REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-382/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. M. D., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik S. Ž., odvjetnik iz R., protiv tuženika D. – S. d.o.o. L., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u R., radi isplate iznosa od 247.631,64 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-819/2016-27 od 9. prosinca 2019., 14. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-819/2016-27 od 9. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-819/2016-27 od 9. prosinca 2019. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 247.631,64 kn s kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 20.937,50 kn (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio da su se stranke nalazile u pravnom odnosu kupoprodaje prema odredbama čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), te da stoga tužiteljeva tražbina zastarijeva za tri godine. S obzirom na to da je tužitelj bio prodavatelj, a ne izvođač radova, na pravni odnos između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe čl. 633. ZOO-a o odgovornosti za nedostatke u odnosu na bitne zahtjeve za građevinu. Pri tome ukazuje i na to kako je tužitelju kao kupcu bio poznat nedostatak na građevini pa odgovornost tuženika ne postoji niti po čl. 402. i 403. ZOO-a.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako tuženik, kao prodavatelj, čl. 4. st. 2. Ugovora o kupoprodaji jamči prodavatelju za nedostatke sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske, propisima o građenju i uzancama o građenju. Stoga smatra da tuženik odgovara za solidnost u građenju sukladno čl. 633. st. 1. i 2. ZOO-a, u rokovima koji su dulji od trogodišnjeg. Kako nije nastupila zastara za pravo tužitelja u odnosu na odgovornost za bitne sastojke građevine, nije zastarjelo niti pravo na naknadu. Žalitelj navodi kako sud, zbog odbijanja vještačenja, nije utvrdio relevantne činjenice glede nedostataka u gradnji, uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Prvostupanjski sud nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, žalitelj neosnovano tvrdi kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, zbog toga što prvostupanjski sud odbio provesti predloženi dokaz provođenjem građevinskog vještačenja. Odbijanje suda da provede određeni dokaz samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a. Pri tome se pravilnost odluke prvostupanjskog suda ispituje u odnosu na ostale isprave u spisu, te pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora bio je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio saniranjem nedostataka na nekretnini koju je kupio 9. kolovoza 2007., pri čemu je šteta nastala otklanjanjem nedostataka 2. siječnja 2012., dok je tužba podnesena 24. studenog 2016.

9. Prema mišljenju tužitelja, tuženik kao prodavatelj odgovara prema odredbi čl. 633. ZOO-a, jer je čl. 4. Ugovora o kupoprodaji jamčio za kvalitetu izvedenih radova na nekretnini u gradnji i to za radove koji su izvedeni do trenutka sklapanja ovog ugovora i to na način da je ista izvedena u skladu s građevinskim propisima, kao i uzancama u građevini i to u rokovima koji pozitivni propisi Republike Hrvatske određuju za isto, te se isti obvezuje ukoliko dođe do nastanka oštećenja koja su pokrivena danim jamstvom iz ovog stavka, da iste sanira u roku koji je primjeren i određen pravilima struke. Stoga tužitelj smatra kako je prvostupanjski sud trebao provesti građevinsko vještačenje kojim bi utvrdio ključne činjenice.

10. Prvostupanjski se sud poziva na dva bitna razloga zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen – činjenicu da tuženik nije bio izvođač radova, pa je njegova odgovornost utemeljene prvenstveno prema odredbama Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju kupoprodaju, kao i to da iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj mogao i morao znati za nedostatke na potpornom zidu, koji su bili vidljivi u trenutku kupoprodaje.

11. Kako nije sporno da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o kupoprodaji, a ne ugovor o građenju, prvostupanjski sud pravilno ukazuje kako se pitanje odgovornosti za nedostatke, pa bili oni i skriveni, treba prvenstveno zasnivati na odgovornosti propisanoj za prodavatelja. Ovaj sud dodatno ukazuje kako činjenica da je nekretnina prodana novom vlasniku ne utječe na odgovornost izvođača, koja i dalje postoji za nedostatke bitne za građevinu, i to ako se ti nedostaci pokažu u roku od 10 godina od dana predaje i primitka radova. Dakle, tužitelju bi, za solidnost gradnje, odgovarao izvođač radova G. d.o.o., a ne tuženik kao prodavatelj, pri čemu bi izvođač doista odgovarao u rokovima iz čl. 633. st. 1. i pod uvjetima iz čl. 634. st. 1. ZOO-a.

12. Dakle, odgovornost tuženika kao prodavatelja pravilno je procijenjena primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke, a primjenom tih odredbi tužbeni je zahtjev pravilno odbijen.

13. Naime, sukladno čl. 403. ZOO-a, tužitelj je, kao kupac, bio dužan primljenu stvar na uobičajeni način odmah po primopredaji pregledati ili je dati na pregled i o vidljivim nedostacima obavijestiti tuženika kao prodavatelja bez odgađanja, jer u suprotnom gubi sva prava koja mu po toj osnovi pripadaju (čl. 403. ZOO-a). S obzirom na to da je, prema kazivanju svjedoka i stranaka, prilikom pregleda nekretnine tužitelj stajao na spornom zidu koji je u to vrijeme već imao nagib na dva mjesta, pa prvostupanjski sud zaključuje kako je nemoguće da isti ne bi opazio predmetni pomak zida pri pregledu stvari, jer je nagib zida bio lako uočljiv svakom laiku, a kamo li ne tužitelju koji se bavio izgradnjom.

14. Nadalje, čak i pod pretpostavkom da se radilo o skrivenim nedostacima, te da je tužitelj kao kupac pravovremeno obavijestio tuženika kao prodavatelja o tim nedostacima u smislu čl. 404. st. 1. ZOO-a, nije sporno da je tužitelj sve nedostatke otklonio 2. siječnja 2012., dok je tužba podnesena 24. studenog 2016. Prema odredbi čl. 422. st. 1. ZOO-a, prava kupca koji je pravovremeno obavijestio prodavatelja o nedostacima gase se nakon isteka roka od dvije godine, nakon slanja obavijesti. Kako su obje stranke trgovačka društva koja se bave gradnjom i poslovanjem nekretninama, tužitelj je o svim nedostacima bio dužan obavijestiti tužitelja bez odlaganja. Tužitelj navodi kako je o nedostacima obavijestio tuženika u rujnu 2010., što znači da su se njegova prava ugasila najkasnije 30. rujna 2012., više od četiri godine prije podnošenja tužbe.

15. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a predloženi dokaz građevinskim vještačenjem isto tako pravilno odbio kao nepotreban, jer je činjenično stanje bitno za donošenje odluke u potpunosti utvrđeno.

16. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

17. U svojoj žalbi žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio koju od gore navedenih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem tog dijela odluke po službenoj dužnosti.

18. Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 14. veljače 2022.

Sudac

Mladen Šimundić