1

Poslovni broj: 13 Gž-280/2024-2

 

 

Poslovni broj: 13 Gž-280/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. K. iz P., R. S., OIB:..., koju zastupaju punomoćnici V. K. i mr.sc. A. K., odvjetnici u R., protiv tuženice M. K. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnica M. V. B., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, od 28. studenog 2023. poslovni broj: P-352/2019-47, u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, od 28. studenog 2023. poslovni broj: P-352/2019-47.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„

I.) Utvrđuje se da je tužiteljica D. P. K. iz P., R. S., OIB:..., suvlasnik nekretnine oznake: k.č. 40/2, opisane kao: kuća br. 169, cisterna i dvorište, površine 62 hvata, a koja se nalazi upisana u z.k.ul. 1942 k.o. R. S., i to: 6/36 suvlasničkih dijelova koji se vode upisani na zemljišnoknjižnom suvlasniku H. R. p. A.,.

 

II.) Ovlašćuje se tužiteljica D. P. K. iz P., R. S., OIB:..., da sa imena zemljišnoknjižnog suvlasnika H. R. p. A., zatraži upis stečenog prava vlasništva, u odnosu na nekretninu i u suvlasničkom udjelu navedenu u točki I. izreke, na svoje ime i korist, a što je tuženica, dužna trpjeti.

 

III.) Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od: 2.593,68 EUR / 19.542.08 HRK, u roku od 15 dana.“

 

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se ista preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženice neosnovana je.

 

5. Zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjski sud temelji na tijekom dokaznog postupka nespornim i utvrđenim činjenicama da su prednici parničnih stranaka pok. R. i M. H. 10. veljače 1965. kupili predmetnu nekretninu, nakon čega je R. preminuo 1966., a M. 1987. Nakon ostavinskih rasprava iza pokojnih ½ dijela predmetne nekretnine iza R. nije raspoređena na nasljednike, nego je ostala upisana na pokojnog, a ½ dijela nekretnine koja je bila upisana na pok. M. raspoređena je njenim nasljednicima na jednake dijelove. Prvostupanjski sud nadalje temeljem provedenih dokaza zaključuje kako su L. F., E. P., R. B., M. H. i M. K. (nasljednici iza pok R. i M. H.), prodali svoje suvlasničke udjele utužene nekretnine, majci ovdje tužiteljice, A. P., koja ju je nesmetano uživala od smrti pok. M. H.. Nakon toga, majka tužiteljice darovnim ugovorom od 23. rujna 2001. darovala je cijelu nekretninu ovdje tužiteljici.

 

6. Tužbeni zahtjev prvotno je bio usmjeren protiv svih nasljednika pok. R. H. međutim, nasljednici su ili priznali tužbeni zahtjev ili su se oglušili na poziv za davanje odgovora na tužbu pa je sud 19. kolovoza 2019. donio djelomičnu presudu zbog ogluhe i djelomičnu presudu na temelju priznanja u odnosu na sve tuženike osim u odnosu na M. K., koja je jedina osporila pravo tužiteljice na suvlasništvo 6/36 dijela nekretnine, koji se vode upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasništvo pokojnog R. H.. Tvrdnje tuženice sud je ocijenio nevjerodostojnima obzirom na suprotne navode koji proizlaze iz iskaza svjedoka i iz očitovanja od 25. siječnja 1994, ovjerenog pod brojem ovjere Ov-637/97, kod javnog bilježnika L. P.- F. iz Z., 24. veljače 1997. (sadržajno tabularne isprave) u kojem M. K., dozvoljava da njezina sestra A. P., izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, suvlasničkog dijela M. K., na predmetnoj nekretnini, upisanoj u z.k.ul. 1942 k.o. R. S.. Sud prvog stupnja zaključuje da sadržaj navedene isprave, potvrđuje navode tužiteljice, da bi njezina majka, nakon pregovora koji da su vršeni tijekom 1993., a o čemu svjedoči i priležeća korespondencija tuženice i odvjetnika majke tužiteljice, početkom 1994, postigla sporazum sa tuženicom oko isplate kupoprodajne cijene suvlasničkog dijela, a nakon čega je tuženica potpisala tabularnu izjavu kojom je majci tužiteljice dozvolila uknjižbu svojeg suvlasničkog dijela i nakon čega tuženica nije pokrenula nikav postupak protiv sestre, A. P. ili njezine kćeri, ovdje tužiteljice D. P. K. tvrdeći da polaže bilo kakvo pravo.

 

7. Stoga, pozivajući se na čl. 159.st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( „Narodne novine“ broj  91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., dalje: ZV) sud prvog stupnja osnovanim ocjenjuje tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obrazloženje da je tužiteljica kao samostalni i pošteni posjednik, dosjelošću stekla vlasništvo na utuženom suvlasničkom dijelu od 6/36 dijelova predmetne nekretnine upisane u z.k.ul. 1942 k.o. R. S., neprekidnim posjedovanjem kroz vremensko razdoblje dulje od zakonom propisanih deset godina za redovnu dosjelost. Sud prvog stupnja posebno ističe da je prilikom izračuna vremena posjedovanja, kao početno razdoblje uzeo veljaču 1994., utvrđujući da bi protekom vremenskog razdoblja od deset godina, zaključno do 2004., prednica tužiteljice stekla vlasništvo utužene nekretnine po zakonu. S obzirom na darovni ugovor od 23. rujna 2001., zaključen između A. P. i tužiteljice D. P. K., po prvostupanjskom sudu, tužiteljica kao osoba na koju je prenesen posjed nekretnine, ima osnove, pozvati se na stečeno pravo vlasništva i slijedom navedenoga osnovano tražiti deklaraciju o stečenom pravu vlasništva.

 

8. Žalba tuženice u cijelosti je svedena na osporavanje ocjene dokaza izvršene po prvostupanjskom sudu te preocjene dokaza u prilog navoda tuženice da nije isplaćena iz svog naslijeđenog dijela nekretnine. Uz to, ističe da tužiteljica nije dokazala da jest ili da bi ikada bila pošteni, zakoniti ni istiniti posjednik predmetne nekretnine.

 

9. Razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je zaključio da navedeni žalbeni razlozi nisu osnovani. Naime, suprotno žalbenom stajalištu pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženica iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2 ZPP-a.

 

10. Iznesena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91 , 91/92, 1 12/99, 88/01 , 1 17/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 — Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku — "Narodne novine” broj: 70/19 uz izuzetke propisane st. 2. i 3. istog članka — dalje u tekstu: ZPP) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žaliteljice.

11. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u okviru ovlasti iz odredbe
čl. 375. st.1. ZPP-a valja navesti da je prvostupanjski sud na osnovu sadržajne i
sveobuhvatne ocjene svih provedenih dokaza, a polazeći od uvodno u ovom
obrazloženju navedenih činjenica, pravilno zaključio da je tužiteljica priloženim očitovanjem tuženice koje sadržajno predstavlja klauzulu intabulandi, kao i svojim iskazom te iskazima svjedoka dokazala postojanje sporazuma njene majke i tuženice o prijenosu suvlasničkog dijela tuženice na tužiteljičinu majku A. P.. Istodobno tuženica koja je tvrdila da nije potpisala očitovanje na kojem je njen potpis ovjeren po javnom bilježniku nije dokazala svoje tvrdnje.

12. Pri tom prvostupanjski sud u kontekstu odlučnog pitanja nesmetanog posjeda tužiteljice i njenih prednika u periodu od veljače 1994. do dana podnošenja tužbe ispravno utvrđuje da je samostalan i pošten posjed imala upravo tužiteljica, odnosno njeni prednici. Prvostupanjski sud ispravno je obrazložio kada je i na koji način majka tuženice isplatila nasljednike pok. M. i R. H. te od kada samostalno posjeduje nekretninu. Isto tako, obrazložio je i značaj stjecanja nekretnine od strane tužiteljice temeljem Ugovora o darovanju. Kraj činjenice o nepostojanju bilo kakvih zahtjeva tuženice u pogledu polaganja prava na posjed i vlasništvo predmetne nekretnine nakon veljače 1994., nesmetanog posjedovanja majke tužiteljice sve do 2001. kada je predmetnu nekretninu darovala ovdje tužiteljici formalnim pravnim poslom te kraj činjenice da je tužiteljica u posjedu očitovanja tuženice kojim daje ovlaštenje za prijenos prava vlasništva svog suvlasničkog dijela na majku tužiteljice, ispravan je zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica bila pošten posjednik. Naime, i prema ocjeni ovoga suda tužiteljica je priloženim očitovanjem tuženice i darovnim ugovorom dokazala da je svoj posjed zasnovala na valjanoj pravnoj osnovi. Po posjedovanju svoje majke koji posjed nakon veljače 1994. nije bio osporavan, posjed je tužiteljici prenesen 2001. ugovorom o darovanju iz čega proizlazi i zaključak da je tužiteljica bila pošten posjednik jer s obzirom na okolnosti nije imala razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed.

 

13. Međutim, pogrešno sud prvog stupnja ocjenjuje da bi tužiteljica u ovoj pravnoj stvari stekla suvlasnički dio tuženice dosjedanjem temeljem čl. 159. st. 2. ZV. Naime, prvostupanjski sud je, prilikom izračuna vremena posjedovanja, kao početno razdoblje uzeo veljaču 1994., utvrđujući da bi protekom vremenskog razdoblja od deset godina, zaključno do 2004., prednica tužiteljice stekla vlasništvo utužene nekretnine po samom zakonu te da bi obzirom na darovni ugovor od 23. rujna 2001, zaključen između A. P. i tužiteljice D. P. K., tužiteljica, kao osoba na koju je prenesen posjed nekretnine, stekla pravo vlasništva. Ovdje je ispušteno iz vida da prednica tužiteljice u periodu od veljače 1994. pa do 23. rujna 2001. kada je nekretninu darovala ovdje tužiteljici nije stekla pravo vlasništva dosjedanjem, jer nije protekao rok od deset godina iz čl. 159. st. 2. ZV-a tako da nije niti mogla darovati nešto čega nije bila vlasnik.

 

14. Neovisno o tome, temeljem utvrđenja da je tužiteljica zajedno sa svojim prednicima bila pošten posjednik nekretnine u periodu od 1994. pa nadalje do podnošenja tužbe, ona je protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja u veljači 2014. kao samostalni posjednik nekretnine, čiji posjed je kao i posjed njenih prednika bio pošten, stekla suvlasnički dio predmetne nekretnine u vlasništvo dosjelošću.

 

15. Vezano uz prikazanu primjenu materijalnog prava valja istači da, iako je prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti zahtjeva temeljio na odredbi čl.159.st.2. ZV-a,  a zahtjev tužiteljice trebalo je promatrati u svjetlu odredbe čl.159.st.3. ZV-a, zahtjev tužiteljice je i pravilnom primjenom materijalnog prava osnovan.

 

16. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti
žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. i toč. II. izreke.

 

17. Tuženica neosnovano pobija i odluku o troškovima budući je prvostupanjski sud obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu, pravilno odluku o trošku (toč.5.-5.4. obrazloženja) temeljio na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Utvrđeno je ujedno da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: OT) utvrdio visinu troškova tužiteljice, a visinu troškova s osnove pristojbi na temelju mjerodavnih odredbi Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19. i 92/21.).

 

18. Iz svih naprijed navedenih razloga pravilna je i odluka o troškovima postupka, pa je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 380. toč.2. ZPP potvrditi presudu pod toč. III. izreke.

 

19. Konačno, kako tuženica nije uspjela sa žalbom to je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

 

U Varaždinu 07. ožujka 2024.