Poslovni broj: 12 P-85/2014-41

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o. Z., OIB: …, Uprava šuma Podružnica S., S., protiv 1. tuženika P. d.o.o. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u I. i 2. tuženika V. I. K. d.o.o. I., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. Đ. M., odvjetnica u I., radi isplate iznosa od 27.632,04 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 21. prosinca 2021. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja I. J., zamjenika punomoćnika 1. tuženika A. G., odvjetnika u S. te zamjenika punomoćnika 2. tuženika I. D., odvjetnika u Odvjetničkom društvu Lj. – V. & p. d.o.o. S., 11. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se 2. tuženiku V. I. K. d.o.o. I., OIB: … da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 11.379,43 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. veljače 2022. do isplate po stopi od 5,49 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od 2. tuženika V. I. K. d.o.o. I., OIB: … plaćanje zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 11.379,43 kuna teku od 29. svibnja 2013. do 10. veljače 2022.

III. Odbija se zahtjev tužitelja da mu 1. tuženik P. d.o.o. G., OIB: …, solidarno s 2. tuženikom, isplati iznos od 11.379,43 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2013. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za dio glavnice tražbine u iznosu od 16.252,61 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. svibnja 2013. do isplate, kao i za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 11.379,43 kuna teku na dan 28. svibnja 2013.

II. Nalaže se 2. tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. veljače 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana naknadi 1. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.937,50 kuna, dok se zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.312,50 kuna odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. veljače 2014. podnio ovom sudu tužbu protiv uvodno navedenih tuženika radi isplate iznosa od 27.632,04 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi navodi da je na čestici zemlje 2406 k.o. L., izlaskom na lice mjesta 28. svibnja 2013. utvrdio da je tuženik počinio štetu. Ta čestica zemlje da je šuma i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske kojom gospodari tužitelj sukladno Zakonu o šumama i važećem programu gospodarenja. Šteta na navedenoj čestici da je počinjena na način da je na površini od 630 m[2] posječena drvna masa, izgrađen objekt te da je na jednom dijelu strojno poravnat i zaravnat gornji sloj tla – plato na dijelu početka izgradnje objekta odnosno crpne stanice. Iznos počinjene štete da prema važećem šumsko-odštetnom cjeniku iznosi 27.632,04 kuna. Stoga je tužitelj predložio sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 27.632,04 kuna, na ime počinjene štete, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. svibnja 2013. do isplate te da mu naknade troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 25. veljače 2015. tuženik 1. P. d.o.o. je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovu tako i po visini, te da predlaže istog odbiti kao neosnovanog. Istakao je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika 1., navodeći pritom da osporava da bi isti bio investitor posla, izvođač predmetnih radova, kao i podizvođač tih radova te da stoga nije jasno zbog čega je tužitelj protiv njega podnio tužbu. Tuženik 1. je nadalje naveo kako su po njegovim saznanjima predmetni radovi izvedeni na temelju valjano izdane i pravomoćne građevinske dozvole, izvođač radova da je odabran putem javnog natječaja, ali da to nije bio tuženik 1., već treća osoba. Nadalje, naveo je i da predmetne nekretnine ne predstavljaju imovinu tužitelja niti da je tužitelju počinjena bilo kakva šteta.

3. U odgovoru na tužbu od 20. svibnja 2015. tuženik 2. V. i. k. d.o.o. je također osporio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. I taj tuženik je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da sa predmetnom "šumskom štetom" nema nikakve stvarne ni pravne veze te da uopće nije jasno zašto ga je tužitelj tužio te na čemu tužitelj temelji njegovu solidarnu odgovornost s tuženikom 1. Prigovorio je nepostojanju pravnog interesa tužitelja za ovakvom tužbom te je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodeći da ima saznanja da bi predmetna nekretnina bila u vlasništvu fizičke osobe, a ne tužitelja. Tužitelj da nije dokazao sve pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu, a radi čega tužbeni zahtjev da treba odbiti kao neosnovan. Tuženik 2. je naveo i da s Općinom L. ima Ugovor o ustupanju postupka javne nabave i ostalih investitorskih poslova br. 20/11 od 2. veljače 2011., prema kojem ugovoru Općina L. rješava sve imovinsko pravne odnose koji mogu nastati prije i tijekom izvođenja radova pa da je stoga tužitelj eventualno mogao tužiti Općinu L., ukoliko predmetna šteta ima veze s navedenim Ugovorom.

4. Tužitelj je osporio istaknute prigovore promašene pasivne i aktivne legitimacije kao neosnovane navodeći da su, sukladno Zakonu o šumama, osobe koje oštete šumu dužne nadoknaditi štetu tužitelju sukladno šumsko-odštetnom cjeniku.

5. Nakon što je u ovom postupku provedeno vještačenje po vještaku šumarske struke, tužitelj je podneskom od 21. listopada 2021. uredio odnosno smanjio tužbeni zahtjev na način da sada od tuženika solidarno potražuje isplatu iznosa od 11.379,43 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2013. do isplate. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima zapravo značaj djelomičnog povlačenja tužbe. Taj podnesak tužitelja od 21. listopada 2021. tuženik 1. je zaprimio 22. listopada 2021., a tuženik 2. ga je zaprimio 23. listopada 2021. te se niti jedan od tuženika u roku od 15 dana nije očitovao na taj podnesak niti se u tom roku protivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, a sve to u smislu odredbi članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Upravo stoga, sud je utvrdio da je tužba povučena za dio glavnice tražbine u iznosu od 16.252,61 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. svibnja 2013. do isplate, kao i za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 11.379,43 kuna teku na dan 28. svibnja 2013., sve to obzirom da je tužitelj u tužbi potraživao isplatu iznosa od 27.632,04 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. svibnja 2013. do isplate, dok sada uređenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 11.379,43 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2013. do isplate. S tim u svezi valja navesti da je tuženik 1. tek na ročištu od 26. studenog 2021. naveo da ne daje suglasnost djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, a što je dakle bilo nakon proteka roka od 15 dana u smislu odredbi članka 193. stavak 2. ZPP-a, zbog čega takvo očitovanje tuženika 1. sud nije uzeo u obzir kao relevantno. Sukladno navedenom, a temeljem odredbi članka 193. stavak 1. i 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: optužni prijedlog tužitelja podnesen Prekršajnom sudu u Imotskom od 18. lipnja 2013. (stranice 3-4 spisa), dopis upravitelja Ž. B. tužiteljevoj podružnici u S. od 18. lipnja 2013. s lugarskim izvještajem od 28. svibnja 2013. (stranice 5-6 spisa), tužiteljev izračun šumske štete (stranica 7 spisa), potvrdu zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Imotskom broj 796/14 od 27. siječnja 2014. (stranica 8 spisa), posjedovni list broj 807 (stranica 9 spisa), tužiteljev program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za gospodarsku jedinicu M. – K. iz 2006. s priloženom kartom i fotografijom (stranice 10-17 spisa), Ugovor o ustupanju postupka javne nabave i ostalih investitorskih poslova od 2. veljače 2011. (stranice 21-22 spisa). Isto tako, izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka A. D., B. J., Ž. B. i B. K. te su provedena vještačenja po vještaku geodetske struke i šumarske struke.

7. Tuženik 2. je uz podnesak od 17. studenoga 2021. priložio u spis građevinsku dozvolu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Ispostave I. od 14. veljače 2006. (stranice 107-109 spisa), a koju ispravu, sukladno odredbama članka 299. ZPP-a, sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke budući da se radi o ispravi koja je dostavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik 2. pri tom nije naveo da bi postojali bilo kakvi opravdani razlozi zbog kojih isti tu ispravu nije mogao dostaviti ranije, odnosno da isti bez svoje krivnje taj dokaz nije mogao predložiti ili dostaviti prije zaključenja prethodnog postupka. Pored toga, u konkretnom slučaju radi se o trgovačkom sporu male vrijednosti pa je tuženik 2., a sukladno odredbama članka 461.a ZPP-a, već u odgovoru na tužbu bio dužan iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica.

8. Nakon provedenog postupka, na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je smanjeni tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu tuženika 2. osnovan, dok u odnosu na tuženika 1. nije osnovan.

9. Predmet ovog spora, a sukladno smanjenom tužbenom zahtjevu, je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.379,43 kuna isplatu kojeg iznosa, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2013. do isplate, tužitelj potražuje od tuženika solidarno, na ime naknade štete nastale na šumskom zemljištu odnosno na čest.zem. 2406 k.o. L. u vlasništvu Republike Hrvatske kojom gospodari tužitelj.

10. Tuženici su u konkretnom slučaju osporili utuženo potraživanje tužitelja u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini, te su istakli prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

11. Iz spisu priloženih isprava, razvidno je da je tužitelj 18. lipnja 2013. pokrenuo prekršajni postupak kod Općinskog suda u Imotskom podnošenjem optužnog prijedloga protiv tuženika 1. i 2. kao okrivljenika, a u kojem prijedlogu se navodi da je 28. svibnja 2013. izlaskom na teren utvrđena uzurpacija k.č.br. 2406 k.o. L. na površini 630 m[2] državnog zemljišta koje se nalazi u odjelu 176a, G.J. M.-K. kojim gospodare Hrvatske šume d.o.o., a koja radnja da je počinjena tako da je posječena drvna masa te je na jednom dijelu strojno podignut i zaravnat gornji sloj tla – plato na dijelu početka izgradnje objekta, ukupne površine 630 m[2] te je na istom izgrađena i crpna stanica. Nadalje, navodi se da je izlaskom na teren utvrđeno da je P. d.o.o. G. na dijelu odjela 176a počinio opisanu šumsku štetu.

12. Iz dopisa upravitelja Ž. B. od 18. lipnja 2013. razvidno je da je isti podnio tužiteljevoj podružnici u S. prijavu naprijed navedene počinjene štete, a u kojoj prijavi se navodi da su štetne radnje izvršene od strane P. d.o.o. G. (vl. T. V.) i V. i. k. d.o.o. 13. Iz lugarskog izvješća broj 01/13 od 28. svibnja 2013. proizlazi je da je 28. svibnja 2013. izlaskom na teren na predjelu jedinice M.-K. odjel 176a lugar zatekao djelatnike P. d.o.o. G., koji da se nisu htjeli legitimirati, a isti da su počinili šumsku štetu na način da je bagerom zaravnat gornji sloj tla površine 650 m[2] te je na istom izgrađena crpna stanica. Prema izračunu šumske štete tužitelja od 18. lipnja 2013. predmetna šteta iznosila bi ukupno 27.632,04 kuna.

14. Tužitelj je uz tužbu dostavio i potvrdu zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Imotskom od 27. siječnja 2014., a kojom se potvrđuje da za k.o. L. nije osnovana zemljišna knjiga te da evidenciju posjeda nekretnina vodi Ured za katastar i geodetske poslove u I., dok sud vodi polog isprave. U potvrdi je navedeno i da je pod br. 75/81 izvršen polog isprave za čest.zem. 2406 k.o. L. u svrhu stjecanja prava gospodarenje i korištenja Šumskog gospodarstva I. Nadalje, pod br. 103/86 izvršen je polog darovnog ugovora od 29. prosinca 1986. u svrhu stjecanja vlasništva na predmetnoj č.zem. 2406 k.o. L. na ime K. P. pok. I. iz L. Pod br. 45/2007 izvršen je polog rješenja o nasljeđivanju iza smrti A. D. pok. N. od 18. veljače 1992., iza smrti M. D. ud. A. od 3. kolovoza 1999., iza smrti N. D. sina A. u svrhu stjecanja vlasništva na predmetnoj čest.zem. u koristi R. D. Konačno, pod br. 49/2008 izvršen je polog prijedloga Republike Hrvatske od 30. srpnja 2008. iz članka 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a u smislu članka 388. stavak 2. istog Zakona, u svrhu stjecanja prava vlasništva na predmetnoj čest.zem. u korist Republike Hrvatske.

15. Prema posjedovnom listu broj 807, Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar I. od 20. lipnja 2013., u kojem se između više čestica zemlje nalazi upisana i kat.čest. 2406 k.o. L., površine 37.423 m[2] , razvidno je da je kao vlasnik upisna Republika Hrvatska, dok su Hrvatske šume d.o.o. Z., Šumarija I., Podružnica S. upisane kao upravitelj.

16. Prema Programu gospodarenja tužiteljeve Podružnice S., Šumarija I. za gospodarsku jedinicu M.-K., s razdobljem važenja tog programa od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2015., u odsjek 176a spadaju katastarske čestice na području k.o. L. te se za katastarsku česticu 2406 u k.o. L. vodi da se ista nalazi u površini od 37.423 m[2] u odjelu odnosno odsjeku 176a.

17. Iz Ugovora o ustupanju postupka javne nabave i ostalih investitorskih poslova od 2. veljače 2011. razvidno je da je taj Ugovor sklopljen između Općine L. koju zastupa načelnik B. K., te V. i. k. d.o.o. I., dakle tuženika 2. Tim Ugovorom utvrđeno je da će temeljem odluke općine o ustupanju postupka javne nabave i ostalih investitorskih poslova od 23. listopada 2010., a u predmetu izgradnje vodoopskrbnog cjevovoda i vodospreme D. u Općini L. te usvojenog plana investiranja ovog projekta, tuženik 2. provesti postupak javne nabave i odabrati najpovoljnijeg ponuditelja, kao i da će osigurana sredstva za nabavu tih radova u iznosu od 100.000,00 kn osigurati općina, dok će ostatak financirati Hrvatske vode i Splitsko-dalmatinska županija prema ugovoru o financiranju. Doista je, kako to tuženik 2. navodi, u članku 4. tog ugovora navedeno da je Općina L. dužna prije početka javne nabave ishoditi građevinsku dozvolu ili drugi važeći dokument temeljem kojeg se mogu izvoditi radovi, odnosno riješiti sve imovinsko-pravne odnose koji mogu nastati prije i tijekom izvođenja radova. Nadalje, u Ugovoru je utvrđeno da će tuženik 2. provesti postupak javne nabave te nakon istog s najpovoljnijim ponuditeljem odnosno izvođačem radova sklopiti ugovor o izvođenju radova.

18. Svjedok A. D., zaposlenik tužitelja, u svom iskazu danom na ročištu od 2. srpnja 2015. naveo je da je prilikom izlaska na teren na predmetnoj čest.zem., primijetio jedan bager i jednog djelatnika koji da mu je odgovorio da radove na tom području vrši T. V., odnosno tvrtka P. d.o.o. Nakon toga, da je otišao u nadležnu šumariju te prijavio ono što je vidio, a potom da je došao inženjer s kojim je utvrdio kvadraturu na kojoj su izvođeni radovi. Naveo je da se taj radnik nije htio legitimirati, a on da se o svemu naknadno raspitivao te da je od tajnika Općine L. saznao da je u pitanju upravo T. V. odnosno tvrtka P. i to s namjerom izgradnje crpne stanice. Nadalje, iskazao je da je na teren izlazio i nakon toga te da je u desetak navrata zatekao po dva do tri radnika uz građevinski stroj, a isto tako da nije primijetio bilo kakve oznake koje bi upućivale na to tko je izvođač radova, odnosno oznake koje bi upućivale da se radi upravo o tuženiku u ovom postupku. Izvođenje radova da nije pokušavao zaustaviti, jer da nije imao informacija ni saznanja o tome da li izvođač ima pravo vršiti takve radove.

19. Svjedok B. K., načelnik Općine L., u svom iskazu danom na ročištu od 8. prosinca 2015. u bitnom je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o radovima druge faze izgradnje vodoopskrbnog sustava. Općina L. da je u suradnji s Hrvatskim vodama participirala u tom projektu s cca 20% sredstava. U konkretnom slučaju da je zaključen trostrani ugovor između Općine L., V. i Hrvatskih voda. Naveo je i da je obavljen postupak javne nabave, a da je radove imalo izvoditi društvo C. iz S. Objekt da je napravljen, ali isti da nije pušten u funkciju. Iskazao je da mu nije bilo poznato da bi Hrvatske šume bile u vlasništvu zemljišta na kojem su se izvodili radovi. Iskazao je i da mu je jednom prigodom mještanin J. D. izjavio da bi se radilo zemljištu u njegovom vlasništvu, ali da mu isti pritom nije prezentirao bilo kakvu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da bi J. D. bio vlasnik predmetnog zemljišta, ali isto tako iz razgovora s drugim sumještanima da se moglo zaključiti kako bi upravo on mogao biti vlasnik. Naveo je da V. nije sudjelovao sa svojim sredstvima prilikom izvođenja radova, a isto tako da mu nije poznato da bi društvo C. iz S. imalo bilo kakve podizvođače. Za predmetne radove da je zatražena lokacijska i građevinska dozvola, a predmetni trostrani ugovor, kao i kompletna dokumentacija o izvođenju radova da se može pribaviti i od V. Iskazao je i da mu nije poznato da bi tajnik Općine L. P. S. dao tužitelju bilo kakvu informaciju o tome tko je izvođač radova na terenu, a isto tako da mu u svemu tome nije poznata uloga društva P. d.o.o.

20. Na ročištu od 17. travnja 2018. saslušan je svjedok Ž. B., zaposlenik tužitelja, koji je u bitnom naveo da se u konkretnom slučaju radilo u uzurpaciji državnog zemljišta te da je o tome sačinjeno izvješće s terena. On da je dobio informaciju da su u pitanju dva stroja na terenu koji uzurpiraju državno zemljište te devastiraju teren na način da je najprije posječena šuma, a nakon toga da je došlo i do poravnavanja terena pri čemu da je dio terena poravnat, očito za izgradnju objekta. Naveo je da je izvješće s terena zaprimio od tužiteljevog lugara A. D., a nakon čega da je on osobno nekoliko puta išao na teren. Po primitku lugarskog izvješća da je uputio inženjera na teren, a koji da je putem gps-a sačinio snimke terena od nekih 630 m[2] , kako bi se neposredno utvrdio obujam počinjene štete. Inženjer da je na kraju napravio izračun štete u skladu s Pravilnikom.

21. Svjedok B. J., zaposlenik tužitelja, koji je saslušan na ročištu od 12. lipnja 2018., iskazao je da je nakon sačinjenog lugarskog izvješća izašao na teren te da je putem gps-a utvrdio površinu predmetnog zemljišta na kojem su se radovi izvodili, a nakon čega da je napravio obračun štete prema važećem cjeniku. Potvrdio je da je sudjelovao u izradi optužnog prijedloga prema tuženicima, a podatke o počinitelju šumske štete da je pribavio iz lugarskog izvješća. Iskazao je da se ne može sa sigurnošću izjasniti tko je lugaru bio izvor informacija o počinitelju štete, a isto tako da se ne može izjasniti da bi prilikom dolaska na teren primijetio strojeve s kojim su se izvodili predmetni radovi. Naveo je da on nije sačinio bilo kakve fotografije na licu mjesta.

22. Na prijedlog tužitelja, provedeno je geodetsko vještačenje po sudskom vještaku društvu G. j.d.o.o. S. U pisanom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2016., koje je za to društvo izradio sudski vještak za geodeziju A. B., izvršena je identifikacija predmeta spora na dijelu čest.zem. 2406 u k.o. L. Vještak je utvrdio da je riječ o terenu koji je strojno prekopan (posječena stabla) i opet zaravnat. Nadalje, na južnom dijelu, neposredno uz asfaltnu cestu, da je izrađena crpna stanica ograđena željeznom ogradom. Sporni dio predmetne čest.zem. da se nalazi između asfaltne ceste i lokalne asfaltne ceste koja vodi do zaseoka G. D. U tom pisanom nalazu i mišljenju navedeno je i da za Općinu L. ne postoji zemljišna knjiga, a čestica 2406 da je upisana u katastru u posjedovni list broj 807. Vještak je nadalje utvrdio da bi se u konkretnom slučaju radilo o ukupnoj površini od 855 m[2] predmetne čest.zem. na kojoj su se izvodili radovi, pri čemu dio čest.zem. 2406 u površini od 649 m[2] predstavlja dio izvan ograde crpne stanice na kojem su vršeni radovi (posječena stabla), dok dio te čest.zem. 231 m[2] predstavlja dio ograđen žičanom ogradom na kojem je izgrađena crpna stanica, a što je sve prikazano na skici lica mjesta, koja je sastavni dio tog pisanog nalaza i mišljenja. Uz taj nalaz i mišljenje priložen je i prijepis posjedovnog lista Područnog ureda za katastar S., Ispostava I., a iz kojeg je razvidno da je u posjedovnom listu broj 807, između ostalih čestica upisana i kat.čest. 2406, površine 37423 m[2] te da je za sve čestice u tom posjedovnom listu kao vlasnik upisana Republika Hrvatska, dok je kao upravitelj upisan tužitelj, odnosno Podružnica S., Šumarija I.

23. Stranke nisu imale primjedbi i prigovora na pisani nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke.

24. Na prijedlog tužitelja, u ovom postupku provedeno je i vještačenje po vještaku šumarske struke, a na okolnost izračuna visine šumske štete. Za to vještačenje, vještakom je imenovan Institut iz S., a koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 13. listopada 2021., izrađenom od strane dr.sc. L. B. ispred tog Instituta, utvrdio visinu počinjene šumske štete od ukupno 11.379,43 kuna. U nalazu i mišljenju je navedeno da je obračun nastale šumske štete izvršen temeljem dokumentacije u spisu te priloženog geodetskog vještačenja, a sve temeljem odredbi Zakona o šumama (Narodne novine broj 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14) te primjenom Šumsko-odštetnog cjenika (Narodne novine broj 145/08). Vještak je utvrdio da se čest.zem. 2406 k.o. L. nalazi na području kojim gospodari tužitelj i to na području gospodarske jedinice "M.-K." odjel/odsjek 176a. Navedeni odjel/odsjek da predstavlja gusto obraslu šikaru bijelog graba, crnog jasena, maklena, drijena drače, kupine i dr., kao i da je odsjek ispresijecan kamenim ogradama u kojima je zastupljena sačuvana vegetacija. Šteta da je počinjena sječom šumske vegetacije na površini koja je strojno prekopana i opet zaravnana, dok je na južnom dijelu izgrađena crpna stanica koja je ograđena žičanom ogradom. Nadalje, u tom nalazu i mišljenju dan je prikaz obračuna visine nastale štete u ukupnom iznosu od 11.379,43 kuna, a koja se sastoji od naknade za drvne proizvode i obeštećenje za umanjenje opće korisnih funkcija šuma u iznosu od 754,11 kuna, zatim od naknade troškova za podizanja sastojine u iznosu od 3.708,37 kuna te od naknade za šumsko zemljište u iznosu od 6.916,95 kuna. Također, u pisanom vještvu je navedeno da u izračun šumske štete nisu obračunati troškovi uklanjanja izgrađenog objekta (crpne stanice), obzirom da u spisu nema točnih podataka o površini i volumenu tog izgrađenog objekta.

25. Odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 i 126/21, dalje ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je tu štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema članku 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

26. Prema odredbi članka 1107. stavak 1. ZOO-a za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. Prema stavku 3. tog članka, solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti, dok je stavkom 4. tog članka propisano kada je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dvije ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila, te osobe odgovaraju solidarno. 27. Sukladno članku 1108. ZOO-a, naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova.

28. Nadalje, odredbom članka 59. Zakona o šumama (Narodne novine broj 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14) propisano je da osoba koja ošteti šumu u vlasništvu Republike Hrvatske dužna je Trgovačkom društvu naknaditi štetu prema šumsko-odštetnom cjeniku. Cjenik donosi ministar.

29. Odredbom članka 35. Zakona o šumama propisano je kada se može dozvoliti krčenje, odnosno čista sječa šume te dozvole koje su za to potrebne i tko ih izdaje, dok se odredba članka 37. tog zakona odnosi na gradnju objekata u šumi.

30. Da bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika naknadu štete sukladno odredbi članka 59. stavak 1. Zakona o šumama, potrebno je da je štetna radnja (sječa drvne mase – šumske vegetacije, strojno poravnavanje i zaravnavanje gornjeg sloja tla te izgradnja objekta – crpne stanice) počinjena upravo u šumi koja je u vlasništvu Republike Hrvatske i kojom upravlja tužitelj, i to bez potrebnih dozvola i suglasnosti za sječu šume i izgradnju objekta.

31. Prilikom odlučivanja o tome je li predmetna nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske valja imati na umu da je sukladno odredbi članka 16. Zakona o šumama, šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske (osim onih u privatnom vlasništvu), u vlasništvu su države. Ta odredba unesena je u Zakon o šumama odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990. Odredbom članka 4. Zakona o šumama propisano je da se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od deset ari. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da se za šume i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, moraju ispuniti dvije pretpostavke: a) da se ne radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu i b) da se radilo o šumi ili šumskom zemljištu na površini većoj od deset ari.

32. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da se radi o šumi u vlasništvu Republike Hrvatske, kojom on gospodari, a iz spisu priloženih isprava razvidno je da za k.o. L. nije osnovana zemljišna knjiga, dok je prema stanju u posjedovnom listu broj 807 razvidno da se za predmetnu čest.zem. 2406 k.o. L. kao upisani vlasnik vodi Republika Hrvatska, dok je tužitelj upisan kao upravitelj. Iz dostavljenog Programa gospodarenja za gospodarsku jedinicu "M.-K." razvidno je da je predmetna nekretnina obuhvaćena programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem te da se ista nalazi u odsjeku 176a.

33. Tuženici tijekom postupka nisu dostavili bilo kakve dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, odnosno nisu dokazali da se radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu, a radi čega ovaj sud nalazi da se radi o šumi u vlasništvu Republike Hrvatske na kojoj gospodari tužitelj.

34. Upravo stoga, sud je prigovore tuženika u odnosu na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja ocijenio neosnovanim.

35. Međutim, u odnosu na prigovore promašene pasivne legitimacije, sud je takav prigovora tuženika 1. ocijenio osnovanim, dok je u odnosu na isti prigovor tuženika 2. utvrdio da takav prigovor nije osnovan.

36. Naime, u odnosu na odgovornost tuženika 1. P. d.o.o., kao izvođača radova na predmetnoj čest.zem., tužitelj istu temelji na sastavljenom lugarskom izvješću tužiteljevog lugara A. D., u kojem izvješću je navedeno da bi šumsku štetu odnosno radove na predmetnoj čestici zemlje izvodio tuženik 1. Međutim, u svom iskazu danom pred ovim sudom, svjedok A. D. je naveo da je saznanje o tome tko izvodi radove na predmetnoj čestici dobio od radnika kojeg je tamo zatekao, ali da on osobno nije vidio na licu mjesta bilo kakve oznake tvrtke tuženika 1., a takve oznake da se nisu nalazile niti na bageru koji je bio na terenu. Nadalje, taj svjedok je iskazao da je još naknadno desetak puta izlazio na teren, kojom prilikama da je zatekao nekoliko radnika, ali da ni kod tih naknadnih izlazaka nije uočio, a niti utvrdio, bilo kakve oznake koje bi upućivale da bi se radilo upravo o tuženiku 1. Naveo je i da je također od tajnika Općine L. dobio informaciju da bi izvođač radova bio tuženik 1. Iskazu tog svjedoka prigovorio je tuženik 1. navodeći da se radi o iskazu koji je neistinit i prilagođen potrebama tužitelja u ovom postupku.

37. Nasuprot takvom iskazu svjedoka A. D., ističe se da je svjedok B. K. u svom iskazu potvrdio da bi se u konkretnom slučaju radilo o drugoj fazi izgradnje vodoopskrbnog sustava u odnosu na koji da je sklopljen trostrani ugovor između Općine L., V. i Hrvatskih voda te da je nakon obavljenog postupka javne nabave, radove trebalo izvoditi društvo C. iz S., dok je u odnosu na tuženika 1. izjavio kako mu nije poznato da bi isti imao bilo kakvu ulogu u izvođenju predmetnih radova. Također, iskazao je i da mu nije poznato da bi tajnik općine dao informaciju tužitelju da bi izvođač radova bio upravo tuženik 1. Niti druga dvojica svjedoka Ž. B. i J. J. u svojim iskazima nisu naveli da bi isti utvrdili da je upravo tuženik 1. izvodio predmetne radove, već se njihovo postupanje u odnosu na predmetnu štetu temeljilo isključivo na lugarskom izvješću, pa je tako svjedok Ž. B. potvrdio da informaciju o tome tko bi počinio štetu saznao iz lugarskog izvješća.

38. Kako dakle osim izvješća lugara A. D., koji je podatke o izvođaču radova, odnosno počinitelju predmetne štete, dobio od radnika kojeg je zatekao na terenu, a čiji identitet nije utvrdio, tužitelj nije ponudio ni predočio sudu bilo kakav drugi dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da je upravo tuženik 1. bio izvođač tih radova, dok je s druge strane svjedok B. K., kao načelnik Općine L., koja je sudjelovala u sklapanju ugovora koji su vezani uz izvođenje predmetnih radova, izjavio da mu uloga tuženika 1. u svemu tome nije poznata te da je prema javno provedenoj nabavi izvođač radova trebala biti C. iz S., to je stoga sud, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika 1. osnovan, jer iz samog lugarskog izvješća odnosno iskaza lugara A. D., koji je to izvješće i sastavio, sud nije mogao na nedvojben način utvrditi da bi upravo tuženik 1. bio izvođač predmetnih radova kojima je počinjena šumska šteta. S tim u svezi ističe se da tužitelj nije prigovorio iskazu svjedoka A. D., a niti je predložio saslušati tajnika Općine L., kojim bi se eventualno mogla otkloniti navedena dvojba.

39. Međutim, u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženika 2., ističe se da je upravo iz iskaza svjedoka B. K. razvidno da je tuženik 2. sudjelovao u sklapanju trostranog ugovora koji bi se odnosio na izgradnju vodoopskrbnog sustava D. u Općini L. Dakle, taj svjedok je potvrdio da je postupak javne nabave proveden te da je izvođač radova po tom natječaju trebalo biti društvo C. iz S., a dovodeći njegov iskaz u korelaciju sa sadržajem Ugovora o ustupanju postupka javne nabave i ostalih investitorskih poslova od 2. veljače 2011., to je stoga ovaj sud zaključio kako je upravo tuženik 2. proveo postupak javne nabave i odabrao izvođača radova. Navode tuženika 2., a kojim je isti pokušao otkloniti svoju odgovornost ističući da je prema tom ugovoru Općina L. trebala ishoditi građevinsku dozvolu te drugi važeći dokument temeljem kojeg se mogu izvoditi radovi, ovaj sud nije ocijenio osnovanim budući da je tuženik 2., neovisno o sadržaju tog ugovora, bio dužan voditi računa o tome je li prije početka izvođenja radova pa čak i prije početka postupka javne nabave ishođena potrebna građevinska dozvola odnosno drugi važeći dokument temeljem kojih se radovi mogu izvoditi. S tim u svezi, napominje se da tuženik 2. nije na bilo koji način osporio iskaz svjedoka B. K. Kako je dakle upravo taj svjedok potvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o izvođenju radova druge faze izgradnje vodoopskrbnog sustava te da je postupak javne nabave proveden, a prema ugovoru od 2. veljače 2011. upravo je tuženik 2. bio taj koji je postupak javne nabave trebao provesti i odabrati izvođača radova, to je stoga sud zaključio da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika 2. kao naručitelja radova za počinjenu šumsku štetu, a to u smislu odredbi članka 1108. ZOO-a. Da je šumska šteta doista i počinjena utvrđeno je i iz provedenog geodetskog vještačenja. Također, svjedok B. K. je potvrdio da se sklopljeni trostrani ugovor o kojem je iskazivao, kao i kompletna dokumentacija o izvođenju radova, može pribaviti od tuženika 2., a koje navode svjedoka tuženik 2. nije osporio, a niti je isti dostavio tu dokumentaciju u spis, odnosno dostavio drugu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da su radovi izvođeni u skladu s važećom građevinskog dozvolom, kao i suglasnosti tužitelja. Upravo stoga, sud je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika 2. ocijenio neosnovanim.

40. Kao što je to već naprijed navedeno, visina šumske štete u iznosu od 11.379,43 kuna utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku šumarske struke.

41. Tužitelj i tuženik 1. nisu imali primjedbi na pisani nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke, dok je tuženik 2. u podnesku od 15. studenoga 2021. prigovorio da je nejasno po kojim je parametrima vještak cijenio tzv. šumsku štetu, odnosno kako je obračunao naknade koje daju ukupan iznos štete.

42. S obzirom na prigovore tuženika 2., na ročištu održanom kod ovog suda 21. prosinca 2021. usmeno je saslušana dr.sc. L. B., a koja je u bitnom navela da ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja kojeg je u ime imenovanog Instituta izradila za potrebe ovog postupka. Istakla je da je obračun šumske štete napravljen u skladu s podacima iz geodetskog vještačenja o površini na kojoj su se izvodili radovi na predmetnoj čest.zem. 2406 k.o. L., koja je upisana u posjedovni list broj 807 i koja se nalazi na području kojim gospodare Hrvatske šume d.o.o. i to na području gospodarske jedinice "M.-K." odjel/odsjek 176a. Ista je nadalje pojasnila način na koji je izvršila obračun ukupne šumske štete, ističući da je isti napravljen u skladu s odredbama Pravilnika o uređenju šuma, Cjenika šumskih šteta, odnosno Šumsko- odštetnog cjenika iz 2008., dok je u odnosu na naknadu za šumsko zemljište iz točke 3.3. pisanog nalaza i mišljenja navela da je koristila podatke Porezne uprave, Ispostava I. o tržišnoj vrijednosti odnosno prosječnoj cijeni poljoprivrednog zemljišta za k.o. L., a koji podaci Porezne uprave su priloženi pisanom nalazu i mišljenju. Nakon takvog izlaganja, tuženik 2. nije imao daljnjih primjedbi i prigovora na vještvo vještaka šumarske struke, a to vještvo kao objektivno, stručno te izrađeno u skladu s pravilima struke i dokumentacijom u spisu, prihvaća i ovaj sud.

43. Slijedom svega naprijed navedenog, a temeljem naprijed citiranih odredbi Zakona o šumama i ZOO-a, sud je usvojio smanjeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti od tuženika 2. potražuje isplatu iznosa od 11.379,43 kuna, na ime naknade za počinjenu šumsku štetu, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika 1. odbijen kao neosnovan.

44. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova zateznih kamata, navodi se da je odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, pored glavnice, duguje i zatezne kamate.

45. Odlučujući o tijeku zateznih kamata na nastalu štetu valja reći da je predmetna šteta na šumi nenovčana materijalna šteta koja nije reparirana. S obzirom na to da je visinu štete sud utvrdio na temelju vještačenja po vještaku šumarske struke i dosudio tužitelju onaj novčani iznos koji predstavlja protuvrijednost štete na šumi, to je visina takve naknade utvrđena sukladno članku 1089. stavak 2. ZOO-a i to prema cijenama u vrijeme donošenja ove sudske odluke. Stoga je tek s tim danom ova nenovčana materijalna šteta dobila značenje novčane obveze. Upravo stoga, tužitelju su zatezne kamate na dosuđenu glavnicu tražbine u odnosu na tuženika 2. priznate od dana donošenja ove presude pa do isplate, dok je njegov zahtjev u dijelu kojim traži isplatu zateznih kamata od 29. svibnja 2013. do dana donošenja ove presude valjalo odbiti kao neosnovan. Tužitelju su zatezne kamate dosuđene po stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a kako je to tužitelj i zatražio.

46. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i 5. te članka 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika 2. odbijen u samo razmjerno neznatnom dijelu, i to za dio potraživanja s osnova zateznih kamata kao sporednog potraživanja, to je stoga odlučeno da je tuženik 2. dužan naknaditi tužitelju troškove postupka. S druge strane, tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika 1. je odbijen pa je stoga tužitelj dužan naknaditi tuženiku 1. troškove izazvane vođenjem ovog postupka.

48. Tužitelju su kao osnovani priznati plaćeni troškovi vještačenja i to po vještaku geodetske struke u iznosu od 2.500,00 kuna te po vještaku šumarske struke u iznosu od 4.375,00 kuna. Dakle, tužitelju je kao osnovan priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.875,00 kuna.

49. Tuženiku 1. P.d.o.o. su kao osnovani priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu od 25. veljače 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 2. srpnja 2015., 8. prosinca 2015., 17. travnja 2018., 12. lipnja 2018., 2. lipnja 2020. i 21. prosinca 2021. u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako ročište, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 6. ožujka 2018., 11. rujna 2020. i 26. studenoga 2021. u iznosu od po 500,00 kn za svako ročište, sukladno Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 50. OT-a, te za zastupanje na ročištu od 22. rujna 2105. u iznosu od 250,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 50. OT-a, a na koji trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 8.750,00 kuna je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 2.187,50 kn, sukladno Tbr. 42. OT-a.

50. Tuženiku 1. P. d.o.o. nisu kao osnovani priznati troškovi za zastupanje na ročištu od 14. travnja 2015. te za sastav podneska od 3. lipnja 2020. u iznosu od po 1.000,00 kuna za svaku od tih radnji, budući da na navedeno ročište za tuženika 1. nije nitko pristupio pa ga stoga taj trošak niti ne pripada, dok je navedenim podneskom tuženik 1. samo naveo da odustaje od saslušanja svog zz-a te je ujedno dostavio zamjeničku punomoć, a zbog čega je sud ocijenio da sastav tog podneska ne predstavlja trošak koji bi bio nužan za vođenje ovog postupka i koji bi trebao pasti na teret tužitelja. Nadalje, tuženiku 1. nisu priznati više zatraženi troškovi za zastupanje na ročištima od 6. ožujka 2018., 11. rujna 2020. i 26. studenoga 2021. u iznosu od po 500,00 kuna za svako ročište, obzirom da se na tim ročištima se nisu izvodili dokazi, već se raspravljalo o procesnim pitanjima, a stranke su navele da ostaju kod do tada već iznesenih navoda i prijedloga, zbog čega tuženiku 1. u odnosu na ta ročišta pripada nagrada po Tbr. 9. t. 2. OT-a (50%), odnosno po 500,00 kuna koliko mu je i priznato. Na kraju, tuženiku 1. nije priznat ni više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 22. rujna 2015. u iznosu od 750,00 kuna, budući da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja te stoga tuženiku 1. za isto pripada nagrada po Tbr. 9. t. 5. OT-a (25 %), odnosno 250,00 kuna koliko mu je i priznato. Na tako ukupno nepriznati trošak u iznosu od 4.250,00 kuna, tuženika 1. ne pripada ni obračunati PDV u iznosu od 1.062,50 kuna. Napominje se da, prema stanju u spisu, tuženik 1. nije pozvan na plaćanje, niti je platio bilo kakve sudske pristojbe pa stoga nema pravo na naknadu troškova s osnova plaćenih pristojbi.

51. Dakle, tuženiku 1. su kao osnovani priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.937,50 kuna, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 5.312,50 kuna trebalo odbiti kao neosnovan.

52. Slijedom naprijed navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke rješenja.

U Splitu 11. veljače 2022.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude.