Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53 000 Gospić

Poslovni broj: 6 Ps-2/2015-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Veri Miočić, u građanskopravnoj stvari tužitelja P. G. s prebivalištem u I., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika Javna ustanova Nacionalni park P. J. sa sjedištem u P. J., OIB: …uz sudjelovanje umješača S. K. iz P. J., , radi otkupa stana, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene13. siječnja 2022. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja odvjetnika D. Š. i punomoćnice tužitelja po zaposlenju mag. iur. J. M., 11. veljače 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"A. Utvrđuje se da tužitelj P. G. ima pravo na otkup stana na P. u naselju M. čest. br. 183/7 k.o. P. J., s time da ova presuda nadomješta kupoprodajni ugovor između tuženika JU Nacionalnog parka P.J. kao prodavatelj i tužitelja P. G. kao kupca slijedećeg sadržaja:

Članak 1.

Kupac kupuje, a prodavatelj prodaje stan na P. u naselju M. u koji se nalazi u zgradi P-3, prizemlje, sagrađenoj na čest. br. 183/7 k.o. P. J. ukupne površine 47m2, a koji se sastoji od kuhinje, špajze, hodnika, kupatila i dvije sobe.

Kupci kupuju i odgovarajući suvlasnički dio zajedničkih dijelova zgrade srazmjerno odnosu korisne vrijednosti kupljenog stana, prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostali prostorija.

Sukladno načelu uspostave jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade kupac kupnjom stana postaje suvlasnikom odgovarajućeg dijela zemljišta u omjeru i cijeni koji će se naknadno utvrditi temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Članak 2.

Kupoprodajna cijena stana sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade odrediti će se po provedenom vještačenju.

Članak 3.

Kupac se obvezuju da će kupoprodajnu cijenu jednokratno isplatiti prodavatelju u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude i to uplatom na žiro račun broj: … Javne ustanove Nacionalni park P. J, s tim da se prodavatelj obvezuje nakon primljene uplate kupoprodajne cijene izdati potvrdu da je stan u cijelosti isplaćen.

Članak 4.

Prodavatelj ovlašćuje kupca da temeljem ovog Ugovora ishodi u zemljišnim knjigama i drugim javnim ispravama gdje se upisuje vlasništvo, upis prava vlasništva na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika.

Članak 5.

Prodavatelj jamči da je vlasnik stana koji je predmet prodaje i da stan nije opterećen uknjiženim ili neuknjiženim teretima.

Članak 6.

Troškovi ishođenja prava vlasništva na čl. 1 ovog ugovora na ime kupaca, snosi kupac.

B. Ova presuda u cijelosti nadomještava ugovor o prodaji predmetnog stana i na osnovu ove presude tužitelj je ovlašten tražiti zemljišnoknjižnu provedbu ovog ugovora.

C. Dužan je tuženik tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka.“

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. svibnja 2015. podnio sudu tužbu radi otkupa stana pobliže označenog u izreci ove presude. Naveo je kako mu je 10. siječnja 1984. dodijeljen na korištenje dvosoban stan u zgradi P-3, koja je sagrađena na čestici br. 183/7 k.o. P. J., koji stan se sastojao od prizemlja, ukupne površine 47 m2, koji je koristio do napuštanja P.. Tužitelj da je zajedno sa suprugom R. 6. rujna 1998. podnio zahtjev za otkup predmetnog

stana;

na

koji

zahtjev

se

tužitelj

oglušio.

Saznao je da su njegovi bivši kolege, koji su iste prigode kao i on napustili P., otkupili svoje stanove. Kako tužitelj uslijed ratnih zbivanja nema zapisnik o bodovanju stana predložio je na tu okolnost građevinsko vještačenje kako bi se utvrdila vrijednost. Vlada Republike Hrvatske da je 1999. donijela Zaključak kojim se nacionalnom parku „P. j.“ nalaže izvršiti prodaju stanova osobama koje su po ranijim propisima stekle stanarsko pravo. Poradi navedenoga predložio je da se utvrdi da tužitelj ima pravo na otkup stana i da presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji po cijeni koja će se naknadno utvrditi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava vjerodostojnost navodnog zahtjeva za kupnju stana priloženog uz tužbu obzirom je isti priložen u nečitkoj preslici i bez dokaza na koji način je poslan tuženiku. Uzima da je nelogično da je predan bez dokaza o predaji kao i da se ne bi interesirao o zahtjevu koji je navodno predao 1998. do dana podnošenja tužbe koja je podnesena 2015. Isto tako, poziva se na prekluzivne rokove iz Zakona o prodaji stanova na kojem postoji stanarsko pravo (roka za podnošenja zahtjeva i roka u kojem treba tražiti da se sklopi ugovor o kupoprodaji). Kako je tužitelj zahtjev za otkup podnio navodno tek 6. rujna 1998., da je isti podnesen nakon propisan prekluzivnog roka bez postojanja objektivnih razloga zašto zahtjev nije podnesen u propisanom roku, niti ih sam tužitelj navodi. Ne spori da je Vlada RH 1999. donijela Zaključak na koji se tužitelj poziva. Tužitelj da uopće ne navodi kada je napustio posjed predmetnog stana. Tužitelj da se nije vratio u stan nakon oslobođenja P. j. čime je, po mišljenju tuženika, manifestirao volju za trajnim napuštanjem predmetne nekretnine; što je također razlog za prestanak stanarskog prava. Razlog tome, po mišljenju tuženika, leži u činjenici da je tužitelj aktivno sudjelovao u neprijateljskoj vojsci za vrijeme okupacije radi čega je i napustio boravište. Također, nakon završetka okupacije P. j. da je više različitih trećih osoba u periodu od 1995. do 1999. protupravno prisvojilo posjed ovog stana dok tužitelj u smjeru zaštite svoga prava ništa nije poduzeo. Kako je stan bio prazan od osoba i stvari tuženik ga je smatrajući ga napuštenim dodijelio radniku S. K. koji ga koristi kao najmoprimac počev od 1. listopada 1999. do danas sa svojom obitelji. Isto tako, ističe se i da je nastupila zastara obveznopravnog zahtjeva kojim se traži sklapanje ugovora. Isto tako, tuženik je naveo, u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev da će biti nemoguće predati stan obzirom je tužitelj nezakonito izvršio preinaku stana na način da je stan od 48,00 m2 spojio sa stanom koji se također nalazi u prizemlju površine 18,43 m2; slijedom čega da stan koji je predmet spora sada iznosi 67,13 m2; poradi čega, po provođenju građevinskog vještačenja, pridržava pravo postaviti protutužbu radi vraćanja stana u prvobitno stanje. Slijedom svega navedenoga, predloženo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kao i obavijestiti i S. K. o otpočetoj parnici kako bi u postupku sudjelovao na strani tuženika.

3. Nastavno se tužitelj na navode iz odgovora na tužbu i glede insinuacija da je sudjelovao u neprijateljskoj vojsci; očitovao da je na Uskrs 1991. (tkz. „Krvavi Uskrs“) bio s obitelji kod rodbine u B.. Kada se situacija smirila da je krenuo iz B., ali je na granici uhićen i priveden od strane hrvatske policije u pritvor u kojemu je proveo 3,5 mjeseca, ali je tada Okružno javno tužilaštvo odustalo od optužnice u toku priprema za glavnu raspravu u predmetu K-152/91. Nadalje, navodi kako nije mogao biti prekludiuran podnijeti zahtjev za otkup stana obzirom je isti podnio 6. rujna 1998. u pisanom obliku, a da su ga i objektivne okolnosti spriječile da to učini na vrijeme. Naime, da je bio prisiljen stan s obitelji napustiti 1991. jer je uslijed ratnih zbivanja na području gdje se stan nalazi smrtno stradalo više stotina osoba, a on da je bio uhićen. Isto tako, da je u periodu od 1991. do 1999. više osoba nezakonito bilo u posjedu predmetnog stana, a od 1. listopada 1999. da je stan u najmu radnika tuženika S. K.. Pozvao se na više odluka Ustavnog suda kojima je iznimno osobama priznato pravo da u posebnim okolnostima otkupe stan iako zahtjev za otkup nije predan do 31. prosinca 1995., ujedno se pozivajući na nejednakost kupaca tkz. državnih i drugih stanova.

4. Sukladno odredbi čl. 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti slijedom čega nije smatrao svrhovitim provoditi dokaz građevinskim vještačenjem, a ovo jer je nastavno ocijenio da je tužitelj propustom prekluzivnog roka izgubio pravo tražiti otkup stana. Što se tiče točne površine stana sud uzima da među strankama nije sporan identitet stana te da je tužbenim zahtjevom stan dovoljno određen i identificiran pa da nije bilo svrhe (samo) zbog točne površine stana izlaziti na lice mjesta s vještakom i stranku izlagati dodatnim nepotrebnim troškovima pored činjenice da zahtjev tuženika sud ne nalazi osnovanim zbog propusta prekluzivnog roka. Zahtjev tužitelja za preotvaranjem raspravljanja, nakon zaključenja glavne rasprave, sud također nije uzeo u obzir budući uzima da su sve odlučne činjenice dovoljno raspravljene do zaključenja raspravljanja ovog višegodišnjeg postupka, a taj zahtjev i tamo dostavljena dokumentacija nije odlučna i kao takva ne bi utjecala na drugačiju odluku suda.

5. Predmet spora su zahtjevi tužitelja: za utvrđenje da ima pravo na otkup dvosobnog stana u zgradi P-3 koja je sagrađena na čest. br. 183/7 k.o. P. J., u naselju M. i za donošenje presude koja će u cijelosti zamijeniti ugovor o prodaji predmetnog stana između tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja u sadržaju iz izreke prvostupanjske presude i za

njihovo

ovlaštenje

zatražiti

i

ishoditi zemljišnoknjižnu provedbu presude.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao nositelj stanarskog prava koristio predmetni stan koji mu je dodijeljen 10. siječnja 1984. kao zaposleniku tuženika, zatim da od 1999. do danas predmetni stan koristi S. K. isto kao zaposlenik tuženika. Isto tako, nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske 4. ožujka 1999. donijela odluku – zaključak da tuženik izvrši prodaju stanova osobama koje su po ranijim propisima stekle stanarsko pravo pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Samu činjenicu da li je tužitelj sudjelovao u neprijateljskim snagama sud ovdje ne uzima odlučnom za pravnu ocjenu pripada li tužitelju pravo na otkup stana; već je eventualno odlučno je li tužitelj uslijed navedenoga bio spriječen podnijeti zahtjev za otkup na vrijeme, unutar zakonskog roka.

7. Tuženik je osporio vjerodostojnost navodnog zahtjeva za otkup stana na koji se tužitelj poziva; zatim da je isti i kao takav podnesen izvan prekluzivnog roka koji je propisan Zakonom ističući i prigovor zastare obveznopravnog zahtjeva, a i da tužitelj ne navodi kada je točno napustio stan; dok se tužitelj s druge strane poziva na nejednak položaj onih koji traže otkup državnih stanova od drugih nositelja stanarskog prava navodeći i da postoje objektivni razlozi zašto zahtjev nije podnio ranije, pozivajući se i ujedno na zaključak Vlade iz 1999.

8. Ovdje ostaje odlučno pravno pitanje pripada li tužitelju kao nositelju stanarskog prava, koji zahtjev za kupnju stana nesporno nije podnio do 31. prosinca 1995., uslijed predmetnog činjeničnog stanja, pravo na kupnju stana i donošenje presude koja zamjenjuje/nadomješta ugovor o kupnji/prodaji stana, temeljem odredbe čl. 4. st. 1. i st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN br. 27/91, 33/92, 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02).

9. Navedene odredbe spomenutog Zakona propisuju da svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati. Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

10. Prvi rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana istekao je 31. prosinca 1995., a taj rok (koji je prije toga produžavan) određen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 44/94). Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u više odluka, rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana je prekluzivan rok.

11. Iz iskaza samog tužitelja slijedi da je predmetni zahtjev za kupnju stana, koji je priložio u spis, poslao sam NP poštom, nije sačuvao dokaz o slanju poštom uslijed stresa i preseljenja. Nakon što su poslali zahtjev, njegova supruga ih je zvala, međutim nisu ništa na to odgovorili, to je bilo davno, negdje 1997-1998. godine, ne sjeća se više detalja. Na poseban upit suda zašto ranije nije podnio zahtjev za kupnju stana, naveo je da ranije nije mogao, a kada su saznali da treba popuniti i poslati formulare, odmah su to učinili. 1995. su konačno napustili stan on i obitelj, a do tada su cijelo vrijeme bili u stanu, uvijek je bio netko od obitelji, da li on, supruga ili djeca. Nije dragovoljno napustio stan, morao je pobjeći kao i svi drugi, zbog ratnog stanja. U to vrijeme su svi odlazili, preko noći. Otišao je zbog straha, rat je trajao 4-5 godina, događale su se užasne stvari. Rekao je i da je pogreškom uhićen 1991., da nije sudjelovao na neprijateljskoj strani. Taj dan da je dolazio iz B. gdje je odvezao djecu kod rođaka svoje supruge, u tom se našao pri povratku iz B. na krivom mjestu u krivo vrijeme i uhićen je, pritvoren u zatvor od strane Hrvatske policije na P., a zatim je odvezen u Z. gdje je bio u zatvoru 4,5 mjeseci sa onima koji su zaista sudjelovali u neprijateljskoj okupaciji. Vođen je istražni postupak, bila je neka razmjena i svi su razmijenjeni. Dobio je aboliciju kao i svi, nema informaciju da je postupak ikad okončan, ali svi su znali da nije sudjelovao na neprijateljskoj strani pa je vjerojatno zato i pušten. Onda je došao na P., radio u Nacionalnom parku do 1995. Nadalje, 1995. da su mu prijetili i smrću i zato je morao otići i to najprije u C. G. do 1998., a potom su otišli na Island 1998. gdje su i danas. Na posebno pitanje je li nakon dolaska u C. G. imao mogućnost pisane komunikacije odgovorio je da je telefonski zvao, ali Općina nije htjela razgovarati s njima. Nakon toga više nisu zvali jer su on i obitelj morali nastaviti sa svojim životom, ne osvrćući se unazad. Isto tako, rekao je i kako je uz dopuštenje tuženika, spojio predmetni stan sa drugim manjim stanom koji se nalazio odmah do. Nakon što je napustio stan 1995. nije više tamo odlazio, koliko čuje sada je tamo čovjek po prezimenu K., ali ga ne poznaje.

12. Nadalje, umješač na strani tuženika S. K., u bitnome je potvrdio navode tuženika o preinaci stana kao i nespornu činjenicu da on u stanu živi od 1999. kao zaposlenik tuženika. Rekao je da je čuo da je tužitelj tu živio negdje do 1995. Isto tako, da je načuo da je tužitelj sudjelovao u neprijateljskoj vojsci tijekom rata.

13. Analizirajući iskaz tužitelja slijedi kako tvrdi je u stanu bio do 1995. sa svojom obitelji, do kada je radio u nacionalnom parku ; da je P. napustio kao i svi drugi te 1995., a kasnije navodi i da su mu prijetili smrću pa da je zato morao otići. Međutim, iz ranijih očitovanja tijekom postupka slijedi i kako je u periodu od 1991. do 1999. više osoba nezakonito bilo u posjedu predmetnog stana; što dovodi do kontradikcije u navodima samog tužitelja kada je i zbog kojih razloga točno napustio stan. Po ocjeni suda činjenica da je na nekoliko mjeseci bio pritvoren 1991. nije objektivno mogla utjecati na slobodu pravodobnog podnošenja zahtjeva za otkup stana (do kraja 1955.), a posebice uz činjenicu da tvrdi da je slobodno radio u nacionalnom parku od 1991. do 1995. te da posebno ne navodi zašto nije mogao zahtjev za otkup podnijeti do 31. prosinca 1995. već samo da to nije mogao učiniti, dok iz njegova iskaza ne slijedi nemogućnost komunikacije sa H. dok je bio u

C. G. u koju je po svojim navodim otišao 1995.

14. Sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a na tužitelju je bilo dokazati da je uopće podnio zahtjev za otkup stana odnosno objektivne razloge zašto zahtjev (nesporno)

nije podnio do zakonskog roka 31. prosinca 1995., a na te okolnosti, osim zahtjeva za otkup stana (bez dokaza o predaji ili slanju) kao i svog iskaza; nije predlagao druge dokaze.

15. Prvotno se navodi kako tužitelj nije nedvojbeno dokazao osporenu činjenicu da je zahtjev za otkup stana uopće podnio tuženiku obzirom ne postoji dokaz o slanju/predaji tuženiku, a nameće se i logičnim zaključiti da je tužitelj uistinu zahtjev podnio 6. rujna 1998. i da se interesirao za taj stan da bi postojali konkretniji potezi sa njegove strane i prije 2015. i pokretanja ovog spora, posebice uz nespornu činjenicu da isti koristi treća osoba od 1999. do danas čija dobra vjera nije posebno dovedena u pitanje.

16. Polazeći od već izraženog shvaćanja revizijskog suda o prekluzivnoj naravi roka za otkup stana, ali i od činjeničnog utvrđenja da tužitelj nesporno nije podnio zahtjev za kupnju stana prema posebnom Zakonu u prekluzivnom materijalnom roku do 31. prosinca 1995. i da nisu dokazane stvarne objektivne okolnosti koje bi ga sprečavale da to učini u zakonskom roku (paušalno zahtjev vezuju uz tadašnje okolnosti za područje P. j. koje su onemogućavale

građane da određene radnje glede otkupa stanova poduzmu u predviđenim rokovima

i dodatno navodi da su mu prijetili smrću mada isto ne konkretizira niti dokazuje drugim objektivnijim dokazima osim svojim iskazom), a niti posebno obrazlaže kako su te okolnosti konkretno utjecale na njihovu poziciju i mogućnosti s time da slijedi da je nakon bijega u C. G. očito bio u mogućnosti komunicirati sa H., dok

Zaključak Vlade na koji se poziva ne derogira odredbe navedenog Zakona, dapače poziva se na njega; sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Uz ovakav zaključak nije bilo potrebe obrazlagati o drugim prigovorima, a praksa Ustavnog suda na koju se poziva tužitelj nije, po ocjeni suda, primjenjiva u ovom slučaju da bi dovela do drugačijeg zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Međutim, napominje se i da je u istovrsnoj pravnoj i činjeničnoj stvari u predmetu protiv tuženika, samo drugog tužitelja, zauzet stav kao i ovdje u odluci Rev-1415/2015-2 od 28. kolovoza 2019.; što obvezuje ovaj sud u smjeru ujednačene sudske prakse.

17. Sud tuženiku koji je uspio u sporu nije priznao zahtjev za naknadom parničnih troškova za sudske pristojbe po odluci suda obzirom taj zahtjev nije konkretiziran i postavljen sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

U Gospiću 11. veljače 2022.

Sutkinja Vera

Miočić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od

dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.

DNA:

- Tužitelju po pun.,

- Tuženiku

- Umješaču

Broj zapisa: eb306-1f634

Kontrolni broj: 0f64a-2f8f8-9ce41

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VERA MIOČIĆ, L=GOSPIĆ, O=OPĆINSKI SUD U GOSPIĆU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Gospiću potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.