Poslovni broj: UsI-2963/21-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: M. O., Z., protiv tuženika: Viši službenički sud, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe: B. M. iz D. G., radi poništavanja rješenja, 14. veljače 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Višeg službeničkog suda, KLASA: UP/II-114-04/21-01/48, URBROJ: 514-31/2-21-02 od 10. rujna 2021. godine i rješenja Službeničkog suda, KLASA: UP/I-114-04/20-01/96, URBROJ: 514-30/02- 21-13 od 15. srpnja 2021. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava rješenja donesena u postupku koji se vodio protiv B. M. kao namještenika u Oružanim snagama Republike Hrvatske (zainteresirana osoba), a kojima je B. M. oslobođen odgovornosti da bi počinio tešku povredu službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. t. 3. Zakona o državnim službenicima (NN 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19 i 98/19 - ZDS).

Postupak se vodio zbog toga što je B. M. prilikom zaustavljanja vozila kojim je upravljao ovlaštenoj službenoj osobi Vojne policije netočno naveo da mu je vozačka dozvola kod kuće, iako je uopće nije imao, a zatražio je i dobio naknadu troškova prijevoza za osobni automobil.

Rješenja donesena u upravnom postupku se zasnivaju na utvrđenju da je B. M. nesporno odgovoran za prometni prekršaj, ali da ostvarivanje naknade troškova prijevoza ne ovisi o načinu korištenja osobnog prijevoza, što znači da njegova izrečena neistina ne predstavlja netočan podatak u smislu čl. 99. st. 1. t. 3. ZDS-a. Tužitelj u tužbi navodi da je ključno to što je B. M. pred službenom osobom iznio neistinu, kao i to da je neovlašteno upravljao vozilom.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. B. M. je kao zainteresirana osoba također osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvali uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je B. M. kao namještenik u Oružanim snagama Republike Hrvatske 14. srpnja 2020. godine po zaustavljanju vozila kojim je upravljao (od strane Vojne policije) ovlaštenoj službenoj osobi rekao da kod sebe nema vozačku dozvolu jer mu je ostala kod kuće, iako je znao da uopće nema vozačku dozvolu za upravljanje motornim vozilom. Također je nesporno da je B. M. na teret poslodavca (tužitelja) ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza od svog mjesta stanovanja do radnog mjesta i natrag.

Sporno je pravno pitanje je li B. M. time počinio tešku povredu službene dužnosti, u smislu davanja netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluka nadležnih tijela ili time nastaju druge štetne posljedice (čl. 99. st. 1. t. 3. ZDS-a). Sud smatra da su nadležni službenički sudovi u cijelosti pravilno i zakonito odlučili kada su B. M. oslobodili odgovornosti za spomenutu tešku povredu službene dužnosti.

Naime, u smislu čl. 99. st. 1. t. 3. ZDS-a za počinjenje spomenute teške povrede službene dužnosti nije dovoljno samo davanje netočnih podataka, već i nastup posljedice koja se očituje u utjecaju na donošenje odluka nadležnih tijela ili ako zbog davanja netočnih podataka nastaju neke druge štetne posljedice. U konkretnom slučaju netočan navod B. M. nije mogao utjecati na donošenje odluka nadležnih tijela ili na nastanak drugih štetnih posljedica, jer mu je pravo na naknadu troškova prijevoza priznato na temelju čl. 53. st. 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17, 12/18, 2/19, 119/19 i 66/20 - KU), koji nigdje kao uvjet za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza ne propisuje da se namještenik mora sâm prevoziti osobnim vozilom od mjesta stanovanja do mjesta rada.

To znači da B. M. pravo na naknadu troškova prijevoza dobiva uz ispunjenje uvjeta udaljenosti od mjesta stanovanja do radnog mjesta (čl. 53. st. 1. KU-a) i u iznosu propisanom u čl. 53. st. 12. KU-a, a da pritom može koristiti i prijevoz osobnim automobilom kojim upravlja druga osoba.

Iz navedenog slijedi da netočan podatak B. M. u vezi njegove vozačke dozvole nema nikakvog utjecaja na isplatu naknade troškova prijevoza pa time nisu ostvarene posljedice propisane u čl. 99. st. 1. t. 3. ZDS-a. Dakle, B. M. nije počinio tešku povredu službene dužnosti opisanu u toj odredbi.

Neovlašteno upravljanje vozilom je u upravnom postupku također pravilno protumačeno kao prometni prekršaj, a ne kao teška povreda službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. t. 3. ZDS-a.

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da su oba osporavana rješenja u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu, 14. veljače 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.