Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 50. Gž R-558/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz G., OIB: …, zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tuženice Općine G., G., zastupane po načelniku, a ovaj po punomoćnici I. G. Š., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2034/2012-76 od 17. veljače 2021., dana 14. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2034/2012-76 od 17. veljače 2021. u točkama I izreke i u dijelu točke III izreke koji se odnosi na trošak tužene.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 18.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u prvostupanjskoj presudi (točka I izreke) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka II izreke). Također je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka III izreke).
2. Presudu u točkama I i III izreke pobija tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP-a) predlažući da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev odnosno istu ukine i predmet u vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova postupka uvećanim za trošak žalbenog postupka.
3. Žalba tužene je neosnovana.
4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom utuženog iznosa s naslova neisplaćene plaće u utuženom razdoblju od ožujka do srpnja 2010.
5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kod tužene, temeljem ugovora o radu, obavlja poslove radnog mjesta administrativne tajnice, da su stranke navedenim ugovorom ugovorile plaću tužiteljice u iznosu od 2.500,00 kn, da je tužena tužiteljici, nakon donošenja odluke Općinskog vijeća tužene o povećanju plaće tužiteljice od 18. prosinca 2008., isplaćivala plaću za to radno mjesto u iznosu od 5.000,00 kn te da je u utuženom razdoblju tuženica podmirila sve dužne doprinose i poreze na utuženu plaću.
6. Sporno je među strankama u ovoj žalbenoj fazi i nadalje visina ugovorene plaće tužiteljice u utuženom razdoblju s obzirom na navode tužene da odluka Općinskog vijeća Općine G. od 18. prosinca 2008. o povećanju plaće tužiteljici (sa 2.500,00 kn na 5.000,00 kn) nije stupila na snagu jer nije objavljena u službenom glasilu što je uvjet valjanosti takve odluke te jer je donesena po neovlaštenom tijelu te je li ili nije tužiteljica u prijepornom razdoblju plaće primala isplatom iz blagajne kao i da li se uplata za „humanitarne svrhe“ u iznosu od 3.500,00 kn od 2. travnja 2010. ima smatrati isplatom plaće.
7. Pošavši od utvrđenja da u konkretnom slučaju, suprotno navodima tužene, nema mjesta primjeni odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj regionalnoj samoupravi (“Narodne novine”, broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08 i 36/09), budući odluka o povećanju plaće tužiteljice ne predstavlja opći već pojedinačni akt, da tuženica tijekom postupka nije niti tvrdila niti dokazala da je navedeni pojedinačni akt stavljen izvan snage, odnosno poništen ili ukinut, da isti posljedično navedenom po ocjeni prvostupanjskog suda proizvodi pravne učinke sud prvog stupnja utvrdio je da je u utuženom razdoblju plaća tužiteljica iznosila 5.000,00 kn mjesečno. Nadalje, da, a sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koji je sud u cijelosti prihvatio, tužiteljici nije isplaćena plaća u razdoblju od svibnja do srpnja 2010. (u mjesečnom iznosu od 5.000,00 kn) dok joj je plaća za travanj isplaćena samo djelomično, da uplata iznosa od 3.500,00 kn tužene tužiteljici od 2. travnja 2010. koja je izvršena uz naznaku plaćanja “humanitarne svrhe” ne predstavlja isplatu dijela plaće imajući u vidu da su na priznanicama priloženim u spis kojima je nesporno tužiteljici isplaćivana plaća (u razdoblju koje nije obuhvaćeno ovom tužbom) uvijek kao opis plaćanja navedeno “plaća” što kod navedenu isplatu nije slučaj te da tuženica tijekom postupka nije dokazala istinitost tvrdnji da bi tužiteljici plaće u razdoblju od travnja do srpnja 2010. bile isplaćene isplatom iz blagajne sud prvog stupnja utvrdio je da je za utuženo razdoblje tužena ostala dužna tužiteljici s naslova isplate plaće iznos od 18.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od nespornog dospijeća svakog pojedinog iznosa plaće pa do isplate, dok je u preostalom dijelu, budući je utvrđeno temeljem nalaza i mišljenja vještaka da su u utuženom razdoblju od strane tužene podmireni svi doprinosi porezi i prirezi, tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenjen neosnovanim.
8. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužena u svojoj žalbi.
9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužena navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).
10. Suprotno žalbenim navodima a imajući u vidu da je tužiteljica kod tužene bila zaposlena u utuženom razdoblju te da je tužena kao poslodavac, po svom Općinskom vijeću, 18. prosinca 2008. donijela odluku o povećanju plaće tužiteljice po kojoj odluci je postupala te nesporno tužiteljici isplaćivala plaću koju odluku, a što među strankama nije sporno, tužena nije stavila van snage odnosno ishodila eventualnu sudsku odluku kojom se ta odluka stavlja van snage, zaključak suda prvog stupnja da odluka poslodavca od 18. prosinca 2008. proizvodi pravne učinke te da je tužiteljici u utuženom razdoblju mjesečna plaća iznosila 5.000,00 kn ukazuje se pravilnim. Naime, kako je po navedenoj odluci tužena postupala (isplaćivala tužiteljici plaću) postojanje eventualnih nedostataka prilikom donošenja iste, na koje se tuženica u žalbi poziva, ne utječu na pravilnost naprijed navedenog utvrđenja budući je sama tuženica izvršavanjem svoje odluke u cijelosti takvu odluku osnažila. Stoga ne stoji tvrdnja tuženice da ista nikada nije stupila na snagu odnosno da ju zbog toga tužena nije mogla staviti van snage. Pri tome žaliteljici valja reći da pobojni (relativno ništavi) ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju stranke sve dok se iste ne stave van snage odnosno dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište.
11. Na daljnje žalbene navode kojim tužena osporava utvrđenje suda da isplata iznosa od 3.500,00 kn tužiteljici 2. travnja 2010. sa naznakom plaćanja “humanitarne svrhe” ne predstavlja isplatu dijela plaće valja reći da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve odnosno osporavaju navode protivnika i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje (čl. 219. ZPP). Kako istinitost određene tvrdnje treba dokazati ona stranka koja tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje u konkretnom slučaju teret dokaza činjenice da predmetna isplate predstavlja isplatu dijela plaće, suprotno žalbenim navodima, je na tuženoj. Za svoje utvrđenje da je tužiteljica tijekom postupka dokazala istinitost svoje tvrdnje da joj naprijed navedenom isplatom nije isplaćena plaća s obzirom na postojanje naznake opisa plaćanja „humanitarna svrha“ a imajući u vidu da su joj prilikom isplate plaća isplate vršene uz naznaku opisa plaćanja “plaća” dok tužena svoje tvrdnje da se radi o isplati dijela plaće nije ničim dokazala sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja a koje žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
12. Niti tvrdnju da je tužiteljici u utuženom razdoblju bila isplaćivana plaća isplatama iz blagajne tužena nije dokazala relevantnom financijskom dokumentacijom pa se i u tom dijelu zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti navoda tuženice utemeljen i na nalazu i mišljenju financijskog vještaka kojem sud nije imao razloga ne povjerovati ukazuje pravilnim.
13. Prema izloženom, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 5. st. 1. i čl. 84. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09) kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio te tuženoj naložio da tužiteljici isplati iznos od 18.000,00 kn s naslova neisplaćene plaće za dio travnja 2010. te neisplaćene plaće za razdoblje od svibnja do srpnja 2010. sa pripadajućim zateznim kamatama.
14. Kako presudom niti u postupku koji je prethodio donošenju presude sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu odredba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
U Zagrebu 14. veljače 2021.
Sudac:
Vlatka Fresl Tomašević, v.r.
