REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4747/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. O., L. M., P. of A., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i P. d.o.o. R., protiv 1. tuženika M. S., W., Nj., 2. tuženika T. S., W., Nj., 3. tuženika G. V., M., N,., koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & p. d.o.o., Z., 4. tuženika M. P. d.o.o. P., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lj. & P. u Z., i 5. tuženika C. O. d.d. Z., OIB …, radi naknade štete u iznosu od 183.958,40 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja, četvrtotuženika i petotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2590/14-113 od 19. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja P. O., četvrtotuženika M. P. d.o.o. P. i petotuženika C. O. d.d. Z., kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2590/14-113 od 19. travnja 2019. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke, u dijelu točke V. izreke za iznos od 178.852,76 kn te u dijelu točke VII. izreke za iznos od 287.180,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2590/14- 113 od 19. travnja 2019. u dijelu točaka V. i VII. njene izreke i sudi:

1. Odbija se tužiteljev zahtjev da mu četvrtotuženik M. P. d.o.o. P. i petotuženik C. O. d.d. Z., naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 180.290,20 kn (stoosamdesettisuća- dvjestodevedeset kuna i dvadeset lipa)

2. Odbija se zahtjev prvotuženika M. S., drugotuženika T. S. i trećetuženika G.

V., svi iz Nj. da im tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.375,00 kn (dvadesettisućatristosedamdesetpet kuna).

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani i to: tužiteljev zahtjev za sastav žalbe u iznosu od 43.750,00 kn, kao i zahtjev četvrtotuženika M. P. d.o.o. P. za sastav žalbe u iznosu od 31.875,00 kn i za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 27.500,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci odlučio je o tužbenom zahtjevu za naknadu štete koju tužitelj kao oštećenik i vlasnik plovila Kivi, potražuje od tuženika za totalnu štetu na njegovom plovilu, nastalu uslijed požara u marini Punat. Tužitelj potražuje naknadu štete od prvotuženika i drugotuženika kao vlasnika brodice „Mamiti“ iz koje je krenuo požar, od trećetuženika kao njihovog osiguratelja, od četvrtotuženika s kojim je tužitelj u ugovornom odnosu iz ugovora o vezu te od petotuženika kao osiguratelja četvrtotuženikove odgovornosti.

2. Nakon opsežnog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je na osnovi zaključka o izostanku prvotuženikove, drugotuženikove i trećetuženikove odgovornosti za štetni događaj, protiv njih odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 183.958,40 EUR s kamatama (točka IV. izreke). U odnosu na četvrtotuženika i petotuženika tužbeni je zahtjev u pretežnom dijelu prihvaćen pa im je naloženo plaćanje iznosa od 155.043,75 EUR s kamatama (točka I. izreke), te četvrtotuženiku i iznos od 995,73 EUR s kamatama (točka II. izreke). Tužbeni zahtjev je u odnosu na te tuženike djelomično odbijen: u odnosu na četvrtotuženika za iznos od 27.918,92 EUR s kamatama te na petotuženika za iznos od 28.914,65 EUR s kamatama (točka III. izreke). O parničnim je troškovima odlučeno na način da je četvrtotuženiku i petotuženiku naloženo solidarno tužitelju platiti iznos od 359.142,96 kn (točka V. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za iznos od 35.000,00 kn (točka VI. izreke), tužitelju je naloženo naknaditi tuženicima od. 1. do 3. iznos od 307.555,00 kn (točka VII.) i odbijen je njihov zahtjev za trošak od 60.925,00 kn (točka VIII. izreke).

3. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u marini P. izbio požar u brodici - motornoj jahti M.“ u vlasništvu prvotuženika i drugotuženika, uslijed kvara na električnoj instalaciji 12 V mreže iznad akumulatorskih baterija, odnosno oštećenja plastične izolacije vodiča. Uzrok kvara nije bilo manjkavo održavanje plovila, niti je to bilo moguće uočiti i prevenirati. Uslijed vjetra i lako zapaljivih materijala, požar se s te brodice proširio na još 19 brodica na doku D3, kojom prilikom je potpuno uništena tužiteljeva brodica „K.“. S obzirom na to da do požara nije došlo zbog radnji ili propuštanja tuženika od 1. do 3., prvostupanjski sud je zaključio da oni nisu odgovorni za štetu. Pritom je ocijenio da su plovila na suhom vezu opasne stvari zbog karakteristika plovila, njihovog položaja u marini i činjenice da nisu pod potpunom kontrolom onog tko ih je dužan nadzirati. Budući da do požara nije došlo zbog skrivene mane ili skrivenog svojstva te brodice (čl. 1066. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), isključena je odgovornost njenog vlasnika (prvotuženika i drugotuženika, a time i njihovog osiguratelja). Primjenjujući odredbe Ugovora o vezu, Opće uvjete poslovanja četvrtotuženika i odredbe Zakona o obveznim odnosima o ostavi i uskladištenju, prvostupanjski je sud zaključio o četvrtotuženikovoj odgovornosti. Korisnik veza računa na siguran smještaj brodice na suhom vezu za vrijeme dok brodica nije u namjenskoj uporabi (plovidbi) i za vrijeme dok je u zimskim mjesecima veći dio vremena odsutan. Četvrtotuženik nije dokazao razloge oslobođenja od odgovornosti i odgovara za štetu, kao i petotuženik kao njegov osiguratelj (čl. 964. i 965. ZOO-a). O visini štete odlučeno je prihvaćanjem rezultata vještačenja, a o parničnim troškovima primjenom čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

4. Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelj, četvrtotuženik i petotuženik, protiv dijela kojim oni nisu uspjeli. Presuda prvostupanjskog suda pravomoćna je u točki VIII. njene izreke.

5. Tužitelj žalbom pobija presudu u točkama III., IV., VI. i VII. izreke, isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud presudu preinači prihvaćanjem tužiteljevog zahtjeva u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Protivi se zaključku prvostupanjskog suda o neodgovornosti tuženika od 1. do 3., o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva te odluci o parničnim troškovima, u bitnome iz slijedećih razloga:

- tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju skrivene mane brodice Mamiti, što je odlučno za odgovornosti vlasnika opasne stvari (čl. 1066. ZOO-a). Tako on smatra da plovilo „Mamiti“ nije bilo pripremljeno za zimovanje, jer je u tanku bilo goriva pa su vlasnici bili dužni otpojiti akumulator ili obavijestiti Marinu da to nisu učinili; upravo je to skriveno svojstvo plovila. Uzrok požara je kratki spoj na dijelu električne instalacije iznad akumulatorskih baterija, do čega ne bi došlo da je baterija bila fizički otpojena.

- prvostupanjski je sud visinu štete utvrdio vještačenjem po vještaku brodograđevne struke Igoru Šikiću koji je kao osnovu uzeo podatke iz kataloga Schwacke Marine Liste. To je najrelevantniji izvor podataka za procjenu, ali je vještak deprecijaciju računao različito od vrijednosti iz kataloga. Po katalogu, vrijednost plovila nakon 15 godina starosti stagnira između 48-62% od početne pa ako bi računali srednju vrijednost, tada bi vrijednost bila 139.700,00 EUR tj. 167.640,00 EUR s PDV-om. Ako se tomu pribroje još dvije godine starosti kao za tužiteljevo plovilo, uvećano za vrijednost opreme i uz primjenu koeficijenata, šteta iznosi približno 181.744,00 EUR.

6. Četvrtotuženik M. P. d.o.o. žalbom pobija presudu u točkama I., II., V. izreke isticanjem svih žalbenih razloga, uz prijedlog ovome sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi se osvrće naročito na slijedeće:

- upitna je tužiteljeva legitimacija, jer on kao suvlasnik nije ovlašten samostalno tražiti naknadu štete, a potvrda carinskog tijela nije dokaz o vlasništvu niti su pribavljeni podaci o isplati osigurnine.

- prvostupanjski sud propustio je ispitati sve elemente za naknadu štete i pogrešno je zaključio da je plovilo opasna stvar i djelatnost marine opasna djelatnost. On nije imao posjed niti je bio ovlašten koristiti plovila, niti može ulaziti u tuđe plovilo i ispitivati je li vlasnik pravilno instalirao instalacije. Ne postoji njegov doprinos šteti, plovila su bila pravilno smještena, a djelatnost marine u pružanju usluge veza nije opasna. Prvostupanjski sud je nepravilno zaključio o njegovoj ugovornoj odgovornosti. U požaru je oštećeno 19 plovila od čega 16 oštećenika nije podnijelo zahtjev. Sud je nepravilno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe o uskladištenju, smatrajući da treba primijeniti ugovor.

- vještaci su potvrdili da je marina propisno opremljena protupožarnom opremom, da su djelatnici obučeni za postupanje u slučaju požara, uočili su požar u nastajanju i poduzeli odgovarajuće mjere, ali se bez obzira na brzo djelovanje požar brzo širio zbog lako zapaljivih materijala i vjetra. Zato nema govora ni o običnoj nepažnji,

- odluka o troškovima postupka nije pravilna iz više razloga: prvostupanjski sud je neosnovano povećao naknadu za zastupanje odvjetniku za 100%; nije utvrdio koji su to obrazloženi podnesci s pravom na puni iznos naknade; neosnovano je tužitelju dosudio trošak za sastav zahtjeva za suđenje u razumnom roku; nije se na svim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari; trošak pristupa ročištu za objavu presude nije bilo potreban niti opravdan.

7. Petotuženik žalbom pobija presudu u točkama I., II. i V. izreke, isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije. Petotuženik u žalbi ponavlja tvrdnje koje je iznosio i tijekom postupka, osporavajući tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Tvrdi, jednako kao i njegov osiguranik (četvrtotuženik) da je do požara došlo zbog unutrašnjeg svojstva plovila na koje Marina nije mogla utjecati, a sud je propustio primijeniti odredbe ugovora o vezu i Opće uvjete poslovanja. Ugovor o vezu je prvostupanjski sud nepravilno tumačio kao ugovor o ostavi tj. uskladištenju. Marina nije odgovorna, jer je do štete došlo zbog kvara na plovilu Mamiti, što marina nije niti prouzročila niti je mogla spriječiti. Plovilo u marini koje ima tank pun goriva nije opasna stvar, a za štetu treba odgovarati vlasnik broda Mamiti. Petotuženik smatra da tužitelj nema pravo na direktnu tužbu, a ugovor s četvrtotuženikom ne pokriva odgovornost za cjelokupno poslovanje nego samo onu koja proizlazi iz izvršenja ugovora o vezu te radničko servisne djelatnosti marine. Protivi se i visini štete, kao i odluci o trošku jer je pogrešno utvrđen uspjeh u parnici, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav zahtjeva za zaštitu prava za suđenje u razumnom roku niti na povećanje naknade od 100%.

8. Odgovor na tužiteljevu žalbu dostavio je četvrtotuženik, osporavajući osnovanost žalbenih navoda. Odgovor na žalbe tuženika dostavili su prvotuženik, drugotuženik i trećetuženik, u kojem osporavaju u cijelosti sve žalbene navode iz obje žalbe.

9. Žalbe nisu osnovane, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

10. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala potpunim gubitkom njegove brodice u požaru 22. prosinca 2012. u M. P.. Nije sporno da je 22. prosinca 2012. došlo do požara u M. P., na suhom doku D3, gdje je izgorjelo ukupno dvadeset jahti, među kojima i tužiteljeva jahta „K.“. Pritom je izgorjela i motorna jahta „M.“, u vlasništvu prvotuženika i drugotuženika. Petotuženik je osiguratelj djelatnosti četvrtotuženika, a trećetuženik osiguratelj prvo i drugotuženika. Tužitelj je bio u ugovornom odnosu s četvrtotuženikom, s osnove Ugovora o vezu (jednako kao prvotuženik i drugotuženik). Te okolnosti nisu sporne.

12. Brojne su činjenice koje je prvostupanjski sud trebao tijekom postupka ispitati, zato što su one bile sporne, a relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud, nakon opsežnog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude odgovorio na sve brojne prigovore stranaka da bi u konačnici, na osnovi pravilnog zaključka o odlučnim činjenicama, o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Mada je zaključak prvostupanjskog suda o četvrtotuženikovoj odgovornosti utemeljen na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, u dijelu u kojem je zaključeno o opasnoj stvari (brodica) i opasnoj djelatnosti (vez) ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o postojanju takvog svojstva opasnosti u konkretnom slučaju u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.

13. Stranke se u žalbama protive brojnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, naročito zaključku o uzroku štete i o odgovornosti za tu štetu. Tako tužitelj smatra da su za štetu odgovorni svi tuženici, dakle i oni u odnosu na koje je tužbeni zahtjev odbijen, pozivajući se na postojanje skrivenog svojstva brodice Mamiti. S druge strane, četvrtotuženik i petototuženik pokušavaju u žalbi osporiti zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti četvrtotuženika za štetu, protiveći se i zaključku da je brodica opasna stvar i djelatnost marine opasna djelatnost.

14. U odnosu na uzrok štete, zaključak je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je do požara koji je prouzročio predmetnu štetu, došlo uslijed kvara na električnoj instalaciji 12 V mreže, iznad akumulatorskih baterija, odnosno oštećenja plastične izolacije vodiča na (+) i minus (-) vodičima, na motornoj jahti „M.“ u vlasništvu prvotuženika i drugotuženika. Sudski vještaci su suglasni oko toga da su isključenjem glavne sklopke na plovilu „M.“ pod naponom ostali strujni krugovi kaljužne pumpe, solarnog panela s regulatorom punjenja baterija te eventualno upravljanje mostom koji se nalaze između glavne sklopke i akumulatorskih baterija. Prema utvrđenju vještaka, nesporno je da je uzrok požara kratki spoj na dijelu električne instalacije iznad akumulatorskih baterija koja se nalazila pod naponom akumulatorskih baterija, odnosno kvar na tom dijelu električne instalacije na tom plovilu. Kvar električne instalacije, odnosno oštećenje izolacije vodiča električnih instalacija nije moguće utvrditi ni vremenski, niti prije požara, još manje nakon požara. Navedeni nedostatak nije moguće sa sigurnošću uočiti i prevenirati niti pregledima i ispitivanjima, osobito ne vizualnim pregledom električne instalacije. Suglasan je zaključak sudskih vještaka da nije riječ o nedostatku plovila u tehničkom smislu. Uslijed oštećenja izolacije došlo je do kratkog spoja na plus (+) vodiču i na minus (-) vodiču, tj. iskrenja s visokim temperaturama (iznad 1080 stupnjeva C, kasnije i više od 3500 stupnjeva C), što je izazvalo zapaljenje plastične izolacije vodiča, odnosno zapaljenja gorivih materijala od užarenih iskri i širenje požara na zapaljivi materijal u okolini. Od tog mjesta se dalje širio požar te je postao vidljiv za djelatnika marine. Drugi mogući uzroci požara, kao što ja samozapaljenje, mehaničke iskre, prirodna pojava (grom/munja), statički elektricitet, ionizacijsko zračenje, namjerno izazivanje paljenja, a koji bi ukazivali na mogući uzrok požara na tim plovilima - nisu utvrđeni. Prema nalazu vještaka, ne radi se niti o nedostacima brodice u tehničkom smislu, a nedostatak nije moguće uočiti ni prevenirati periodičkim propisanim pregledima i ispitivanjima, a niti vizualnim pregledima.

15. Oslanjajući se na rezultate kombiniranog vještačenja, uvažavajući i rezultate svih ostalih dokaza (iskazi svjedoka i stranaka), pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve odlučne okolnosti i odlučio prihvatiti rezultate vještačenja o uzroku požara. Do kvara na električnoj instalaciji dakle, nije došlo kao posljedica lošeg održavanja brodice ili opreme, odnosno kao posljedica neodržavanja, zapuštenosti ili dotrajalosti. Vlasnici brodice „M.“ uredno su i redovito održavali svoje plovilo. Nema dokaza o postojanju neke njihove skrivljene radnje koja bi doprinijela štetnom događaju. Nema dokaza niti o tome da bi uzrok požara bio u nekoj skrivenoj mani ili nedostatku plovila, pogotovo ne kako tužitelj u žalbi pokušava obrazložiti, pored suglasnih i suprotnih utvrđenja sudskih vještaka. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na vlasnike plovila od kojeg je požar krenuo, kao i protiv njihovog osiguratelja. Pritom valja dodati i to da su vlasnici motorne jahte „M.“, jednako kao i tužitelj, ostavili svoja plovila kod četvrtotuženika misleći da su na sigurnom, na suhom vezu, postupili su u skladu s uputama četvrtotuženika koji je brodice smjestio kako je smatrao prikladnim. Oni, jednako kao niti tužitelj, u vrijeme nastanka požara nisu bili na mjestu događaja za razliku od četvrtotuženika, pa nisu na niti jedan način mogli doprinijeti nastanku štete ili njenom eventualnom smanjenju.

16. Za predmetni štetni događaj, kao što je i prvostupanjski sud zaključio, odgovoran je četvrtotuženik. Uporište za takav zaključak nalazi se u rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, mada je prvostupanjski sud pritom pogrešno zaključio da je riječ o šteti od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti (čl. 1045. st. 3., čl. 1063. ZOO-a). Opasnost stvari ocjenjuje se u odnosu na njenu opasnost za okolinu. Brod ili brodica sami po sebi dok plove na širokim prostranstvima, u pravilu ne predstavljaju opasnost. Opasnost mogu predstavljati određene djelatnosti na brodu ili u vezi s brodom. Još i manju opasnost za okolinu sama po sebi predstavlja plovilo na morskom vezu, još i manje ako je smješteno na suhom vezu. Čini se da od nje praktično ne prijeti opasnost za okolinu. Rezultati dokaznog postupka upućuju na to da su prvo i drugo tuženik, jednako kao i tužitelj, svoja plovila povjerili četvrtotuženiku na čuvanje i nadzor i za to su mu plaćali naknadu, na temelju ugovora o korištenju veza. Unatoč tome, četvrtotuženik je tvrdio da on nije imao ovlasti nad brodicama za vrijeme dok se nalaze na suhom vezu. Međutim, četvrtotuženik svojim postupanjem i propuštanjem nije ispunio svoje ugovorne obveze, a njegove tvrdnje da nije imao ovlasti nad brodicama na suhom vezu, demantira sadržaj odredaba njegovih Općih uvjeta pod kojima je zaključen i ugovor o vezu s tužiteljem:

- čl. 8. st. 3. Općih uvjeta (Ugovora o korištenju stalnog veza), propisano je da uz potpisani ugovor o korištenju stalnog veza, Korisnik veza je dužan Marini predati kopiju dokumenta kojim dokazuje vlasništvo (…) ključeve plovila te uredno popunjenu listu inventara (popis opreme plovila),

- čl. 8. st. 3. Općih uvjeta (Ugovor o korištenju stalnog veza), propisano je da je plovilo pod nadzorom kad je plovilo privezano na vez i kad joj je Korisnik veza predao dokumentaciju navedenu u prethodnom stavku ovog članka i ključeve plovila.

- čl. 9. st. 3. Općih uvjeta (Obveze Marine), propisano je da se Marina obvezuje da će se pažnjom dobrog gospodarstvenika u skladu s pravilima struke brinuti o tome da vez koji se daje na korištenje bude ispravan i siguran u tehničkom smislu i nautičkom smislu te odgovarajući za određeno plovilo, i kao takav održavan za svo vrijeme trajanja Ugovora. Posebno, ovo uključuje obvezu Marine da u skladu s pravilima struke i pažnjom dobrog gospodarstvenika brine o ispravnosti opreme veza te da ima zaposlen dovoljan broj kvalificiranih djelatnika osposobljenih za poslove vezane za održavanje i nadzor i brigu o tehničkoj sigurnosti i ispravnosti vezova,

- čl. 9. st. 5. Općih uvjeta (Obveze Marine) je propisano da se Marina obvezuje čuvati od Korisnika veza preuzetu dokumentaciju i ključeve plovila,

- čl. 11. st. 1. Općih uvjeta (Odgovornost za štetu na plovilu i opremi), propisano je da Marina, u okviru svojih obveza utvrđenih Općim uvjetima, odgovara za štetu nastalu na plovilu i opremi za koje postoji Ugovor o korištenju veza, pod uvjetom da je šteta nastala u vrijeme dok je Marina imala nadzor nad plovilom u smislu čl. 8. Općih uvjeta, samo ako je šteta nastala kao posljedica dužne pažnje na strani Marine, odnosno njenih djelatnika.

17. Obveze četvrtotuženika i korisnika veza izjednačavaju se neovisno o tome radi li se o ugovoru o morskom ili suhom vezu. Ugovor o vezu se dovodi u vezu s ugovorom o ostavi pa je potrebno primijeniti odgovarajuće odredbe propisane općim odredbama obveznog prava. Ugovor o nautičkom vezu postao je imenovani ugovor tek posljednjim izmjenama Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19; dalje: PZ) pa se u konkretnom slučaju te odredbe ne mogu primijeniti.

18. Odredbom čl. 725. st. 1. ZOO-a, propisano je da se ostavoprimac obvezuje da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio. Ostavoprimac je dužan čuvati stvar kao svoju vlastitu, ako je ostava uz naknadu kao dobar gospodarstvenik, odnosno kao dobar domaćin (čl. 727. st. 1. u vezi s čl. 10. st. 1. ZOO-a), dakle, pojačanom pozornošću. Čuvanje stvari temeljna je četvrtotuženikova obveza, jer se njome ostvaruje osnovni cilj tog ugovora. Četvrtotuženik je preuzeo tužiteljevu brodicu na čuvanje, pritom se obvezao ispuniti ugovor u svemu kako on glasi, uključujući povećanu pažnju pravnog subjekta čija je to gospodarska djelatnost. Njegova je obveza tužitelju vratiti njegovu stvar kad on to zatraži; s obzirom na to da je stvar u potpunosti uništena uslijed požara u konkretnom štetnom događaju, on to više nije u mogućnosti učiniti, nego je tužitelju dužan naknaditi štetu koju je on uslijed toga pretrpio (čl. 342. ZOO-a). Tuženici u žalbi bezuspješno ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO-a i sadržaj ugovornog odnosa među strankama, u tom dijelu. Povrh svega, prvostupanjski je sud osnovano uzeo u obzir i to da je četvrtotuženik ovlaštenik koncesije luke nautičkog turizma (čl. 40., 42. i 80. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, „Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16). Četvrtotuženik upravlja lukom nautičkog turizma, odgovoran je za održavanje reda u luci, posluje i pruža turističke usluge u nautičkom turizmu kao i druge usluge u funkciji turističke potrošnje sukladno Zakonu o pružanju usluga u turizmu („Narodne novine“ broj 68/07 i 88/10). Usluge nautičkog turizma koje pružaju luke nautičkog turizma, među ostalim su i prihvat, čuvanje i održavanje plovnih objekata na vezu u moru i suhom vezu (čl. 45. tog Zakona). Obveza je luke nautičkog turizma (odnosno subjekta koji njome upravlja) korisniku veza pružiti uslugu veza i smještaja plovila, dok se korisnik veza obvezuje za tu uslugu platiti naknadu. Četvrtotuženik se obvezao pažnjom dobrog gospodarstvenika brinuti o tehničkoj i nautičkoj ispravnosti veza. U tom pogledu odgovara za štetu nastalu na plovilu i opremi za koje postoji Ugovor o korištenju veza, a koja je nastala u vrijeme dok je imao nadzor nad plovilom. Tužitelj je povjerio svoje plovilo četvrtotuženiku, s njime ugovorio smještaj njegovog plovila u marinu Punat, za to je uredno platio naknadu i očekivano smatrao da će njegovo plovilo biti zaštićeno i sigurno.

19. Petotuženik odgovara kao četvrtotuženikov osiguratelj, a zakonom je propisano tužiteljevo pravo na izravnu tužbu protiv osiguratelja (čl. 964. i 965. ZOO- a), čemu se on u žalbi neosnovano protivi.

20. Vezano uz tužiteljevo pravo vlasništva i aktivnu legitimaciju, prvostupanjski je sud detaljno ocijenio i te prigovore. Iz Ugovora o prodaji broda od 4. siječnja 2002. te iz Dokumenta o registraciji plovila broj 13911/3100 proizlazi da je tužitelj bio vlasnik u dijelu od 34,38%, zajedno sa suvlasnicima g. i gđom. E. koji su u trenutku kupnje plovila bili njegovi suvlasnici u dijelu od 65,62%. Tužitelj je brodicu kupio zajedno s ostala dva tadašnja suvlasnika, od prodavatelja M. M.. Dokumentacija u spisu svjedoči o tome da je tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja bio isključivi vlasnik plovila „K.“. Naime, iz odredaba francuskog nacionalnog zakonodavstva čiju je zastavu vilo tužiteljevo plovilo „K.“ (arg. iz čl. 969. st. 2. t. 2. PZ-a) proizlazi da je za plovilo duljine od 5 do 20 m upis obvezan, da se po kupnji treba ispostaviti vlasnički list te da se bilo kakav akt kojim se stvara, prenosi ili gasi pravo vlasništva ili bilo koje drugo imovinsko pravo nad plovilom upisanim u francuski upisnik plovila, treba pismeno potvrditi (L5114-1 Zakonika o prometu). Takvu pisanu potvrdu o vlasništvu na plovilu ili upisni list u francuski upisnik plovila tužitelj nije bio u mogućnosti pribaviti, jer nakon gubitka nije moguće izdati upisni list. To je potvrđeno Potvrdom Regionalne uprave Korzike za Carinu i neizravne pristojbe, Načelnika regionalne uprave za Korziku koju je ovjerio javni bilježnik Kneževine Andore i koja je ovjerena Apostillom. Iz te Potvrde proizlazi da je jedrilici „K.“ dozvoljeno viti francusku zastavu temeljem upisnog lista broj 13911/3100 izdanog 22. veljače 2002. od načelnika regionalne uprave za carinu u Nici, da je tužitelj bio upisan kao isključivi vlasnik plovila „K.“ od 30. rujna 2004. do 3. svibnja 2013. kao dana brisanja plovila iz francuskog upisnika, da je tužitelj obavijestio carinsku upravu da je plovilo izgorjelo 22. prosinca 2012. u požaru u Hrvatskoj, da nakon gubitka plovila više nije pravno moguće vlasniku izdati duplikat upisnog lista jer se taj list mora vratiti carinskoj upravi kod postupka brisanja iz upisnika, da je na dan 22. prosinca 2012. tužitelj bio isključivi i posljednji vlasnik plovila „K.“ te da je na dan odjave tužitelj bio nositelj prava vlasništva. Zato je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj parnici tražiti naknadu štete. Uz navedenu Potvrdu, u spisu se nalazi i druga dokumentacija koja potvrđuje tu činjenicu a koju je prvostupanjski sud detaljno naveo u obrazloženju odluke. Pritom, u parnici nije dokazano da je tužitelj od osiguratelja namiren za štetu niti to utječe na četvrtotuženikovu odgovornost za štetni događaj o kojem se u ovoj parnici odlučuje.

21. Konačno, ovaj sud prihvaća i odluku prvostupanjskog suda o visini tužbenog zahtjeva. S jedne strane, tužitelj mada ne spori da je vještačenje sačinjeno primjenom najrelevantnijeg izvora podataka za procjenu plovila, smatra da sudski vještak nije pravilno izračunao deprecijaciju tužiteljevog plovila te da je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. S druge strane, tuženici također u žalbi pokušavaju dovesti u pitanje rezultate vještačenja. Međutim, prvostupanjski sud je u tom pogledu jasno i detaljno obrazložio rezultate vještačenja i razloge zašto prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka, čemu se pridružuje i ovaj sud. Sudski vještak brodograđevne struke Igor Šikić izradio je pisani nalaz i mišljenje, tijekom saslušanja na ročištu odgovorio je na sve primjedbe i upite, te je zaključio da se radi o totalnoj šteti. Vrijednost jedrilice „Kivi“ u vrijeme štetnog događaja vještak je procijenio kao nabavnu cijenu i opreme umanjenu za deprecijaciju (umanjenje vrijednosti), s korekcijom za utjecajne koeficijente tržišta, s analizom svakog pojedinog koeficijenta. Vještak je koristio godišnju stopu gubitka vrijednosti plovila od 5% i opreme od 5- 100%, s obrazloženjem da je to uobičajeno za takvu vrstu plovila i opremu. Vještak je cjelokupnu tržišnu vrijednost plovila i opreme sa svim pripadajućim koeficijentima i stanjem na tržištu na dan štetnog događaja, uzimajući u obzir umanjenje vrijednosti plovila od 5% godišnje i umanjenje vrijednosti opreme, utvrdio u iznosu od 156.039,48 EUR. Računajući vrijednost opreme, vještak je posebno vodio računa da ne uračunava troškove farbanja, održavanja, tečajeva, servisa, testiranja ronilačkih boca (koje troškove je tražio tužitelj). Ti troškovi ne predstavljaju štetu koju je tužitelj pretrpio zbog požara i za koju bi mu mogli odgovarati tuženici, zbog čega vještak osnovano ove stavke nije obračunao u ukupnu vrijednost plovila s opremom. Uzimajući u obzir sve okolnosti (vrijednost stvari koju je utvrdio vještak, račune koje je dostavio u spis tužitelj, činjenicu da je i u tom dijelu nalaza vještak vodio računa o gubitku vrijednosti tih stvari protekom godina, prihvaćajući vrijednost plovila s dodatnom opremom obračunatu od strane vještaka), prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na naknadu štete na plovilu, kako za samo plovilo, tako i za stvari koje su se na njemu nalazile u trenutku nastanka štetnog događaja u iznosu od 156.039,48 EUR.

22. Do štete je došlo uslijed četvrtotuženikove djelatnosti za vrijeme smještaja plovila „K.“ na suhom vezu u zimskim mjesecima dok je vlasnik bio odsutan i dok plovilo nije korišteno sukladno svojoj namjeni. Solidarno s četvrtotuženikom za njegovu obvezu odgovara i osiguratelj na temelju ugovora o osiguranju odgovornosti M. P. d.o.o. za štete počinjene trećim osobama čl. 965. st. 1. ZOO-a, s korekcijom za odbitnu franšizu od 7.500,00 kn po objektu i događaju odnosno za 995,73 EUR. Zato je tužbeni zahtjev prema petotuženiku prihvaćen za iznos od 155.043,75 EUR, a razliku od 995,73 EUR snosi četvrtotuženik.

23. Slijedom svega navedenog, pobijana je presuda u odluci o glavnoj stvari potvrđena u cijelosti (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a).

24. Preostalo je odlučiti o troškovima postupka o kojima prvostupanjski sud nije u cijelosti pravilno odlučio, jer je dijelom nepravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12 od 19. prosinca 2012., 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), te odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a (bez posljednje izmjene Zakona o parničnom postupku iz 2019; arg. iz čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019).

Pritom treba uzeti u obzir sljedeće:

- s obzirom na vrijednost predmeta spora, puna vrijednost pojedine parnične radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku iznosi 14.000,00 kn (Tbr. 7.1. OT-a).

- odvjetnik koji zastupa više stranaka u parnici (punomoćnik prvo, drugo i trećetuženika) ima pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10% (povećanje od 20% za punomoćnika prvo, drugo i trećetuženika čija puna vrijednost po radnji tako iznosi 16.800,00 kn), sukladno Tbr. 36.2. OT-a.

- prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na povećanje naknade, uzimajući u obzir osobitu težinu predmeta, jer se radi o predmetu čijoj složenosti je pridonio međunarodni element, niz spornih činjenica, prigovora stranaka, sporna primjena prava. Zato je tužitelju za pojedine radnje (podnesci) priznao iznos od po 28.000,00 kn, umjesto 14.000,00 kn. Odvjetnička tarifa u Tbr. 37. OT-a propisuje mogućnost povišenja tarifnih stavki za 100% za posebno stručno i specijalističko znanje koje zahtijeva obrađeni predmet, osobitu težinu predmeta ili posebnu odgovornost za obavljeni rad. Posebna stručnost i specijalističko znanje priznaje se osobito prilikom složenih sporova ili postupaka ili posebnih vrsta ugovora, kada se radi o potrebi proučavanja ili poznavanja stranog prava ili pravne literature, proučavanja ili obrađivanja stručnih pitanja i područja, upotreba stranog jezika i sl. Zaključak je ovoga suda da u konkretnom predmetu nije bilo osnove priznati zatraženo povećanje pojedinih stavki po Tbr. 37. OT-a. Predmet ovoga spora, po ocjeni ovog suda, ne upućuje na to da se radi o osobitoj složenosti što bi zahtijevalo posebno specijalističko znanje, u smislu ostvarenja prava na takvu posebnu naknadu.

- tužitelj je ostvario uspjeh u parnici u omjeru od 85% u odnosu na cijeli tužbeni zahtjev protiv četvrtotuženika i petotuženika, a to četvtotuženiku koji je tražio naknadu troška daje pravo na trošak u omjeru uspjeha u sporu od 15% (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

25. Uzimajući u obzir navedeno, tužitelj ima pravo na ove parnične troškove:

- za sastav tri podneska (tužba, podnesak od 12. veljače 2016. kojim se očitovao na odgovor na tužbu četvrtotuženika i podnesak od 30. studenoga 2018. kojim se očitovao na nalaz vještaka) priznaje mu se naknada od po 14.000,00 kn (Tbr. 7.1. i 8.1. OT-a), ukupno 42.000 kn,

- za sastav dva podneska (27. rujna 2016. i 16. svibnja 2017.) priznaje mu se naknada od po 500,00 kn (Tbr. 8.3. OT-a), ukupno 1.000,00 kn.

- zastupanje na devet ročišta za glavnu raspravu primjenom Tbr. 9.1. OT-a u iznosima od po 14.000,00 kn (17. veljače 2016., 18. svibnja 2016., 4. listopada 2017., 19. prosinca 2017., 21. ožujka 2018., 20. lipnja 2018., 29. listopada 2018., 18. veljače 2019., 11. ožujka 2019.) te iznos od 500,00 kn za pristup ročištu za objavu presude (Tbr. 9.3. OT-a), ukupno 126.500,00 kn,

- PDV u iznosu od 42.375,00 kn,

- sudska pristojba na tužbu 5.000,00 kn i presudu 5.000,00 kn,

- troškovi prijevoda po računima uz podnesak od 16. svibnja 2017. kako ih je prvostupanjski sud detaljno popisao ukupno 29.767,96 kn. - ukupan opravdan tužiteljev parnični trošak iznosi 251.642,96 kn.

26. Tužitelju se ne priznaju: troškovi za sastav podnesaka s povećanjem od 100% za tri podneska što mu je neosnovano priznao prvostupanjski sud; troškovi za podneske kojima je dostavio dokumentaciju (4. ožujka 2015., 29. studenog 2015., 25. veljače 2016., podnesak od 18. svibnja 2016. kojeg je predao na ročištu isti dan), niti za podneske kojima je obavijestio sud da je platio troškove vještaku (21. rujna 2018.) ili kojim obavještava sud da je vještaku dostavio dokumentaciju (13. studenoga 2018.) To nisu podnesci koji daju osnovu za priznanje naknade na teret suprotne strane u parnici. Tužitelju nije priznat niti trošak u visini od 14.000,00 kn za sastav zahtjeva za suđenje u razumnom roku kojeg je prvostupanjski sud neosnovano dosudio, jer nije riječ o parničnoj radnji nužnoj za vođenje parnice, niti o obrazloženom podnesku u smislu Tbr. 8.1. OT-a, odnosno o radnji u parnici. Riječ je o zahtjevu kojeg je tužitelj uputio sudu radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, povodom kojeg je u predmetu sudske uprave predsjednik Suda donio rješenje.

27. U odnosu na žalbene navode četvrtotuženika o naknadi troška pristupa na ročište za objavu presude, ističe se kako je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2012. prihvaćeno pravno shvaćanje koje glasi: „Troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude su parnični troškovi čiju naknadu može osnovano zahtijevati stranka koja je uspjela u parnici, budući se radi o troškovima učinjenim u povodu postupka“. Napominje se da je on zatražio naknadu tih troškova mada ročištu za objavu nije pristupio.

28. Tuženici 1. do 3. u cijelosti su uspjeli u ovom sporu, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tužiteljevoj obvezi da im naknadi trošak postupka. Pritom je međutim prvostupanjski sud troškove dosudio u nepravilnom iznosu, jer je za pojedine radnje priznao veći trošak od onog na kojeg imaju pravo. Za zastupanje na devet ročišta za glavnu raspravu (jednaka ročišta kao i tužitelj) imaju pravo na ukupan iznos od 151.200,00 kn (16.800,00 kn po ročištu). Za sastav podnesaka pripada im 69.200,00 kn, što se odnosi na trošak za četiri podneska po Tbr. 8.1. OT- a (odgovor na tužbu, podnesak 2. ožujka 2016., 20. rujna 2018. i 22. siječnja 2019.), te iznose od po 500,00 kn za četiri podneska (26. veljače 2016., 30. ožujka 2016., 30. svibnja 2018. i 31. srpnja 2018.), PDV 55.100,00 kn, trošak tumača 1.000,00 kn, vještačenja 10.500,00 kn i svjedoka 180,00 kn. Sveukupni njihov trošak iznosi 287.180,00 kn.

29. Četvrtotuženik također ima pravo na naknadu troškova u sveukupnom iznosu od 233.625,00 kn koji se sastoje od ovih troškova:

- za sastav četiri podneska (odgovor na tužbu, podnesak od 18. rujna 2018., 16. siječnja 2019. i 30. siječnja 2019. kojima se očitovao na nalaze i mišljenja sudskih vještaka) priznaje mu se naknada od po 14.000,00 kn (Tbr. 7.1. i 8.1. OT-a, ukupno 56.000,00 kn,

- za sastav pet podnesaka (18. svibnja 2016., 30. lipnja 2016., 26. rujna 2017., 11. lipnja 2018., 1. ožujka 2019.) priznaje mu se naknada od po 500,00 kn (Tbr. 8.3. OT- a), ukupno 2.500,00 kn. Nije priznat trošak za sastav podneska od 11. prosinca 2015. kojim je uz prilog dostavljena isprava na koju se pozvao u odgovoru na tužbu.

- zastupanje na devet ročišta za glavnu raspravu primjenom Tbr. 9.1. OT-a u iznosima od po 14.000,00 kn (17. veljače 2016., 18. svibnja 2016., 4. listopada 2017., 19. prosinca 2017., 21. ožujka 2018., 20. lipnja 2018., 29. listopada 2018., 18. veljače 2019., 11. ožujka 2019.), ukupno 126.000,00 kn. Nema pravo na zatraženi iznos od 500,00 kn za pristup ročištu za objavu presude, jer tom ročištu nije pristupio. - PDV iznos od 46.125,00 kn,

- sudska pristojba na odgovor na tužbu 2.500,00 kn, - troškovi tumača 500,00 kn. 30. Uzimajući u obzir uspjeh u parnici, tužitelj ima pravo na trošak od 213.896,51 kn razmjerno uspjehu od 85% od ukupnih troškova od 251.642,96 kn. Četvrtotuženiku se priznaje iznos od 35.043,75 kn (15% od 233.625,00 kn), što znači da tužitelj u konačnici ima pravo na trošak u iznosu od 178.852,76 kn. Tuženici od 1. do 3. imaju pravo na trošak u iznosu od 287.180,00 kn. Petotuženik je tražio trošak odgovora na tužbu što mu pripada u omjeru od 15% tj. 375,00 kn. Uzevši u obzir visinu tog iznosa, njegova obveza u snošenju troškova tužitelju spram četvrtotuženika nije umanjena. Sukladno navedenom, pobijana je presuda u odluci o parničnim troškovima djelomično preinačena, djelomično potvrđena (čl. 368. st. 1. i 373. ZPP-a).

31. Trošak žalbenog postupka nije priznat ni tužitelju ni četvrtotuženiku. Tužitelj nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar pa nema pravo na zatraženi trošak. Četvrtotuženik također nije polučio uspjeh s pravnim lijekom u odnosu na glavnu stvar, a odgovor na žalbu nije radnja koja je bila potrebna za vođenje ove parnice. (čl. 155. i 166. ZPP-a).

Zagreb, 11. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak