REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II-8 Kr 2/2022-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika B. D., zbog kaznenih djela iz čl. 178. st. 3. toč. 1., čl. 329. odjeljak 1. i čl. 326. Kaznenog zakona Republike Armenije, odlučujući po službenoj dužnosti na temelju čl. 55. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04

- dalje: ZOMP), o rješenju Županijskog suda u Vukovaru od 20. siječnja 2022. broj Kv II-234/2021-16, u sjednici održanoj 10. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se rješenje Županijskog suda u Vukovaru od 20. siječnja 2022. broj Kv II-234/2021-16 te se predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđuje se da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca B. D. Republici Armeniji radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenih djela iz čl. 178. st. 3. toč. 1., čl. 329. odjeljak 1. i čl. 326. Kaznenog zakona Republike Armenije te se njegovo izručenje odbija.

2. Sukladno čl. 55. st. 1. ZOMP-a, prvostupanjsko rješenje je bez odlaganja dostavljeno Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na nadležno odlučivanje.

3. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dostavilo je mišljenje da zamolbu Republike Armenije za izručenje treba odbiti iz razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

4. Razmatranjem spisa predmeta, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je odluka o odbijanju molbe za izručenje državljanina S. M. B.D.preuranjena jer se temelji na nepotpuno, a za sada, i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

II-8 Kr 2/2022-4

5. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje jer država moliteljica, putem Generalnog ureda za istrage posebno važnih slučajeva pri istražnoj komisiji Republike Armenije, uz zamolbu nije priložila ni jedan dokaz koji bi potkrijepio osnovanu sumnju o učinu kaznenih djela za koja se izručenje traži, te zato što u Republici Armeniji postoji opasnost od kršenja čl. 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tj. postoji stvarna opasnost od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema izručeniku. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da postoje razlozi za odbijanje izručenja iz čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a, kao i oni iz čl. 12. u vezi čl. 4. ZOMP-a.

5.1. Pri ocjeni moguće povrede čl. 19. st. 2. Povelje EU o temeljnim pravima prvostupanjski sud svoje zaključke temelji na podacima izvješća Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava od 20. - 31. 1. 2020. (35. Sjednica radne skupine za univerzalni periodični pregled Vijeća za ljudska prava) – Kompilacije o Armeniji, iz kojeg proizlazi da je državni tim Ujedinjenih naroda "primijetio da je svijest o međunarodnim ljudskim pravima, instrumentima i obvezama zemlje u pogledu ljudskih prava još uvijek vrlo niska u nacionalnim institucijama, uključujući pravosudni sektor i sektor za provedbu zakona".

5.2. Nadalje, citiraju se pojedini dijelovi Kompilacije o Armeniji, posebno ocjena Odbora protiv mučenja u dijelu kojim iskazuje zabrinutost zbog navoda o mučenjima i zlostavljanjima od strane službenika za provođenje zakona tijekom uhićenja, pritvora i ispitivanja, zbog čega su toj državi dane preporuke s ciljem da se takva postupanja iskorijene. Također, Odbor je izrazio zabrinutost zbog široke uporabe pretpretresnog postupka sugerirajući da se pretkazneni postupak treba koristiti kao iznimka, kao i zabrinutost zbog loših materijalnih uvjeta u pojedinim zatvorima (N., V. i Y.-K.).

5.3. Zbog navedenog, prvostupanjski sud smatra da pouzdani izvori ukazuju na praksu koju poduzimaju ili toleriraju državna tijela Republike Armenije koja je očito suprotna načelima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno ukazuju na postojanje stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju izručenja B. D. R. A..

6. Međutim, osim ovdje citiranih podataka spomenutog Izvješća, koje je priložio branitelj izručenika za period prije 2020., prvostupanjski sud nije pribavio niti cijenio podatke drugih relevantnih izvora.

6.1. Naime, prvostupanjski sud propušta imati u vidu da je Republika Armenija postala članicom Vijeća Europe još 2002. kada je ratificirala Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te ujedno prihvatila nadležnost Europskog suda za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: ESLJP). Prema dostupnim podacima sudske prakse tog suda, protiv Republike Armenije do sada je doneseno 16 presuda kojima je utvrđena povreda čl. 3. Konvencije, što je relativno manji broj čak i u relaciji s pojedinim državama članicama EU (npr. 25 presuda protiv Republike Hrvatske). U odnosu na zlostavljanja radi priznanja kaznenog djela, zadnja presuda donesena je 31. ožujka 2015. vezano za činjenice koje su se dogodile 2004. (Nalbandyan protiv Armenije, zahtjev broj 9935/06).

II-8 Kr 2/2022-4

6.2. Prema izvješću Odbora za sprečavanje mučenja Vijeća Europe od 26. svibnja 2021. (izvještaj CPT-a https://rm.coe.int/1680a29ba1) postoje neki navodi o fizičkom zlostavljanju prilikom uhićenja, kao i pojedini navodi o primjeni sile radi dobivanja priznanja u policiji, ali velika većina osoba koje su nedavno lišene slobode smatraju da je postupanje policije korektno. Odbor je dao preporuke kako uočena odstupanja smanjiti na najmanju moguću razinu.

6.3. Osim toga, nije nevažno ukazati i na recentne odnose EU i Armenije u okviru Vijeća za partnerstvo koje postoji od 2018. te primjenu Sveobuhvatnog i unaprijeđenog sporazuma o partnerstvu između EU i Armenije koji je stupio na snagu 1. ožujka 2021. (podaci s internetske stranice Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske).

7. Sve navedeno ukazuje da je zaključak prvostupanjskog suda o realnoj opasnosti kršenja čl. 19. Povelje EU-a o temeljnim pravima u Republici Armeniji, za sada, preuranjen.

7.1. S tim u vezi potrebno je utvrditi postoje li značajni dokazi o tome da će se osoba, ako bude izručena, naći u stvarnoj opasnosti da se s njom postupa protivno čl. 3. Konvencije jer samo u slučaju postojanja stvarnog rizika postoji obveza države da ne izruči tu osobu (ESLJP, Saadi protiv Italije od 28. veljače 2008., zahtjev broj 37201/06). Naime, sve kada i opća situacija razvidna iz dostupnih izvora ukazuje na takvu mogućnost, izručenik treba predočiti dokaze za svoje specifične navode koji se odnose na njegovu situaciju tj. mora se dokazati i izravna ugroza za tu konkretnu osobu. Za konačnu odluku o zahtjevu za izručenje potrebno je, u svakom pojedinom slučaju, opću situaciju povezati s individualnim slučajem konkretnog stranca, kako to naglašava i ESLJP u svojim odlukama (presuda Mamatkulov i Asarov protiv Rusije)

7.2. Prema čl. 12. st. 1. toč. 4. ZOMP-a, ali i čl. 3. st. 3. Europske konvencije o izručenju (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 14/94) koja se ovdje, uz odredbe ZOMP-a, primjenjuje, zapreka za izručenje postoji ako je opravdano vjerovati da će izručenik, zbog njegove rase, vjere, spola, nacionalnosti ili političkih uvjerenja, u zemlji moliteljici biti izvrgnut opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

7.3. Međutim, izručenik B. D. ispitan na ročištu pred sucem istrage na takve specifične okolnosti nije ukazao niti kojoj, možebitno ugroženoj skupini, pripada. Osim toga, treba imati u vidu da se kazneni postupak protiv izručenika nalazi se u fazi podignute optužnice, optuženik je u tom postupku već iznio svoju obranu, dok se podaci izvješća Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda citirani u prvostupanjskom rješenju pretežito odnose na postupanja službenika tijekom uhićenja, pritvora i ispitivanja u pretkaznenom postupku. Stoga se vjerojatnost konkretne opasnosti za izručenika s aspekta pripadnosti ugroženoj skupini, za sada, ne može ocijeniti.

7.4. Što se, pak, tiče povrede čl. 6. Konvencije, koja se u pobijanom rješenju spominje, ali ne i analizira, treba ocijeniti da li bi za izručenika u državi moliteljici

II-8 Kr 2/2022-4

mogle nastati teške i nepopravljive posljedice u vidu njegove izloženosti riziku trpljenja flagrantne uskrate prava na pravično suđenje tj. postoji li opasnost od očiglednog nepoštenog suđenja. Kriterije za tu ocjenu ESLJP je definirao u predmetu Harkins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 15. lipnja 2017, (zahtjev broj 71537/14) ustvrdivši da se to ne odnosi na manje procesne nepravilnosti i kršenje nekih procesnih jamstava, nego na povrede koje poništavaju samu bit prava na pošteno suđenje (suđenje u odsutnosti bez mogućnosti ponovnog suđenja, skraćeni postupak u kojem se ograničavaju prava obrane, istražni zatvor čiju zakonitost ne ispituje neovisni i nepristrani sud, sustavno i namjerno uskraćivanje pravne pomoći odvjetnika te korištenje izjava pribavljenih kao rezultat mučenja okrivljenika ili trećih osoba).

8. U odnosu na utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da država moliteljica uz zamolbu nije priložila niti navela dokaze za osnovanu sumnju o učinu kaznenih djela za koja se izručenje traži, propušteno je analizirati i ocijeniti sadržaj rješenja Suda opće nadležnosti Y. od 29. studenog 2018. broj ED/1232/06/19 (list 149 spisa) kojim je izručeniku izrečena mjera opreza - pritvora. U slučaju da se tamo navedeni dokazi pokažu nedostatnima, moguće je zatražiti dodatne podatke u smislu čl. 13. Europske konvencije po izručenju.

9. Pri ponovnom odlučivanju prvostupanjski će sud sveobuhvatno i temeljito ocijeniti da li konkretnom izručeniku u državi moliteljici prijeti stvarna opasnost od mučenja ili drugog nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu čl. 4. i čl. 12. st. 1. toč. 4. ZOMP-a, kao i je li država moliteljica predočila dostatne dokaze za osnovanu sumnju o učinu kaznenih djela za koja se izručenje traži. Pri tome, vodit će računa i da pojedine terećene radnje navedene u optužnici (protuzakoniti prelazak čuvane državne granice) prema domaćem pravu mogu predstavljati prekršaj iz Zakona o nadzoru državne granice. Potom će, sukladno tim utvrđenjima, donijeti novu odluku koju će obrazložiti jasnim i određenim razlozima, kako po pitanju pozitivnih, tako i po pitanju ispunjenja negativnih zakonskih pretpostavki za izručenje.

Zagreb, 10. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.