Poslovni broj: Usž-3874/21-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. G., L. P., kojeg zastupa opunomoćenica N. M., odvjetnica iz K., protiv tuženika Lovačkog društva "Rečica", L. P., radi prigovora na stegovnu mjeru, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istoj opunomoćenici, protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI- 1029/2021-2 od 10. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1029/2021-2 od 10. rujna 2021.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbacuje se tužba tužitelja izjavljena protiv odluke tuženika od 21. srpnja 2021., kojom je odbijen tužiteljev prigovor protiv odluke o stegovnoj mjeri od 27. lipnja 2021. Potonjom odlukom, tužitelju je izrečena stegovna mjera zabrane lova svih vrsta divljači na rok od 8 mjeseci.
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu, u kojoj se osvrće na stajalište suda, prema kojem je tuženik udruga koja nema javnu ovlast jer udruga nije javnopravno tijelo, slijedom čega i njegove odluke nemaju svojstva pravnih akata. S tim u vezi upire na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Gž-1/04-2 od 21. veljače 2007., kojim je, upravo suprotno obrazloženju prvostupanjskog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske predmet lovačkog društva (sa statusom udruge) ustupio upravnom sudu kao nadležnom. Smatra da je osporenom odlukom tuženik povrijedio odredbu članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredbu članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda Vijeća Europe, a sadržaj kojih se odnosi na jamstvo pravičnog suđenja. Dodaje kako Ustav Republike Hrvatske jamči stranci u postupku pravo na obrazloženu odluku tijela upravne, odnosno sudske vlasti, te pravo na učinkovito pravno sredstvo, kao neodvojive sastavnice prava na pravično suđenje. S obzirom na izloženo, tužitelj predlaže ovom Sudu da ukine osporeno rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je osporenim rješenjem tužbu tužitelja odbacio kao nedopuštenu.
5. Pritom se prvostupanjski sud osnovano pozvao na odredbu članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, kojom je propisano da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt), protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.
6. Javnopravnim tijelom pak, u smislu odredbe članka 2. stavka 2. ZUS-a, smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).
7. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kao i utvrđeno činjenično stanje, i po ocjeni ovoga Suda, osporena odluka tuženika nema značenje javnopravne odluke (upravnog akta) kojom je odlučeno o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, a niti tuženik u tom dijelu (izricanje stegovne mjere) izvršava javnopravne ovlasti.
8. Slijedom izloženog, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora, jer odlukom tuženika nije odlučeno o stvari koja može biti predmet upravnog spora, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, temeljem članka 30. stavka 1. točke 7. ZUS-a, tužbu odbacio.
9. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj upire na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gž 1/04-2 od 21. veljače 2007., smatrajući da je, glede nadležnosti za rješavanje predmetne stvari, u toj presudi izraženo suprotno stajalište od onog iz presude istog Suda, broj: GrI 235/12-2 od 15. studenoga 2013., a na koju se pozvao prvostupanjski sud u osporenom rješenju.
10. Naime, presuda na koju upire tužitelj (od 21. veljače 2007.) utemeljena je, pored ostalog, na odredbi članka 66. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91., 9/92. i 77/92.), a koja odredba je davala ovlaštenje Upravnom sudu Republike Hrvatske da odlučuje o zahtjevu za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom, pod uvjetom da nije osigurana druga sudska zaštita. Presuda pak od 15. studenoga 2013., na koju (kao kasnije donesenu) osnovano upućuje prvostupanjski sud, utemeljena je na shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III/1630/2006 od 17. lipnja 2009., te je u istoj jasno izraženo stajalište da udruga nije tijelo s javnim ovlastima, a niti odluke koje donosi imaju svojstvo upravnog akta, zbog čega ne postoji nadležnost upravnog suda za odlučivanje o zahtjevu tužitelja.
11. Kako, dakle, tužitelj tužbu nije podnio protiv upravnog akta kojim se određuju ili uskraćuju određena prava ili pravni interesi u stvari koja je zakonom određena kao upravna stvar, sukladno članku 2. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.), to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, jer je osporeno rješenje utemeljeno na pravilnoj primjeni odredaba ZUS-a.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1., u vezi članka 67. stavka 3. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 11. veljače 2022.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
