REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 15 Gž-1182/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. (OIB: …) iz Z., kojega zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u O. društvu V. & P., Z., protiv I tuženika G. Z. (OIB: …), Z., kojega zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., II tuženice V. H. (OIB: …) iz Z., i III tuženika F. H. (OIB: …) iz Z., oboje zastupani po punomoćniku N. Z., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-621/21-5 od 28. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-621/21-5 od 28. svibnja 2021. u cijelosti.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se ništavim Ugovor o kupoprodaji stana broj SU040120/93 zaključen dana 2.4.1993. između I tuženika G. Z. kao prodavatelja i II tuženice V. H. te III tuženika F. H. kao kupaca, koji se nalazi u Z., u zgradi koja je sagrađena za zk.č. 3001 k.o. G. Z., a sastoji se od 2,5 sobe i ostalih prostorija u površini od 95,14 m2.

2. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu uspostava ranijeg vlasničkog zemljišnoknjižnog stanja, kakvo je bilo prije provedbe upisa temeljem Ugovora iz toč. 1. pod brojem Zs13397/01, uz brisanje prava vlasništva s imena II tuženice V. H. (OIB: …) iz Z., i III tuženika F. H. (OIB: …) iz Z., na stanu na I. (prvom) katu, koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 95,14 m2, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine zgrade mješovite uporabe br. 3a i 14 površine 475 m2 i dvorište površine 60 m2, Đ., sagrađena na zk.č. 3001, upisana u zk.ul. 4757 k.o. G. Z., koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, suvlasnički dio s neodređenim omjerom, etažno vlasništvo (E-7).

3. Nalaže se tuženicima da nadoknade troškove parničnog troška tužitelju pod prijetnjom ovrhe, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju M. M. naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka i to I tuženiku G. Z. u iznosu od 2.812,50 kn i II tuženici V. H. i III tuženiku F. H. u iznosu od 3.781,25 kn, sve u roku od 15 dana.

2. Tužitelj žalbom pobija presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i pogrešne odluke o troškovima postupka, te predlaže da se ista preinači, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode istaknute u žalbi tužitelja te predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) na koji se žalbom ukazuje, budući je pobijana presuda jasna i razumljiva, može se ispitati i sud za svoje stajalište daje valjane i detaljne razloge.

6. Iako je u žalbi naznačeno da se ista podnosi iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. ZPP, dakle, i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi se obrazlaže samo stajalište tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, i to na činjenice koje su po prvostupanjskom sudu i utvrđene, te uglavnom i nesporne između stranaka, zbog čega se žalba tužitelja izjavljena iz tog zakonskog žalbenog razloga također ukazuje neosnovanom. Iz sadržaja žalbe, ustvari, proizlazi da tužitelj osporava činjenične zaključke koje je prvostupanjski sud izveo iz utvrđenih činjenica te na temelju toga primijenio materijalno pravo na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude, koji dio žalbe tužitelja sud drugog stupnja smatra neosnovanim zbog toga što ovaj sud prihvaća u cijelosti činjenične zaključke suda prvog stupnja. Naime, od bitnih činjenica koje je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi, tijekom parnice utvrđeno je da je pravomoćnom kaznenom presudom Okružnog suda u Zagrebu broj K-212/48 od 29. svibnja 1948. godine V. B. proglašen je krivim i osuđen na zatvorsku kaznu te na konfiskaciju cjelokupne imovine osim jednog stana s potrebnim uređajima. Rješenjem Kotarskog suda za I. i II. rajon grada Z. od 13. rujna 1948. godine broj I- 580/48 V. B. je na temelju naprijed navedene kaznene presude provedena konfiskacija, između ostaloga i kuće u Z., upisane u z.k.ul.br. 4757 k.o. G. Z. te je određeno brisanje vlasništva V. B. u ½ dijela na toj nekretnini uz istovremeni upis te nekretnine kao općenarodne imovine. U istom rješenju je navedeno i da je konfiscirana imovina prešla u vlasništvo države dana 26. lipnja 1948. godine. Pravna slijednica pok. V. B. A. (A.) B. podnijela je 12. lipnja 1997. godine zahtjev za povrat oduzete imovine u skladu s odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19) koji zahtjev je obuhvaćao i naprijed spomenutu konfisciranu nekretninu. Nakon smrti A. B. 29. prosinca 2014. kao njen pravni slijednik temeljem nasljeđivanja po oporuci pojavljuje se tužitelj koji je i naslijedio prava koja su predmet postupka za povrat oduzete imovine. Stan koji se pojavljuje kao sporan u dijelu naprijed opisane konfiscirane nekretnine je nesporno I. tuženik G. Z. prodao II. i III. tuženima kao nositeljima stanarskog prava Ugovorom o kupoprodaji stana zaključenim 2. travnja 1993., a koji Ugovor je i proveden u zemljišnoj knjizi odnosno knjizi položenih ugovora za k.o. G. Z..

7. U preostalom dijelu žalbe tužitelj osporava primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda koji je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključenog između tuženih, neosnovan, jer zaključenje tog Ugovora nije bilo protivno prisilnim propisima kao što to tvrdi tužitelj, odnosno nekretnina koja je predmet tužbe nije bila obuhvaćena zabranom prijenosa prava raspolaganja i korištenja propisanom Zakonom o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (NN 53/90, dalje: Zakon o zabrani), koji Zakon je između ostalog propisivao da se ta zabrana prijenosa vlasništva na nekretninama odnosi i na nekretnine oduzete temeljem Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. godine (Službeni list FNRJ 61/46). Međutim, tim Zakonom nije bilo predviđeno da se isti odnosi na konfiskacije izrečene u kaznenim postupcima kao što je u konkretnom slučaju konfiscirana predmetna nekretnina, te je tek Zakonom o dopuni Zakona o zabrani (NN 70/93) propisano da se zabrana iz članka 1. stavak 1. Zakona o zabrani odnosi na sve odluke o konfiskaciji , dakle, i na konfiskacije izrečene u kaznenim postupcima. Međutim, taj Zakon je stupio na snagu tek 20. srpnja 1993. godine i nije propisano njegovo retroaktivno djelovanje, tako da iz navedenog proizlazi da se na Ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tuženih 2. travnja 1993. godine, ne može primjenjivati ista dopuna Zakona o zabrani, te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da Ugovor kojim je vlasništvo predmetnog stana preneseno s I. tuženog na II. i III. tužene, nije ništetan.

8. U žalbi se u pretežnom dijelu pogrešno navodi da je predmetni stan postao društveno odnosno državno vlasništvo tek kasnije i to temeljem članka 8. Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. godine (Službeni list FNRJ 61/46), jer je do prelaska predmetne nekretnine u općenarodnu imovinu koja je kasnije postala društveno vlasništvo došlo kako je to iz u spis priloženih dokaza i utvrđeno još 1948. godine. Zbog svega navedenog s obzirom da drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo koje je identično primijenjeno i u brojnim drugim istovrsnim slučajevima o kojima je odlučivao i Vrhovni sud RH (npr. u odluci Rev-2205/11 i dr.), žalba tužitelja je utvrđena u cijelosti neosnovanom.

9. Na temelju svega iznesenog primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi, 11. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević