1

Poslovni broj: Gž-1363/2022-3

Poslovni broj: Gž-1363/2022-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja G. K., OIB..., Đ., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika A. B. d.d., OIB..., Z., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude O. suda u Đakovu od 7. srpnja 2022. broj P-160/2019-46, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2024.,

presudio je

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog  suda u Đakovu od 7. srpnja 2022. broj P-160/2019-46, se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140130269-61000065632/2006 sklopljenog dana 25. kolovoza 2006. između tužitelja i prednika tuženika S. b. d.d. O. kao i u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 19.254,43 kn na ime ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope te za isplatu iznosa od 154.884,87 kn na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Prvostupanjskom presudom također je odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba članka 9. Ugovora kreditu broj 5140130269-61000065632/2006 sklopljenog dana 25. kolovoza 2006. između tužitelja i prednika tuženika S. b. d.d. O. kao i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 8.273,45 kn na ime uplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Također prvostupanjskom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. srpnja 2022., a po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog svih razloga navedenih u odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka USRH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, a pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili da podredno prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem odgovoru na žalbu u cijelosti poriče navode žalbe tužitelja i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Tužitelj u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da prvostupanjska presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati odnosno da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava ili zapisnika. Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na istaknuti žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime po, ocjeni ovoga suda, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati i to iz razloga što je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama te o tim odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također tužitelj u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a a u vezi s odredbom članka 221.a ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno prebacio teret dokaza svojstva potrošače na tužitelja jer je teret dokaza te činjenice bio na tuženiku. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu jer je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da tužitelj nije dokazao tijekom postupka da on ima status potrošača i da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sporni ugovor o kreditu sa valutom vezanom uz CHF. Prema stavu sudske prakse (Sastanak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.) u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik tijekom postupka dokazao svoju tvrdnju da tužitelj u odnosu na sporni ugovor o kreditu nema status potrošača zbog čega nisu osnovani navodi tužitelja da je pri tome prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja jer je upravo prihvaćajući dokaze tuženika utvrdio da tužitelj nema status potrošača i da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede odredaba parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da između stranaka nesporno da je tužitelj 25. kolovoza 2006. s prednikom tuženika S. b. d.d. O. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj 5140130269-61000065632/2006 na iznos od 110.000,00 CHF s rokom otplate na 10 godina. Također nije sporno kako je odredbom članka 4. određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez zasebnog zaključivanja Aneksa, dok je odredbom članka 3. točka 4. određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Također, nije sporno da je odredbom članka 9. Ugovora propisano kako je u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ovlaštena tužitelju zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita. Među parničnim strankama je sporno predstavljaju li gore navedene odredbe nepoštene i ništetne odredbe na temelju kojih bi tužitelj imao pravo na povrat preplaćenih iznosa, no prije svega sporno je predstavlja li predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor.  Također prvostupanjski sud je utvrdio da iz zahtjeva tužitelja za predmetni Ugovor o kreditu proizlazi kako je tužitelj 8. lipnja 2006. podnio zahtjev za predmetni Ugovor o kreditu, a u kojem zahtjevu je kao svrhu kredita naveo "kupnju poslovnog prostora". Nadalje, prvostupanjski sud u svojoj presudi reproducira iskaz tužitelja kojim on obrazlaže zbog čega je u zahtjev za predmetni ugovor o kreditu naveo svrhu kredita „kupnja poslovnog prostora“ te navodi da nije prihvatio iskaz tužitelja iz razloga što tužitelj iste navode u postupku ničim niti ne dokazuje, a takav dio iskaza u suprotnosti je s materijalnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Prije svega je u suprotnosti s priloženim Zahtjevom za kredit, a također nije životno niti logično da je tužitelj kao privatni poduzetnik i vlasnik firme koja se bavila prodajom obuće, kupovao predmetnu nekretninu u kojoj je postojao poslovni prostor samo iz razloga da bi uredio potkrovlje za stambenu namjenu. Na temelju toga prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelj kao poduzetnik i vlasnik firme koja se bavila prodajom obuće u predmetno vrijeme sklopio Ugovor o kreditu s prednikom tuženika i to radi kupnje nekretnine u kojoj je postojao poslovni prostor u prizemlju. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Međutim, da bi se tužitelj mogao pozivati na navedene zakonske odredbe, pa i utvrđenja iz kolektivnih presuda, potrebno je da u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu sudjeluje kao potrošač. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije sklapao predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, te kako tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije iznosio druge činjenice iz kojih bi eventualno proizlazila ništetnost predmetnih odredbi ugovora, prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu  primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

10. Pravilno je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije potrošač prema odredbama ZZP-a i da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Prvostupanjski sud je na temelju zahtjeva za kredit za kupnju poslovnog prostora i iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj kredit podignuo za kupnju poslovnog prostora za svrhu obavljanja trgovačke djelatnosti prodaje obuće. Dakle, kupnja  poslovnog prostora je bila isključivo za svrhu koja je bila namijenjena njegovom zanimanju odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili djelatnosti trgovine. Prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj utvrđene činjenice  da se tužitelj bavi djelatnošću trgovine u koju svrhu je i kredit podignut za kupnju poslovnog prostora, tužitelj predmetni ugovor nije sklopio u svojstvu potrošača. Pri tome je neodlučno što je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba, a ne kao nositelj trgovačke djelatnosti, jer je odlučna činjenica zanimanje i poslovna aktivnost tužitelja. Naime, po ocjeni ovoga suda pojam „potrošač“ treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovorom, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivni položaj pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih, a koji pravni stav je zauzeo i Sud Europske unije u presudi broj C-630/2017.

11. Pri tome valja naglasiti da prvostupanjski sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, ali je vezan činjenicama na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Tužitelj je u tužbi iznio činjenice temeljem kojih tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne prema Zakonu o zaštiti potrošača i pritom se poziva na odredbu članka 96. i 97. i članka 102. ZZP/07 i na pravna utvrđenja iz presuda o kolektivnom sporu. Dakle, činjenice na kojima je tužitelj kao prethodno pitanje temeljio ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP-a i ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe. Stoga je neosnovano pozivanje tužitelja u žalbi na odredbu članka 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.). Naime, prvostupanjski sud odlučuje o ništetnosti ugovornih odredbi kao o prethodnom pitanju ili o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi samo u okviru činjenica iznijetih u tužbi ili do kraja prethodnog postupka, a kako tužitelj do tada nije iznosio druge činjenice na kojima bi prvostupanjski sud mogao utvrditi ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu iz drugih razloga, a ne iz razloga koji propisuje Zakon o zaštiti potrošača, a na koje činjenice se tužitelj pozivao isključivo tijekom ove parnice, pravilno je po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužitelja nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Koprivnica, 7. ožujka 2024.