prethodne obaviještenosti potrošača o osporenim ugovornim odredbama. Tuženik je predložio saslušanje svojeg djelatnika, međutim bez obrazloženja na koje okolnosti bi se navedena osoba trebala saslušati, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio provesti navedeni dokaz u situaciji kada tuženik nije decidirano naveo koje bi se činjenice trebale dokazati saslušanjem njegovog djelatnika. Također,  saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope.

 

                9.1. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14  te članka 502.c ZPP-a.

 

9.2. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

              9.3. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj                P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

9.4. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Pri tome valja reći da je pravilan stav prvostupanjskog suda da provedenim dokazima tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

 

9.5. Žalbeni navodi kojima tuženik ističe kako se pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu odnositi na predmetni kredit s obzirom da je isti prestao isplatom nisu osnovani budući da sama činjenica isplate kredita ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom da istovremeno postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Pored toga, sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen, što u ovom predmetu nije slučaj). Stoga, iako je predmetni Ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, slijedom čega se i utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 3. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), suprotno stavu tuženika, odnose i na predmetni Ugovor.

 

9.6. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost odabira valute kredita (eur, kn ili CHF) valja reći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što jer tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

 

9.7.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača” ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja. Ovo napose iz razloga što je, po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogao biti svjestan rizika kojeg je preuzeo sklapanjem spornog Ugovora.

 

9.8.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pri tome treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, a niti sada u žalbi, nije iznosio činjenice, niti pružio dokaze da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa u takvim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022., već odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-5457/2021 od 30. lipnja 2022.

 

10. Nisu osnovani navodi žalbe tuženika kojima osporava visinu dosuđene

razlike, ističući kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“

 

11. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz

članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

 

12. 1.U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da

je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

 

12.2.U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 12. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

 

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o

parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odlučio o parničnom trošku tužitelja za zastupanje na ročištima 10.10.2019., 23.6.2020. i 27.1.2021., kao i na ročištu za objavu presude. Također je prvostupanjski sud pravilnom primjenom navedene odredbe odlučio o naknadi za sastav podneska od 31.05.2021. 

 

14. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

 

15.Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki V.

izreke.

 

                                                        U Rijeci, 7. ožujka 2024.

 

 

Predsjednik vijeća

  Larisa Gačanin v.r.