Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: 29 Gž-4427/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Srečec Fletko, u pravnoj stvari tužitelja R. R. iz P., . OIB:.., zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1. R. J. B., OIB: .., 2. S. B., . P., OIB: .. osobno i kao punomoćnica za primanje pismena tužene 3. M. L., S., OIB: .., 4. S. Z., R., . OIB: .. i 5. V. Č. iz P. OIB: .., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru posl. broj Pn-81/16-35 od 29. listopada 2020., 14. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja R. R. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru posl. broj Pn-81/16-35 od 29. listopada 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja R. R. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom pobijanom presudom sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja R. R. (dalje: tužitelj) kojim od tuženika R. J. B., S. B., M. L., S. Z. i V. Č. solidarno potražuje naknadu neimovinske štete od 50.000,00 kn.

2. Protiv ove presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj pobijajući istu u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu parničnih troškova.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom 50.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete koju solidarno potražuje od tuženika: R. J. B. (dalje: 1. tuženik), S. B. (dalje: 2. tužena), M. L. (dalje: 3. tužena), S. Z. (dalje: 4. tužena) i V. Č. (dalje: 5. tuženik) za koju smatra da su mu je prouzročili time što su iz obiteljske grobnice iskopali/sudjelovali u iskopu posmrtnih ostataka njegove sestre S. R. o čemu ga nisu obavijestili, te da su nakon iskopa njenih posmrtnih ostataka grobnicu ostavili otvorenom, a zbog čega tvrdi da je pretrpio duševne bolove.

6. Tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj brat pokojne S. R., 1. tuženik je njen suprug, 2. i 3. tužene su njene rođakinje, 4. tužena je zaposlena u trgovačkom društvu N. d.o.o., a 5. tuženik je bio predstavnik mjesnog odbora

- da iz izvatka Matice umrlih Matičnog ureda Zadar proizlazi da je 1. tuženik bio suprug pokojne S. R., odnosno da za njenog života nije izvršen upis eventualnog prestanka njihovog braka

- da je 1. tuženik opunomoćio specijalnom punomoći trgovačko društvo N. d.o.o. da izvrši sve potrebne radnje za prijenos posmrtnih ostataka S. R. u Sjedinjene Američke Države (dalje: SAD)

- da je uprava za sanitarnu inspekciju izdala isprave koje su bile potrebne za iskop pok. S. R. i prijenos njenih ostataka u SAD, kao i da je prijenos posmrtnih ostataka pok. S. R. između pogrebnika bilo dogovoreno u pogledu svakog detalja

7. Temeljem ovako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je postupak eshumacije reguliran Zakonom o zaštiti kućanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18 – u nastavku: ZZKZB), te je iz naprijed utvrđenih činjenica razvidno da je eshumacija pok. S. R. izvršena u skladu čl. 62. ZZKZB, kao i Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja prijenosa, pogreba i iskopavanja umrlih osoba („Narodne novine“ broj 23/94, dalje: Pravilnik) koji je u to vrijeme bio na snazi, budući da je iskapanje i prijenos posmrtnih ostataka pod. S. R. izvršeno temeljem zahtjeva njenog supruga kao ovlaštene osobe, a da su postupak legitimno obavili djelatnici trgovačkog društva N. d.o.o. uz suglasnost osoba prvog nasljednog reda kao korisnika grobnice V. L., a da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi upravo on bio nositelj prava korištenja grobnog mjesta niti je na tu okolnost predložio dokaze, dok iz pisma koje je majka tužitelja (D. R.) uputila tužitelju 17. srpnja 2008. koje je u spisu priloženo (a čiji sadržaj tužitelj tijekom postupka nije osporio) bi proizlazilo da tu grobnicu ona smatra svojim vlasništvom te da je sa tužiteljem u lošim odnosima zbog njegovih pretenzija na njenu imovinu. Stoga zaključuje da u postupanju tuženika ne postoji protupravnost, pa da nema niti odgovornosti za štetu.

8. Pobijana presuda ispitana je u skladu sa čl. 365. st. 2. ZPP te je utvrđeno da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pobijana presuda sadrži jasne i argumentirane razloge o odlučnim činjenicama i istu je moguće ispitati, a eventualne razloge u navodima iz sadržaja zapisnika i navodima koji su iznijeti u obrazloženju pobijane presude se ne odnose na činjenice koje bi bile od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

10.Naime, navodi suda prvog stupnja da je V. L. osoba prvog nasljednog reda korisnika grobnice i da je bila prisutna eshumaciji, kao i njegovi navodi kojima tvrdi da je pok. Z. R. njegov otac, a da je V. L. majka 2. i 3. tuženih ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je upravo on korisnik grobnog mjesta u kojem je bila pokopana pok. S. R..

11.Naime, a kako to sud prvog stupnja pravilno i primjećuje, iz priloženog pisma koje je tužitelju uputila njegova majka D. R. 17. srpnja 2008. (a čiji sadržaj tužitelj tijekom postupka nije osporio) proizlazi da je ona sa tužiteljem bila u lošim odnosima upravo zbog sporova glede imovine, a na isto upućuju i priložena pisma pokojne S. R. koja su priložena u spisu iz kojih je razvidno da je sa tužiteljem u lošim odnosima i da se spore glede imovine, do te mjere da se obraćala Uredu za katastar upozoravajući isti da ako im se obrati tužitelj i priloži punomoć po kojoj bi proizlazilo da ga je ovlastila za zastupanje, da je to onda falsifikat.

12.Stoga, kada se uzmu u obzir sve ove okolnosti, kao i činjenica da je prema Zakonu o grobljima („Narodne novine“ broj: 19/98., 50/12., 89/17) čl. 15. st. 3. propisano da se pravo korištenje grobnog mjesta nasljeđuje, a imajući u vidu da je tužitelj bio u lošim odnosima kako sa svojom majkom tako i sa pokojnom sestrom, te i 2. i 3. tuženicama koje su kćeri njegovog strica – dakle njegove sestrične, bilo bi za očekivati da je tužitelj upisan u evidenciju korisnika grobnog mjesta ili da je barem u ostavinskom postupku prijavio pravo korištenja grobnog mjesta kao ostavinsku imovinu, odnosno da bi raspolagao nekim konkretnim dokazom (osim svog iskaza) da je upravo ova grobnica u kojoj je bila pokopana njegova pokojna sestra S. R., a iz koje je ista iskopana i njeni su ostaci preseljeni u grobnicu u SAD po nalogu njenog supruga, grobno mjesto za koje upravo on ima isključivo pravo korištenja, a što tijekom postupka nije dokazao.

13.U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima tvrdi da pogrebno društvo N. d.o.o. nije imalo odgovarajući zahtjev za iskop pokojne S. R., odnosno da cijeli postupak premještanja njenih posmrtnih ostataka nije bio u skladu sa ZZKZB kao i Pravilnikom, isti nisu osnovani jer u odnosu na zahtjev za iskop iz priložene dokumentacije proizlazi da je 1. tuženik bio suprug pokojne S. R., dakle prema čl. 13. st. 1. Pravilnika isti je bio ovlašten podnijeti zahtjev za prijenosom posmrtnih ostataka njegove supruge, a iskop njenih posmrtnih ostataka i prijevoz u SAD je izvršen temeljem Sprovodnice – upravnog akta koji je izdalo nadležno upravno tijelo koje nije ukinuto niti je stavljeno izvan snage.

14. Također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tuženici nisu pasivno legitimirani u odnosu na postavljeni zahtjev za naknadom štete zbog toga što je (navodno) grobnica bila otvorena dvije godine, a koje razloge i ovaj sud prihvaća u cijelosti, a tužitelj ih žalbenim navodima nije niti dovodio u pitanje.

15.Slijedom navedenog, a imajući u vidu naprijed iznijete činjenice – dakle da tužitelj nije dokazao da bi upravo on bio isključivi korisnik grobnog mjesta u koje je izvršen ukop pok. S. R. te kasniji iskop, već da je iskop izvršen temeljem zahtjeva ovlaštene osobe – njenog supruga, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u postupanju tuženika ne postoji protupravnost, pa samim time niti odgovornost za naknadu eventualne štete, za koju tužitelj nije niti dokazao da bi ju pretrpio, te da stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost za štetu propisane čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO).

16.Stoga je žalba tužitelja odbijena i pobijana presuda je potvrđena i odlučeno je kao pod I. izreke a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

17.Temeljem čl. 166. st. 1. u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod II. izreke.

U Rijeci, 14. veljače 2022.

Sutkinja

Dubravka Srečec Fletko