Poslovni broj: UsI-1589/21-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice J. P. iz BIH, koju zastupa opunomoćenica B. J. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., kojega zastupa opunomoćenica K. F., dipl. iur., prema generalnoj punomoći Su-…, radi utvrđivanja državljanstva, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 4. veljače 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 11. veljače 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/20-01/1, URBROJ: 511-01-203- 21-2. od 17. ožujka 2021. godine.
II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 31. svibnja 2021. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II- 224-04/20-01/1, URBROJ: 511-01-203-21-2. od 17. ožujka 2021. godine, kojim se odbija žalba J. P., rođ. u B. L., BIH, državljanke BIH, izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave z., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-19-23/2-UP/I-23286/8-19. od 26. studenog 2019. godine. Potonjim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za njezin upis u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe, budući podnositeljica zahtjeva, iako je imala prijavljeno prebivalište u RH na dan 8. listopada 1991. godine, nema nikakvog dokaza o pripadnosti hrvatskom narodu, već je iz priloženih isprava utvrđena pripadnost drugom narodu.
2. Tužiteljica ističe da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je odbijen zahtjev podnositeljice, ovdje tužiteljice, iz razloga što nije dostavila dokaz o pripadnosti hrvatskom narodu. Ista je dostavila izjavu koju je ovjerila kod javnog bilježnika, a koja je tipski obrazac temeljem kojeg se vršio naknadni upis u knjigu državljana, a koji je izdan u PUZ. Podnositeljica je ukazivala na činjenicu da zakonskom odredbom nije predviđeno dokazivanje izjašnjavanjem u javnom prometu kao što je to predviđeno člankom 16. stavkom 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, već da je izjava (od čijeg dana se smatra da je i postala hrvatska državljanka), osnova za utvrđivanje nacionalne pripadnosti. Tuženik se u prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju poziva na uvjete iz članka 16. stavka 2. Zakona, iako je podnositeljica tražila upis u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 16. stavka 2. navedenog Zakona ne potpisuje se izjava o pripadnosti, pa je nejasan zaključak zbog čega bi tužiteljica morala ispunjavati uvjete i iz članka 16. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Za primitak temeljem davanja izjave iz članka 30. stavka 2. dozvoljen je slobodan izbor izjašnjavanja o pripadnosti narodu. Nejasno je zbog čega Ministarstvo unutarnjih poslova odredbe članka 16. stavka 2. Zakona analogno primjenjuje na odredbe članka 30. stavka 2. Zakona, kada je Zakon jasno odredio distinkciju, utoliko više što davanje izjave tretira kao konstitutivan, a ne deklatoran akt. Ovakvim stavom problematizirala bi se i nacionalna pripadnost djece iz brakova u kojima roditelji nisu iste nacionalne pripadnosti, što vjerojatno nije bila intencija zakonodavca, a bilo bi interesantno proučiti i stjecanje državljanstva osoba koje su se ranije drugačije izjašnjavale ili se uopće nisu nacionalno izjašnjavale, odnosno deklarirale se kao Jugoslaveni.
3. Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/20-01/1, URBROJ: 511-01-203-21-2. od 17. ožujka 2021. godine i uputi predmet tuženiku na ponovno odlučivanje. Ista potražuje naknadu troškova upravnog spora.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik dalje navodi, a vezano uz tužbene navode, da pripadnost hrvatskom narodu jedna je od pretpostavki za upis u knjigu državljana na temelju članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te je navedenu činjenicu potrebno dokazati, sukladno odredbama o dokazivanju Zakona o općem upravnom postupku. Ovo je Ministarstvo u provedenom postupku utvrdilo da tužiteljica nije dostavila dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu, dok je uvidom u presliku zapisnika o prijavi namjere zaključenja braka, te prijavi rođenja djeteta, utvrđeno da su joj upisani podaci o srpskoj narodnosti. Stoga, iako je tužiteljica na dan 8. listopada 1991. godine imala prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ne ispunjava pretpostavke za upis u knjigu državljana, temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer tipizirana izjava, koju je dala temeljem navedene zakonske odredbe, nije sama za sebe dovoljna za usvajanje tužbenog zahtjeva pored nesporno utvrđene činjenice da nije pripadnica hrvatskog naroda.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/20-01/1, URBROJ: 511-01-203-21-2. od 17. ožujka 2021. godine, (stranica 4-5 spisa), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave z., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Broj: 511-19-23/2-UP/I-23286/8-19. od 26. studenog 2019. godine (stranica 6-7 spisa), zapisnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave z., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i statusna pitanja stranaca, Broj: 511-19-23/2-35495/19. od 25. studenog 2019. godine, zapisnik o prijavi namjere zaključenja braka od 23. ožujka 1990. godine, prijavu o rođenju djeteta od 29. prosinca 1990. godine, vjenčani list od 22. srpnja 2019. godine, te zahtjev za naknadni upis u knjigu državljana od 25. rujna 2019. godine.
7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 17. ožujka 2021. godine, kojim se odbija žalba J. P., rođ. u B. L., BIH državljanke BIH, izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave z., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-19-23/2-UP/I-23286/8-19. od 26. studenog 2019. godine. Naime, odredbom članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu istog Zakona (8. listopada 1991. godine) nema hrvatsko državljanstvo, ali ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ukoliko da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Dakle, tri su uvjeta koja trebaju biti kumulativno ispunjena da bi stranac stekao hrvatsko državljanstvo po odredbi članka 30. stavka 2. Zakona: pripadnost hrvatskom narodu, prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine i davanje propisane izjave. U slučaju upisa u knjigu hrvatskih državljana po ovoj se pravnoj osnovi, hrvatskim državljaninom postaje danom davanja navedene izjave (članak 24.a stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu). Iako ovom odredbom nisu taksativno propisani načini dokazivanja pripadnosti hrvatskom narodu kao kod stjecanja hrvatskog državljanstva prirođenjem, sukladno odredbi članka 16. istog Zakona, samo se po sebi podrazumijeva da ispunjavanje propisanog uvjeta pripadnosti hrvatskom narodu treba biti dokazano. U suprotnom bi, temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Zakona, sve osobe, koje su na dan 8. listopada 1991. godine imale prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu narodnost/ nacionalnost, mogle dati takvu tipiziranu izjavu i biti upisane u knjigu hrvatskih državljana temeljem navedene pravne osnove, bez provođenja postupka naturalizacije. U izjavi na zapisnik pred prvostupanjskim tijelom tužiteljica navodi da je pripadnica hrvatskog naroda, ali ne posjeduje isprave iz kojih bi bilo vidljivo izjašnjavanje pripadnosti hrvatskom narodu, jer nije studirala, dok u radnoj knjižici ne postoji rubrika narodnost. U provedenom je postupku utvrđeno, uvidom u službene evidencije ovog Ministarstva, da je tužiteljica na dan 8. listopada 1991. godine, bila prijavljena u Republici Hrvatskoj, na adresi: Z.. Prema podacima spisa predmeta, tužiteljičin otac R. D. i majka D. D., nisu hrvatski državljani. Uvidom u uvjerenje Općine od 21. ožujka 1990. godine, utvrđeno je da je tužiteljica imala ranije republičko državljanstvo BIH i da je 1968. godine upisana u knjigu državljana za mjesto B. M., na strani 148. pod rednim brojem 12863. Uvidom u presliku zapisnika o prijavi namjere zaključenja braka, te prijavi rođenja djeteta, utvrđeno je da su tužiteljici upisani podaci o srpskoj narodnosti. Slijedom iznijetog, iako je tužiteljica na dan 8. listopada 1991. godine imala prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ne ispunjava pretpostavke za upis u knjigu državljana, temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer tipizirana izjava, koju je dala temeljem navedene zakonske odredbe, nije sama za sebe dovoljna za usvajanje njezinog zahtjeva pored nesporno utvrđene činjenice da nije pripadnica hrvatskog naroda.
8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da ista ne ispunjava pretpostavke za upis u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Naime, da bi se osobu smatralo hrvatskim državljaninom, ista treba ispuniti tri preduvjeta: biti pripadnik hrvatskog naroda koji nema hrvatsko državljanstvo; ista na dan stupanja na snagu Zakona 8. listopada 1991. godine ima prijavljeno prebivalište u RH, te treba dati pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Tako je tužiteljica na dan 8. listopada 1991. godine bila prijavljena u RH, te je imala ranije republičko državljanstvo BIH, s time da njezini roditelji nisu hrvatski državljani. Ista je dala dana 25. studenog 2019. godine pisanu izjavu na zapisnik da se smatra pripadnicom hrvatskog naroda, te smatra da je ispunila uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva propisanim člankom 30. stavkom 2. Zakona, jer nema mjesta primjeni članka 16. stavka 2. istog Zakona. Dakle, tužiteljica nije udovoljila pretpostavki da je pripadnik hrvatskog naroda, što se dokazuje deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, osobito navođenje iste u pojedinim ispravama. Naime, uvidom u presliku zapisnika o prijavi namjere zaključenja braka, te prijavi rođenja djeteta, utvrđeno je da su tužiteljici upisani podaci o srpskoj narodnosti. Treba napomenuti da je intencija članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu bila brzo i efikasno rješavanje zatečenog stanja u pogledu stjecanja hrvatskog državljanstva onog dijela stanovništva Republike Hrvatske koji su Hrvati po narodnosti, a nisu imali hrvatsko državljanstvo, ali su imali prijavljeno prebivalište u RH na dan stupanja na snagu tog Zakona, tj. dana 8. listopada 1991. godine. U svezi s tim potrebito je uputiti na priloženu sudsku praksu, odnosno na presudu Visokog upravnog suda, Poslovni broj:
Usž-3551/20-2 od 8. siječnja 2021. godine, te na presudu, Poslovni broj: Usž- 4889/20-2 od 14. siječnja 2021. godine.
9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
10. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
U Zagrebu, 11. veljače 2022. godine
Sudac:
Ivan Levak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
