REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5385/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja A. O. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & partneri u Z., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 121.435,89 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-413/2015 od 21. listopada 2021., 14. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-413/2015 od 21. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-413/2015 od 21. listopada 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 121.435,89 kn s kamatama. U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio tužitelj nije dokazao postojanje odgovornosti na strani tuženika, temeljem koje bi imao pravo na naknadu sukladno čl. 82. st. 3. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj: 9/94, 20/97, 46/97, 50/99, 116/99 i 11/02; dalje: ZO). Naime, tom je odredbom propisano je da društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenoj osobi, a nije bilo u obvezi isplate prema ovom Zakonu ili uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Stoga se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Po pitanju same odgovornosti, prvostupanjski sud navodi kako tužitelj nije dokazao da bi uzrok nesreće bilo stanje prometnice, jer nije dokazao postojanje masne ili uljne mrlje na kolniku. Pri tome ukazuje kako je tužitelj, tijekom glavne rasprave, iznio nove činjenice te navod kako je uzrok prometne nesreće tuženikov propust glede pravilnog označavanja ceste prometnim znakovima. Te navode prvostupanjski sud nije uzeo u obzir jer su isti istaknuti u fazi glavne rasprave, a ne proizlazi da bi se radilo o činjenicama koje tužitelj bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP). S obzirom na to da je utvrdio kako nije dokazana odgovornost tuženika, sud nije provodio dokaze na okolnost visine samog zahtjeva, i ti su dokazni prijedlozi odbijeni kao nepotrebni.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je sud pogrešno odbio tužiteljevo iznošenje novih činjenica, smatrajući kako je tužitelj prekludiran odredbom čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a, zbog toga što je pitanje granične brzine sigurnog prolaza motocikla kroz zavoj utvrđena tek u dopuni nalaza vještaka 7. ožujka 2021. Slijedom navedenog, smatra kako su postojali opravdani razlozi zbog kojih je tužitelju trebalo dopustiti iznošenje novih činjenica te predlaganje novih dokaza. Osim toga, smatra i kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, te se stoga ima smatrati kako je na predmetnoj cesti brzina kretanja vozila ograničena na 80 km/h odnosno 100 km/h. Kako granična brzina kojom je motocikl mogao sigurno proći zavoj iznosi 72,5 kn/h, cesta očito nije bila pravilno označena jer bi do nesreće došlo i da je osiguranik tužitelja vozio dopuštenom brzinom. Smatra i kako je sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka, sve protivno čl. 8. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode tužitelja, pri čemu navodi i kako do primjene čl. 963. ZOO-a dolazi tek trenutkom plaćanja, jer u tek tada na osiguravatelja prelaze prava. Kako je tužitelj isplatio utuženi iznos 2012. godine, radi se o pravnom odnosu koji je tada nastao i na koji se primjenjuju odredbe zakona koji je tada bio na snazi. U nastavku odgovora tuženik osporava zaključke suda u odnosu na pitanje presuđene stvari i primjenu zakona, te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a u odnosu na naknadno istaknute činjenice i predložene dokaze od strane tužitelja. Naime, tužbeni je zahtjev bio zasnovan na tvrdnji kako je do nesreće došlo zbog masne mrlje na kolniku, da bi se tužitelj naknadno, nakon što je utvrđeno kako nema dokaza o postojanju takve mrlje, pozvao na navodni propust tuženika da cestu označi pravilnim znakovima. Pitanje da li je cesta označena znakovima i o kojoj se vrsti ceste radi nije činjenica koja bi bila nepoznata tužitelju u trenutku pokretanja postupka, no tužitelj je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na drugim navodima, koji su se pokazali netočnim (postojanje masne mrlje). Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako se ne radi o činjenicama odnosno dokazima koje tužitelj bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 2. ZPP-a), te iste nije uzeo u obzir (čl. 299. st. 3. ZPP-a).

7. Zaključak prvostupanjskog suda kako do nesreće nije došlo zbog stanja prometnice u skladu je s ispravama u spisu i nije doveden u sumnju navodima žalbe. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio i kako zbog toga nije ostvarena pretpostavka iz čl. 6. tada važećeg Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 100/96, 76/98, 27/01, 114/01, 117/01, 65/02 i 180/04) prema kojoj bi tuženik bio dužan nadoknaditi štetu korisniku javne ceste, ako je šteta prouzrokovana stanjem javne ceste.

8. U odnosu na primjenu materijalnog prava glede same zakonske subrogacije, valja ukazati kako je pogrešan stav prvostupanjskog suda da se u ovom predmetu treba primijeniti odredba čl. 82. st. 3. ZO-a. Naime, kako je tužitelj platio štetu svom osiguraniku tek 2014. godine, na pitanje zakonske subrogacije, odnosno prijelaza osiguranikovih prava prema trećima na osiguravatelja, primjenjuje se odredba čl. 963. ZOO-a. Međutim, kako tužitelj nije dokazao da bi do nesreće došlo zbog stanja prometnice, pitanje propisa po kojemu je došlo do zakonske subrogacije nije odlučno, jer bi i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

10. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

11. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

12. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.

Zagreb, 14. veljače 2022.

Sudac

Mladen Šimundić, v.r.