REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-3712/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.o.o. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika Stečajna masa iza M.-G. d.o.o. u stečaju (ranije M.-G. d.o.o. u stečaju) iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u R., radi naknade štete u iznosu od 4.453.782,67 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-261/2019-14 od 23. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-261/2019-14 od 23. prosinca 2019. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 167.650,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-261/2019- 14 od 23. prosinca 2019. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 55.050,00 kn i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 55.050,00 kn (pedesetpettisućapedeset kuna) kao neosnovan.

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.453.782,67 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima od dana podnošenja tužbe pa do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 222.700,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tuženikovo izjavljivanje pravnih lijekova u upravnom postupku (i upravnom sporu) izdavanja građevinske dozvole ne predstavlja protupravnu štetnu radnju budući da tuženik kao vlasnik nekretnine koja graniči s nekretninom na kojom tužitelj ima namjeru nešto izgraditi ima pravo uvida u taj postupak „jer ima pravni interes da njegov interes kao vlasnika susjedne nekretnine ne bude ugrožen”. Osim toga, tužitelj nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je upravo zbog tuženikovih pravnih lijekova pretrpio štetu u obliku izmakle koristi – zakupnine koju bi ostvario od sredine 2016. godine do podnošenja tužbe 2. siječnja 2019. odnosno nije učinio niti vjerojatnim da bi sredinom 2016. godine nekretnina bila izgrađena, pa zbog toga ne postoje kumulativne pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/19 i 126/21). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o trošku. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a niti sadrži adekvatno obrazloženje; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 338. Zakona o parničnom postupku te ističe da sud nije naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Osim toga, prvostupanjski je sud postupio protivno odredbama članka 8. i 221.a Zakona o parničnom postupku te ističe da je tuženik tijekom postupka isticao da je svoje radnje vršio iz razloga što bi izgradnja planirane nekretnine od strane tužitelja nepovoljno utjecala na vrijednost njegove nekretnine, a sud je bez propitivanja uzeo taj stav suda kao legitiman i ispravan. Nadalje, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer sud ne smatra da radnje tuženika predstavljaju štetnu radnju, a zatim obrazlaže da štetna radnja nije štetna radnja jer sud smatra da nema protupravnosti. Prema mišljenju žalitelja, trebalo bi biti nesporno da je tužitelju nastala šteta u vidu izmakle koristi jer nije mogao graditi građevinski kompleks koji je planirao izgraditi na predmetnoj nekretnini. Također bi trebalo biti razvidno da tužitelj nije mogao pristupiti planiranoj gradnji zbog postupanja tuženika pa je stoga (čak i ako sud smatra da nisu ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete) nejasno kako sud može tvrditi da radnje tuženika ne predstavljaju štetnu radnju. Žalitelj smatra da sve pretpostavke za naknadu štete (osim protupravnosti štetne radnje) bi trebale biti nesporne te ističe da je tuženik poduzeo određene postupke zbog kojih tužitelj nije mogao provesti poslovni plan i zbog kojih nije uspio ostvariti dobit koju je s pravom očekivao od cjelokupnog projekta. Žalitelj ističe da je jedno od osnovnih načela pravnog sustava Republike Hrvatske i Europske unije načelo zabrane zloupotrebe prava; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 47. i 54. Povelje o temeljnim pravima Europske unije 2010/C 83/02 i na članak 8. Zakona o obveznim odnosima, kao i na odredbu članka 145.a stavka 2. Stečajnog zakona. Žalitelj smatra da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te ponovno ističe da njegov projekt ne bi utjecao na vrijednost nekretnine tuženika te da je postupanje tuženika bilo šikanozno i ničim opravdano. U odnosu na zaključak suda da tužitelj nije dokazao da bi zaista i izgradio građevinu u zakazanom roku, žalitelj postavlja pitanje što je tužitelj mogao ponuditi kao dokaz osim građevinskog vještačenja i građevinske dozvole te ponavlja da zbog postupanja tuženika nije mogao pristupiti gradnji ni sklopiti ugovor o građenju s izvođačem jer bi se njime morao obvezati u nekom roku predati nekretninu izvođaču radi izvršavanja građevinskih radova. Tužitelj pobija i odluku o trošku smatrajući da zbog počinjenih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sud nije pravilno odmjerio trošak. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da nakon provedenog žalbenog postupka ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz nalog tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove kao i plaćanje žalbenih troškova u ukupnom iznosu od 79.593,75 kn.

3. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je sud zaključio kako radnje koje je tuženik poduzimao u upravnim postupcima u povodu tužiteljeva zahtjeva za izdavanjem građevinske dozvole, a ostvaruju se kao podnošenje pravnih lijekova u upravnom postupku, ne predstavljaju štetne radnje te u njima nije našao obilježje protupravnosti – to stoga jer tuženikove radnje predstavljaju na zakonu osnovane dispozicije stranaka u upravnom postupku. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev temeljio prvenstveno na navodima da je tuženik šikanozno podnosio pravne lijekove u upravnom postupku u povodu tužiteljeva zahtjeva za izdavanjem građevinske dozvole. Međutim, tužitelj ničim nije dokazao da bi ih prvostupanjski sud uopće mogao utvrditi kao činjenice, iako je teret upravo na njemu. Jedini dokaz čije je izvođenje tužitelj predložio u tom smislu je saslušanje tuženikova stečajnog upravitelja koji je dokaz sud i izveo, a iz tog iskaza proizlazi da je tuženik na temelju mišljenja razlučnog vjerovnika smatrao da bi realizacija gradnje prema građevinskoj dozvoli kako ju je tužitelj zatražio negativno utjecala na vrijednost tuženikove nekretnine u postupku unovčenja, a time i stupnja namirenja razlučnog i stečajnih vjerovnika. U nastavku odgovora na žalbu tuženik navodi pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-2538/19 od 17. travnja 2019. koja je donesena u postupku povodom tužiteljeva prijedloga za osiguranje, a poziva se i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-684/14 od 8. travnja 2014. i Rev-2055/18 od 25. rujna 2018. prema kojima u situaciji kada stranka koristi dopušten pravni lijek, neovisno o ishodu postupka povodom pravnog lijeka u kojem je donesena meritorna odluka i neovisno o razlozima koji su stranku motivirali na podnošenje pravnog lijeka, ne može se raditi o zloupotrebi prava. Prema tome, podnošenje pravnih lijekova ne može biti protupravna radnja, neovisno o razlozima za njihovo podnošenje, a kako je protupravnost bitan element nastanka izvanugovornog obveznog odnosa odgovornosti za štetu, jasno je da prvostupanjski sud nije mogao doći do drugačijeg zaključka od neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe da su pogrešni žalbeni navodi tužitelja da je ponašanjem tuženika došlo do povrede članka 145.a stavka 2. Stečajnog zakona jer se ta odredba odnosi na sklapanje novih pravih poslova koji su regulirani materijalnim zakonima, a ne odnosi se na ulaganje pravnih lijekova koji su postupovne naravi. Tuženik predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz nalaganje tužitelju da tuženiku naknadi troškove odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 60.672,50 kn.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana osim u dijelu odluke o trošku.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku u dijelu u kojem je odlučio o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. Zakona o parničnom postupku.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj 27. studenoga 2015. ishodio građevinsku dozvolu Klasa: ..., Urbroj: ..., dok iz te građevinske dozvole priložene tužbi (str. 12. spisa) proizlazi da je navedena građevinska dozvola postala pravomoćna 16. prosinca 2015. Nadalje, tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik 23. lipnja 2016. podnio zahtjev za uvid u spis Građevinske dozvole, a 29. srpnja 2016. je podnio prijedlog za obnovu postupka te prijedlog za odgodu izvršenja građevinske dozvole, dok je nakon toga tuženik ulagao pravne lijekove u upravnom postupku te je, između ostalog, pokrenuo i upravni spor povodom kojeg je Upravni sud u R. presudom Usl-440/17 ukinuo rješenje Ministarstva od 16. veljače 2017., a i u ponovljenom upravnom postupku tuženik je također ulagao pravne lijekove te je pokrenuo i upravni spor pred Upravnim sudom u R. koji se (u trenutku podnošenja tužbe) vodi pod poslovnim brojem Usl-997/17. Tužitelj smatra da je tim tuženikovim obijesnim postupanjem odgođena mogućnost tužitelja graditi planiranu građevinu po građevinskoj dozvoli te da bi od sredine 2016. godine kada bi gradnja trebala biti gotova pa do pokretanja spora odnosno za tri godine od najamnine i zakupnine za 15 apartmana i pet poslovnih prostora (koji bi bili izgrađeni) tužitelj ostvario prihod – stoga tužitelj na ime izmakle koristi potražuje od tuženika iznos od 600.645,00 EUR odnosno 4.453.782,67 kn s time da bi se građevinskim vještačenjem „utvrdila objektivna mjesečna zakupnina/najamnina po kojoj tužitelj zadržava pravo specificirati svoju tražbinu”. Tuženik je tijekom spora osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva ističući, između ostalog, da činjenica što su upravni postupci i upravni spor vezani za zemljišnoknjižnu česticu na kojeg tužitelj namjerava nešto izgraditi, a koja graniči s nekretninom čiji je vlasnik tuženik ukazuje ne samo na mogućnost nego i na potrebu da tuženik ima uvid u taj postupak jer ima pravni interes da tužitelj ne ugrozi njegov interes kao vlasnika susjedne čestice; pri tome, tuženik se pozivao na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Pž-2538/19 od 17. travnja 2019. doneseno u postupku povodom tužiteljeva prijedloga za osiguranje određivanjem privremene mjere kao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima podnošenje pravnog lijeka, neovisno o razlozima koji su stranku motivirali na podnošenje pravnog lijeka, ne može predstavljati zlouporabu prava.

7. Prvostupanjski je sud po prijedlogu tužitelja proveo dokaz saslušanjem tuženikova stečajnog upravitelja L. R., dok je odbio tužiteljev prijedlog za izvođenjem građevinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja cijene mjesečnog zakupa/najma. Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

8. Odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu pa je zato pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženikovo izjavljivanje pravnih lijekova u upravnom postupku odnosno podnošenje upravne tužbe u upravnom sporu ne predstavlja protupravnu štetnu radnju. Naime, upravo zbog toga što se upravni postupak izdavanja građevinske dozvole odnosio na nekretninu koja graniči s tuženikovom nekretninom, tuženik kao vlasnik (susjedne) nekretnine nesporno ima pravni interes kako za uvid u postupak (predmet) izdavanja građevinske dozvole tako i za sudjelovanjem u tom postupku, između ostalog, i ulaganjem pravnih lijekova, a kako bi svojim sudjelovanjem u tom postupku zaštitio svoje interese. Prema tome, tuženik (i) ulaganjem pravnih lijekova u upravnom postupku u kojem je izdana građevinska dozvola i pokretanjem upravnog spora nastoji zaštititi svoje vlasništvo pa stoga takvo postupanje ne predstavlja njegovu protupravnu štetnu radnju, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Zbog navedenog, čak neovisno od toga bi li gradnja nekretnine tužitelja utjecala na umanjenje vrijednosti nekretnine stečajnog dužnika (između ostalog i time je bi joj oduzela pogled na more) što je u svom iskazu s ročišta za glavnu raspravu od 8. studenoga 2019. naveo tuženikov stečajni upravitelj L. R., tuženik sudjelovanjem u postupku izdavanja građevinske dozvole izjavljivanjem pravnih lijekova nije postupao šikanozno odnosno time nije počinio protupravnu(e) štetnu(e) radnju(e); naime, kao što navodi i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2055/18 od 25. rujna 2018. sa str. 63. - 64. spisa na koju se odluku tuženik pozvao tijekom spora, tuženik je izjavljivanjem dopuštenih pravnih lijekova koristio svoje ustavno pravo pa stoga ne postoji njegova protupravnost u postupanju kao jedna od zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.

10. Osim toga, čak neovisno od (ne)postojanja protupravne štetne radnje tuženika, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i da tužitelj nije dokazao nastanak uzročne veze između tuženikova ulaganja pravnih lijekova i eventualne štete. Naime, budući da je tužitelj (pravomoćnu) građevinsku dozvolu ishodio još krajem 2015. godine, a u tužbi je naveo da bi (u slučaju da tuženik nije ulagao pravne lijekove) još sredinom 2016. godine predmetni objekt bio izgrađen, tužitelj je trebao tu činjenicu dokazati. Međutim, tužitelj nije predložio izvođenje niti jednog dokaza radi utvrđivanja činjenice da je on objekt za koji je krajem 2015. godine ishodio pravomoćnu građevinsku dozvolu namjeravao izgraditi do sredine 2016. godine; naime, tužitelj je izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem predložio samo radi utvrđivanja postojanja odnosno visine štete (najamnine odnosno zakupnine koju bi ostvario u razdoblju od sredine 2016. godine pa do početka ovog spora odnosno u naredne tri godine počevši od sredine 2016. godine), a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud pravilno odbio smatrajući ga neodlučnim za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva budući da tužitelj nije dokazao preostale pretpostavke odgovornosti za štetu.

11. Osim toga, tužitelj tijekom cijelog spora nije ni naveo da je prije tuženikova izjavljivanja pravnih lijekova odnosno prije 4. listopada 2016. kada je Upravni odjel za komunalni sustav, prostorno uređenje i zaštitu okoliša I. županije donio rješenje kojim je dopuštena obnova postupka i odgoda izvršenja građevinske dozvole (str. 15. - 16. spisa) pristupio građenju objekta na temelju pravomoćne građevinske dozvole premda je u tužbi naveo kako bi objekt bio dovršen do sredine 2016. godine da tuženik te lijekove nije izjavljivao. Međutim, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tuženik prije 23. lipnja 2016. nije poduzimao nikakve radnje u postupku izdavanja građevinske dozvole, a do tada (dakle, do 23. lipnja 2016.) tužiteljev objekt je upravo prema tužiteljevim navodima iz tužbe trebao biti ili završen ili barem pri završetku izgradnje. Prema tome, čak neovisno od tuženikova kasnijeg izjavljivanja pravnih lijekova u postupku izdavanja građevinske dozvole, da je tužitelj do tada (dakle, prije izjavljivanja tih lijekova) odnosno prije 4. listopada 2016. kada je doneseno rješenje o odgodi izvršenja građevinske dozvole izgradio objekt na temelju pravomoćne građevinske dozvole, njemu nikakva šteta ne bi ni nastala. Ovo stoga jer bi tužitelj davanjem u zakup/najam izgrađenih poslovnih prostora i apartmana već od sredine 2016. godine ostvarivao prihode. Zbog navedenog, ne postoji ni uzročna veza između tuženikova ulaganja pravnih lijekova i eventualne štete koju tužitelj potražuje u ovom sporu.

12. Slijedom navedenog, budući da nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan pa je zato prvostupanjski sud taj tužbeni zahtjev pravilno odbio. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

13. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. Zakona o parničnom postupku. Naime, premda je tužitelj u cijelosti izgubio spor te je stoga on parnična stranka koja je prema članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku obvezna tuženiku naknaditi troškove potrebne za vođenjem spora, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno tuženiku priznao trošak sastava podneska od 18. listopada 2019. u iznosu od 44.540,00 kn (uvećanog za porez na dodanu vrijednost) prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Ovo stoga jer, premda taj je tuženikov obrazloženi podnesak bio potreban za vođenjem spora budući da se tim podneskom tuženik očitovao na navode tužitelja s rasprave od 18. rujna 2019. ističući, između ostalog, činjenice da tužitelj nije podnio dokaz da je s bilo kojim izvođačem sklopio ugovor o građenju niti da je prijavio početak izvođenja radova već je zatražio izvođenje vještačenja zgrade koja de facto ne postoji, taj tuženikov podnesak sa str. 67. - 71. spisa nije jedan od podnesaka iz Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, već se radi o podnesku iz Tbr. 8. točke 3. navedene Tarife za čiji sastav tuženik osnovano potražuje naknadu troška (samo) u iznosu od 500,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednost).

14. S obzirom na to, kao i zato što je prvostupanjski sud pravilno odmjerio troškove postupka za tuženikove preostale postupovne radnje potrebne za vođenjem ovog spora, to je točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 167.650,00 kn valjalo potvrditi, dok je u preostalom dijelu tu točku izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

15. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 154. stavka 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku zahtjeve obiju stranaka za naknadom troškova drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovane jer je tužitelj u tom postupku uspio samo u odnosu na sporedan zahtjev (trošak) zbog čega nisu nastali posebni troškovi, dok je tuženikov zahtjev za naknadom troška sastava odgovora na žalbu valjalo odbiti jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.

Zagreb, 14. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec, v. r.