REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-819/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza M-P. d.o.o. u stečaju, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u O., V., K., Š. Odvjetničko društvo d.o.o., Z., protiv tuženika F. M. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., Z. 77, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/14 od 13. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/14 od 13. siječnja 2016. u točkama I., II., III. i IV. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/14 od 13. siječnja 2016. utvrđeno je da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Ugovor o cesiji, sklopljen 2. travnja 2012. između tužitelja i tuženika kao cesionara za iznos od 1.107.809,44 kn (točka I. izreke), utvrđeno je da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Ugovor o cesiji, sklopljen 2. travnja 2012. između tužitelja i tuženika kao cesionara za iznos od 178.086,48 kn (točka II. izreke). Utvrđeno je da ne postoji pravo tuženika na naplatu imovinske koristi temeljem oba ugovora o cesiji od 2. travnja 2012. u ukupnom iznosu od 1.285.895,92 kn (točka III. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 83.843,75 kn (točka IV. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 55.481,25 kn, kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Tuženik je protiv navedene presude podnio žalbu pobijajući točke I., II., III. i IV. izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su ispunjene opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji iz odredbe čl. 127. Stečajnog zakona, jer u postupku nije utvrđena realna mogućnost ostvarivanja odnosno naplate prenesene tražbine od društva T. G. d.o.o. koji je sada u stečaju, odnosno da bi pobijanjem pravne radnje došlo do povećanja stečajne mase i povećanja mogućnosti namirenja stečajnih dužnika, a što je jedna od kumulativno određenih pretpostavki za pobijanje. Nadalje, navodi da je tužba podnesena izvan roka propisanog odredbom čl. 141. st. 2. Stečajnog zakona, jer je tužba preinačena 4. svibnja 2015., a prijedlog za otvaranje stečaja je podnesen 8. ožujka 2012. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 20.078,13 kn uvećan za sudsku pristojbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP- a), te je utvrđeno da je pravilna i zakonita.

6. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj nužnosti, pa niti onom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a na koju upire žalitelj, navodeći da je tužba podnesena izvan roka propisanog čl. 141. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12; dalje: SZ).

7. Prema odredbi čl. 141. st. 2. SZ-a tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka, a najkasnije do zaključenja stečajnog postupka.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je tužba podnesena u propisanom roku, budući da je utvrdio, a nije niti sporno, da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren 9. srpnja 2012., a tužba je podnesena 8. srpnja 2014.

9. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je tužba nepravovremena s obzirom na činjenicu da je tužba preinačena u točki III. tužbenog zahtjeva 4. svibnja 2015. isticanjem deklaratornog zahtjeva umjesto kondemnatornog.

10. Iz spisa proizlazi da je tužba podnesena na temelju odredbe čl. 141. SZ-a sa zahtjevom da se utvrdi da su pravne radnje (dva ugovora o cesiji), bez pravnog učinka prema stečajnoj masi (točka I. i II. tužbenog zahtjeva) i da je tuženik dužan vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi koje je stekao temeljem ugovora o cesiji (točka III. tužbenog zahtjeva). Sud je pozvao tužitelja da ispravi tužbu jer ne sadrži određeni zahtjev u pogledu iznosa koji tužitelj traži da se vrati u stečajnu masu. Tužitelj je podneskom od 4. svibnja 2015. ispravio tužbeni zahtjev na način da pod točkom III. sada zahtijeva da se utvrdi da ne postoji pravo tuženika na naplatu imovinske koristi na temelju ugovora o cesiji. Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe sukladno prijedlogu tužitelja od 4. svibnja 2015.

11. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, nije se radilo o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a.

12. Prema odredbi čl. 141. st. 5. SZ-a ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijana pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve koristi stečene na osnovi pobijane pravne radnje. Tužbeni zahtjev može biti različitog sadržaja, jer ako protivnik pobijanja nije ništa stekao na temelju pobijane radnje, tužbom se traži samo utvrđenje da je pobijana radnja bez učinka prema stečajnoj masi, a ako je protivnik osiguranja već nešto stekao u tužbi treba istaknuti dva zahtjeva: 1. da se utvrdi da pobijana pravna radnja nema pravni učinak prema stečajnoj masi i 2. da se protivnika pobijanja osudi da u stečajnu masu vrati sve imovinske koristi stečene na temelju pobijane radnje.

13. Iz podneska tužitelja od 4. svibnja 2015. proizlazi da je ispravio odnosno odredio tužbeni zahtjev, jer je u biti samo odustao od zahtjeva iz točke III. prvotnog tužbenog zahtjeva, a utvrđenje da se ne može steći imovinska korist i pravna radnja koja se utvrdi da je bez pravnog učinka je činjenica koja proizlazi iz navedenog utvrđenja iz točke I. i II. tužbenog zahtjeva.

14. Budući da tužba nije preinačena, nego je samo određen tužbeni zahtjev, tužba je podnesena u zakonom propisanom roku.

15. Predmet spora je pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika i to dva ugovora o cesiji koje su tužitelj kao ustupatelj i tuženik kao primatelj sklopili 2. travnja 2012.

16. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio: - da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak 9. srpnja 2012., a da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 8. ožujka 2012., - da su pravne radnje koje su predmet pobijanja odnosno ugovori o ustupanju potraživanja sklopljeni prije otvaranja stečajnog postupka, ali nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka,

- da ukupna vrijednost stečajne mase iznosi 77.282.634,13 kn, dok ukupan iznos utvrđenih tražbina stečajnih vjerovnika iznosi 203.705.234,21 kn, iz čega proizlazi da stečajna masa nije dostatna za namirenje svih tražbina stečajnih vjerovnika,

- da su ugovori o ustupanju potraživanja sklopljeni radi ispunjenja obveze tužitelja prema tuženiku sukladno čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO),

- da tuženik nije naplatio tražbinu koju mu je tužitelj prenio, odnosno nije od T. G. d.o.o. naplatio tražbinu koja mu je prenesena radi ispunjenja,

- da je tužitelj u vrijeme poduzimanja pravne radnje bio nesposoban za plaćanje,

- da je tuženik kao vjerovnik u vrijeme poduzimanja pravne radnje znao za nesposobnost za plaćanje

17. S obzirom na navedeno utvrđenje prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan budući da je utvrdio da su ispunjene opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji (ugovora o cesiji) propisane odredbom čl. 179. SZ-a kao i posebne pretpostavke propisane odredbom čl. 128. st. 2. SZ-a, budući da se radi o pravnim radnjama kongruentnog namirenja.

18. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li bile ispunjene sve kumulativno propisane opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji, budući da tuženik žalbenim navodima dovodi u pitanje krajnji rezultat pobijanja odnosno da je pobijanjem povećana mogućnost namirenja ukupnosti vjerovnika.

19. Prema odredbi čl. 127. SZ-a opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji su: 1. da je otvoren stečajni postupak, 2. da je prije otvaranja stečajnog postupka poduzeta pravna radnja koja može biti predmetom pobijanja, 3. da je radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika i 4. da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika.

20. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da su ispunjene sve pretpostavke pa i ona da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika, budući da je utvrdio da je sklapanjem ugovora o ustupanju potraživanja došlo do oštećenja stečajnih vjerovnika jer je iz imovine tužitelja izašlo potraživanje prema T. G. d.o.o. (u iznosu od 1.107.809,44 kn i iznosu od 178.086,48 kn), pa je time umanjena imovina tužitelja i budući da stečajna masa nije dostatna za namirenje svih utvrđenih tražbina stečajnih vjerovnika, da će pobijanjem pravne radnje u stečajnu masu biti vraćeno potraživanje tužitelja koje je bilo predmet ugovora o cesiji, čime će vrijednost stečajne mase biti povećana. Činjenica na koju se žalitelj prvi puta poziva u žalbi, da je nad tužiteljevim dužnikom T. G. d.o.o. otvoren stečaj, nema nikakvog utjecaja na navedeni zaključak prvostupanjskog suda, a pritom se upire i na odredbu čl. 356. st. 2. ZPP-a prema kojoj iznošenje novih činjenica u žalbi nije dopušteno.

21. Dakle, prvostupanjski sud je nakon što je pravilno utvrdio da su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ove parnice, pravilno utvrdio da su kumulativno ispunjene opće pretpostavke i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika iz odredbe čl. 127. i čl. 128. st. 2. SZ-a i pravilnom primjenom materijalnog prava je prihvatio tužbeni zahtjev da se utvrdi da su pobijane pravne radnje bez učinka prema stečajnoj masi, a što obuhvaća i utvrđenje iz točke III. pobijane presude.

22. Odluka o trošku parničnog postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i visini dosuđenog troška tužitelju (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), a tuženik u žalbi nije posebno navodio zašto je smatra nepravilnom.

23. Zbog navedenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 10. veljače 2022.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić, v.r.