Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kžzd-23/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Č., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi sa člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. - dalje KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. Č. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj Kzd-4/2019. od 3. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. Č. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kzd-4/2019. od 3. veljače 2021. optuženi I. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi sa člankom 152. stavak 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u prvostupanjskoj presudi te je na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
2. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženom I. Č. je uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. srpnja 2018. do 20. srpnja 2018.
3. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženi I. Č. dužan je podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 29.220,60 kuna (dvadesetdevettisućadvjestodvadeset kuna i šestdeset lipa), paušalnu svotu iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna te nagradu i nužne izdatke za opunomoćenicu postavljenu oštećenici - odvjetnicu Ž. M. o čijoj visini će se donijeti posebno rješenje.
4. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.
5. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te predlaže da se preinači pobijana presuda na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.
6. Optuženi I. Č. žali se po branitelju G. V., odvjetniku u V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i optuženika oslobodi optužbe, odnosno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.
7. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi da se pobijana presuda temelji na iskazu oštećene E. M. bez ijednog drugog dokaza, koji iskaz je neuvjerljiv i pun nelogičnosti, a s ciljem neistinitog optuživanja optuženika. To obrazlaže time da je oštećenica iskazivala da su joj hlačice i gaćice bile spuštene nekoliko centimetara ispod koljena, a pri tome je imala raširene noge, što upućuje na neistinitost njezinog iskaza te da je opisala način i mehaniku izvršenja spolnog akta, kako ga je po takvom iskazu nemoguće izvesti. U žalbi nadalje obrazlaže trajanje samog spolnog akta u odnosu na trajanje razgovora i ljubljenja prije toga te nelogičnosti u iskazu oštećenice kao i neuvjerljivost djela njenog iskaza kada navodi da nije vikala, jer ju je bilo sram te da u obzir treba uzeti činjenicu da su se optuženik i oštećenica nalazili na udaljenosti od svega 15 metara od zgrade sa 16 stanova, kao i da je trebalo utvrditi osvijetljenost tog dijela mjesta događaja uličnom rasvjetom jer da se radi o zvučno i vizualno izloženom mjestu, a uz to oštećenica da nije iskazivala da joj je optuženi zabranio da se glasa. Stoga žalitelj navodi da, kako se prvostupanjski sud o svemu tome nije očitovao te uzimajući u obzir navedene nelogičnosti u iskazu oštećenice, je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., a u stvari osporava pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje o čemu će biti riječi u nastavku, pri obrazloženju navedene osnove za žalbu.
10. Optuženik u žalbi navodi da je predlagao ponovno ispitivanje oštećenice i suočenje s određenim svjedocima, što je sud odbio, kao i prijedlog za djelomičnom rekonstrukcijom događaja na licu mjesta uz medicinsko vještačenje, kao nevažne prijedloge. Stoga, žalitelj smatra kako se prvostupanjski sud u tom pogledu nije očitovao o odlučnim činjenicama, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počinjena daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim, žalbom istaknuti prigovori da prvostupanjski sud nije prihvatio izvođenje dokaza predloženih po optuženiku su prigovori da je povrijeđeno pravo obrane optuženika iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., a u vezi s člankom 459. stavak 5. ZKP/08.
11. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na raspravi prihvatio određene dokazne prijedloge optuženika (list 209 i 231 spisa), dok nije prihvatio samo neke od dokaznih prijedloga optuženika. Time, u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. Osim toga, prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega je odbio dokazne prijedloge, posebno suočenje između žrtve E. M. kao i svjedoka S. D. i M. I., a za istaknuti je da i branitelj optuženika nije tražio dodatno ispitivanje oštećenice navodeći da o traumatiziranosti oštećenice postoji dokumentacija (list 276 spisa) dok unatoč tome ustraje u suočenju žrtve i svjedoka S. D. i M. I. Pravo žrtve je na temelju članka 43. stavak 1. točka 5. ZKP/08. da se dopušta svako ponovno ispitivanje žrtve samo u mjeri kada je to nužno za potrebe kaznenog postupka, što u konkretnom slučaju nije bilo potrebno. Osim toga ovaj prijedlog optuženika sud je odbio kao odugovlačeći, a što prihvaća i ovaj sud, jer je žrtva ispitana putem linka i optuženik i branitelj su mogli postavljati pitanja i stavljati primjedbe, a iskaz je reproduciran na raspravi, a posebno kod činjenice da je oštećenica dijete. Time nije povrijeđeno pravo obrane, jer prvostupanjski sud nije prihvatio samo dio dokaznih prijedloga obrane, a isto je sve smisleno obrazloženo po prvostupanjskom sudu, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, pravo na predlaganje dokaza ne podrazumijeva dužnost suda da takve dokaze i provede ukoliko valjano obrazloži razloge za njihovo odbijanje.
12. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te pri tome nije utvrđeno da bi bila počinjena povreda kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
13. Iako se optuženik u žalbi poziva na povrede odredaba kaznenog zakona, za istaknuti je da isto ničim ne obrazlaže, a drugostupanjski sud postupajući po članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrdio da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.
14. Suprotno žalbenim navodima, a kojima se ustvari osporava pogrešno utvrđeno činjenično stanje smatrajući da iskaz oštećenice nije vjerodostojan, ispravna je ocjena prvostupanjskog suda koji ga je ocijenio istinitim, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je oštećena E. M. u svom iskazu uvjerljivo opisala događanja tijekom noći, kao i sam nasilni spolni odnošaj. Analizirajući iskaze svjedoka S. D. i M.
I. prvostupanjski sud je detaljno obrazložio zašto nije prihvatio njihove iskaze, navodeći da iz iskaza svjedokinje M. I. ne proizlazi da bi vidjela da oštećena E. M. komunicira sa njezinom sestrom i njezinim mladićem S. D., te da s E. nije imala nikakav kontakt i da ne zna je li E. kontaktirala sa bilo kim iz društva koje je bilo za njezinim stolom, što je suprotno opisu svjedoka S. D., koji je opisao da je oštećena E. M. sjela za njihov stol. Stoga ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze svjedoka S. D. i M. I. navodeći da je u njima iznesena i njihova očita subjektivnost, jer je S. D. iskazivao da je mišljenja da I. to ne bi učinio, jer je dobra osoba, dok je M. I. navela da su u to vrijeme svi u L. pričali kako je E. optužila Č. za silovanje, ali da su svi znali da to nije istina. Stoga ispravno prvostupanjski sud navodi da iskazi ovih svjedoka ukazuju na predrasude o nevinosti optuženika, jer iznose stav u odnosu na osobu optuženika, da on nije mogao počiniti djelo za koje ga se tereti. Prvostupanjski sud stoga nije doveo u pitanje iskaze svjedoka da oni optuženika doživljavaju na način, kako su ga opisali i da su na temelju toga stvorili vlastito uvjerenje o njegovom ponašanju i počinjenju kaznenog djela od strane optuženika. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud obrazložio da se osoba može pred različitim osobama i situacijama ponašati drugačije. Osim toga sama oštećenica je opisivala ovaj konkretni događaj i nije navodila da bi s optuženikom imala bilo kakvih drugih neugodnih iskustava u nekim drugim prilikama.
15. Ujedno, ranije izneseni žalbeni navodi optuženika nisu osnovani kada navodi da je iskaz oštećenice neuvjerljiv i pun nelogičnosti, za istaknuti je da je sve odlučne činjenice koje je sud utvrdio, iznio u obrazloženju pobijane presude, analizirajući tako i iskaz oštećenice, kojeg je prvostupanjski ocijenio kao uvjerljiv i potkrijepljen drugim dokazima i to iskazima svjedokinja E., I. i G. M., tragovima opisanim u zapisniku o očevidu te rezultatima kontaktnog vještačenja tragova i sudsko–medicinskog vještačenja. Ostali navodi u žalbi koji se odnose na samo vrijeme trajanja spolnog akta, spuštenost hlačica i gaćica ispod koljena oštećenice te stoga i nemogućnost počinjenja kaznenog djela uz nasilje i prisilu, specifičnost samog mjesta događaja, koje je u blizini stambene zgrade te potrebu utvrđenja osvijetljenosti tog mjesta uličnom rasvjetom kao i ne glasanje oštećenice prilikom počinjenja kaznenog djela od strane optuženika, kojoj da isti nije zabranio da se glasa, nije odlučno za počinjenje kaznenog djela za koje se tereti optuženik, a obrazloženi su i u pobijanoj presudi posebno na stranicama 13, 14, i 15 spisa. Žalbeni navod o trajanju navodnog spolnog akta je nebitan za počinjenje kaznenog djela silovanja, jer već samo prodiranje u spolni organ žrtve je kazneno djelo. Dinamično kretanje tijela počinitelja i oštećenice, u prostoru, u konkretnom momentu je teško za ponoviti i ono dopušta različite modalitete, tako da je isključen prigovor optuženika da se u sjedećem položaju sa spuštenim odjevnim predmetom do koljena ne može ostvariti spolni akt. Razlog žalbe da je nelogično da oštećenica nije glasno vikala ili tražila pomoć je suprotno prihvaćenom vjerodostojnom iskazu djeteta žrtve, koje je navelo da ju je bilo sram i da zato nije vikala. Počinjenje kaznenog djela u blizini zgrada i ljudi koji tamo žive ne čini iskaz oštećenice nevjerodostojnim, jer je ista upravo opisivala i mjesto događaja.
16. U pogledu žalbenih navoda kojima se upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog nepribavljanja video nadzora susjednih lokala, te pravnih i fizičkih osoba koje bi mogle imati snimku inkriminiranog događaja, za istaknuti je da je to prvostupanjski sud prihvatio pa je optuženik od toga odustao (list 276). Nadalje, prvostupanjski sud je i obrazložio razloge odustajanja od pribavljanja video-nadzora na javnom prostoru navodeći da su tijekom istrage bile poduzete radnje u tom pravcu koje nisu dale rezultata. Stoga ni u tom dijelu nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
17. Suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud obrazložio zašto je iskaz oštećene E. M. ocijenio kao istinitim, jer je uvjerljivo opisivala događanja tijekom noći, kao i sam nasilni spolni odnošaj, a taj njezin iskaz potkrijepljen je iskazima svjedokinje E. M., I. M. i G. M., kojima je ispričala o događaju uz uvjerljivu emocionalnu patnju kojom su navedene svjedokinje i svjedočile u vidu potresenosti i uznemirenosti oštećenice. Pred svjedokinjama E. M. i I. M. oštećenica je sporni događaj opisala u bitnome jednako, kako ga je iznijela i pred sudom. Osim toga ovaj iskaz potvrđen je rezultatima kontaktnog i sudsko-medicinskog vještačenja kao i dokumentacijom o psihijatrijskim pregledima iz kojih proizlazi da je nakon predmetnog događaja oštećenica tražila i dobila stručnu pomoć, koja joj je bila potrebna, a sve zbog proživljene traume prouzročene događajem. Stoga su neosnovani navodi izneseni u žalbi da je iskaz oštećenice nevjerodostojan, a iz razloga što je oštećenica pokazivala emocionalnu patnju pri iskazivanju događaja, govorila je da ju je sram, iznosila je detalje. Osim toga iz provedenog sudsko- medicinskog vještačenja proizlazi da je oštećenica imala povrede na leđima i laceraciju na stražnjoj komisuri, koja povreda je konstatirana ginekološkim pregledom, koja je mogla nastati spolnim aktom. Stoga nije od značaja ni navod optuženika da nema dokaza da je došlo do penetracije u spolovilo oštećenice, jer je poznato, a što je ispravno i prvostupanjski sud obrazložio u presudi, jer je oštećenica i sama iskazala da ne zna je li optuženik uopće ejakulirao, a iz iskaza majke oštećenice proizlazi da se prije izuzimanja uzoraka tijekom noći tuširala te je od spornog događaja do uzimanja uzoraka od oštećenice prošlo više od dvanaest sati, kako to proizlazi iz podataka o vremenu obavljanja ginekološkog pregleda te ne postojanje tragova sperme na gaćicama oštećenice, a niti u vaginalnom brisu ne znači da nije počinjeno kazneno djelo. Stoga ni u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi kako nije moguće da nakon spolnog odnosa nema nikakvih bioloških, odnosno DNK tragova optuženika u rodnici oštećenice, pa ni u tom pravcu nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kako se upire u žalbi.
18. Optuženik se žali i na odluku o kazni, ali istu ne obrazlaže. Zbog odluke o kazni žali se i državni odvjetnik navodeći da iako je na strani optuženika prvostupanjski sud pravilno utvrdio otegotne i olakotne okolnosti optuženika, izrekao mu je preblagu kaznu, jer je precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a nije dovoljno vrednovao utvrđene otegotne okolnosti i pri tome je izrekao kaznu u visini propisanog minimuma zatvorske kazne za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. Državni odvjetnik navodi da je sud kao otegotno trebao cijeniti da je optuženik prije počinjenja kaznenog djela i tijekom druženja sa žrtvom u kafiću prateći je kući zadobio njezino povjerenje da joj se ništa loše ne može dogoditi, što je iskoristio na najgrublji način i povrijedio je njezin spolni integritet, kao i da je počinitelj znatno zreliji od žrtve i već formirana osoba, a sami događaj predstavlja veliku traumu za žrtvu, jer godinu dana nije mogla normalno funkcionirati, što je potkrijepljeno i odgovarajućom dokumentacijom o zatraženoj pomoći. Osim toga žrtva je iskazivala da se pokušala braniti, ali je optuženik fizički znatno jači od nje i navodeći da nije vikala, jer ju je bilo sram što se može povezati s njezinom mladošću i neiskustvom te ne snalaženjem u takvoj situaciji. Nadalje državni odvjetnik navodi da kao otegotnim treba cijeniti činjenicu da je optuženik znao da je dijete oštećena E. M. tijekom večeri konzumirala alkohol stoga je zbog djelovanja alkohola u njezinoj dobi podložnija nepromišljenom ponašanju kao i nesposobnija za pružanje otpora, što je onda iskoristio, predloživši da sjednu na stepenište zgrade. Međutim, po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske ispravno je prvostupanjski sud cijenio kao olakotnu okolnost na strani optuženika činjenicu dosadašnje neosuđivanosti kao i njegovu mladu životnu dob, jer u vrijeme počinjenja kaznenog djela ima navršenu 21 godinu života. Nadalje, ispravno su kao otegotne okolnosti od strane prvostupanjskog suda cijenjene da je kazneno djelo počinio prema poznatoj osobi, koja je u vrijeme događaja tek navršila 15 godina života, te je nakon počinjenja djela bila uznemirena i imala je povremene panične napade zbog čega je zatražila i stručnu psihijatrijsku pomoć. Stoga se i po mišljenju ovog suda odmjerenom kaznom u trajanju od 1 (jedne) godine može ispuniti svrha specijalne i generalne prevencije i utjecati na optuženika da poštuje pravni poredak i ubuduće ne čini kaznena djela kao i drugima biti dovoljan poticaj da se suzdrže od činjenja kaznenih djela. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
19. S obzirom na sve izneseno donesena je odluka kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.
U Zagrebu 10. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.
