REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 3/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. prosinca 2019. broj Kzd-8/2019, u sjednici održanoj 10. veljače 2022., kojoj je u javnom dijelu nazočio branitelj optuženika, odvjetnik M. V.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog S. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik, zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 zbog kojeg je po sudu prvog stupnja proglašen krivim, na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom u zatvoru od 20. listopada 2018. do 28. studenog 2018.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog S. M. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi S. M. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Temeljem čl. 54. KZ/11, optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. studenog 2018. do 28. studenog 2018.

2. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 8.098,00 kn.

3. Oštećena K. M. upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, sukladno čl. 158. st. 2. ZKP/08.

4. Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju M. V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili da se optužba odbije, a podredno da se ta presuda preinači u odluci o kazni i "izrekne blaža vrsta kaznene sankcije – uvjetna osuda ili rad za opće dobro". Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

5. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

6. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik M.

V., koji je izložio navode žalbe. Uredno pozvani optuženik i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 3. ZKP/08-I.

7. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

8. Nije u pravu žalitelj kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 uz parafraziranje zakonskog teksta te tvrdnju da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 9. st. 1. ZKP/08 koja nalaže jednaku pažnju pri ispitivanju činjenica koje optuženika terete i onih koje mu idu u korist. Nasuprot tome, pobijana presuda sadrži jasnu i dostatnu analizu vjerodostojnosti provedenih dokaza, kao i sve razloge kojima se sud rukovodio pri utvrđivanju odlučnih činjenica. Stoga se pobijana presuda može s uspjehom ispitati, a drugo je pitanje što se žalitelj sa zaključcima suda prvog stupnja ne slaže i time, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Posebno treba reći da su u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni razlozi zbog kojih je taj sud izmijenio činjenični opis kaznenog djela u pitanju kakvom je, konkretnom, krpom optuženik vezao ruke oštećenici. Naime, s obzirom da je oštećenica bila nesigurna u opisivanju te krpe, a to utvrđenje uopće nije odlučno za dokazanost kaznenog djela, prvostupanjski je sud riječi "širokom platnenom krpom" osnovano zamijenio riječju "krpom" te time nije povrijedio objektivni identitet presude i optužbe.

9. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj analizira rezultate provedenog dokaznog postupka dovodeći ih u vezu s iskazom oštećenice, pri čemu sugerira preocjenu vjerodostojnosti njezinog terećenja. Ukazuje se na proturječnosti u iskazima svjedoka vezano za ponašanje oštećenice prilikom prvog kontakta s njezinim roditeljima i polusestrom M. M.. Također, ističe se da svjedoci M. M., M. M. i D. F. nisu potvrdili da bi im se oštećenica povjerila, kao niti njezin razrednik, svjedok R. B.. Osporava se ocjena vjerodostojnosti iskaza optuženikovih roditelja, I. i D. M., kao površna i formalistička, iako je njima poznato da je oštećenica htjela povući kaznenu prijavu protiv optuženika. Budući da je prvostupanjski sud odbio provesti rekonstrukciju događaja u vozilu optuženika te ponovno ispitati oštećenicu na raspravi, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđenim.

10. Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, guranjem prsta u spolovilo ošt. K. M., primjenom sile izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, na način kako ga tereti optužba.

10.1. Žrtva, ošt. K. M. je na dokaznom ročištu, u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, opsežno i uvjerljivo ispričala tijek kritičnog događaja. Pri tome, iznijela je mnogo detalja koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva. Na suštinski jednak način ona se iste večeri povjerila svojim roditeljima, svjedocima Š. i D. M., a poslije i svom dečku, svjedoku J. H., koji to u svojim iskazima na sudu dosljedno potvrđuju. Pri tome, ovi svjedoci opisuju da je oštećenica bila snažno uznemirena, tresle su joj se ruke i bila je blijeda. Posljedicom tog traumatičnog događaja oštećenica je nesporno trpjela psihičke tegobe u vidu akutne reakcije na stres i PTSP-a, kako je vidljivo iz opsežne liječničke dokumentacije Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, Z., zbog čega joj je propisana terapija lijekovima.

10.2. Tijekom psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja proveden je forenzički intervju s oštećenicom kada ona, ponovno, na istovjetan način opisuje pretrpljeno spolno zlostavljanje od strane optuženika, a psihijatrijski vještak dr. D. K. H. i psihologijski vještak prof. S. M. suglasno zaključuju da, s njihovog stručnog stajališta, oštećenica posjeduje dovoljan kognitivni i moralni kapacitet za kompetentno davanje vjerodostojnog iskaza. Kod nje nisu uočene simulacijske težnje niti je utvrđena motivacija za davanje neistinitog iskaza. Pri opisivanju događaja uočena je odgovarajuća emocionalna pratnja. Obje vještakinje ponovile su svoj nalaz i mišljenje na raspravi te odgovarale na pitanja stranaka koje nisu imale prijedloga u vezi dopune vještačenja.

10.3. S tim u vezi, opravdano se postavlja pitanje kojeg bi motiva oštećenica imala lažno teretiti optuženika, ako ne zato što je s njim doista proživjela traumatsko seksualno iskustvo posljedicom kojeg se dulje vrijeme psihijatrijski liječila. O pitanju tog motiva u postupku se nude razna objašnjenja pa tako optuženik tvrdi da je ona bila "luda za njim ... nije je se mogao riješiti", dok polusestra oštećenice, svjedok M. M., razlog nalazi u mogućoj financijskoj koristi, ljubomori oštećenice, odnosno u njezinoj "bedastoći". Oboje, međutim, tvrde da je oštećenicu nagovorio odnosno prisilio na podnošenje kaznene prijave njezin dečko, svjedok J. H., naime, "to je njegovo maslo".

10.4. Ovako ponuđena "paleta" mogućih motiva za lažno terećenje optuženika uopće nije životno uvjerljiva niti potvrđena dokazima u spisu. Osim toga, teško je vjerovati da bi se tako mlada oštećenica bezrazložno izvrgla brojnim teškoćama u maloj seoskoj sredini te u krugu šire obitelji, kojoj pripada i optuženik, samo zato da bi mu napakostila, već upravo zato što je, od njoj do tada bliske osobe u koju je imala povjerenje, doživjela traumatično seksualno iskustvo. Na tom tragu je i mišljenje vještaka koji nisu utvrdili motivaciju za lažno terećenje.

10.5. S druge strane, prvostupanjski sud pravilno uočava da su na oštećenicu vršeni snažni pritisci da povuče kaznenu prijavu protiv optuženika, kako jasno slijedi, ne samo iz iskaza oštećenice i njezine majke Š. M., već i iz iskaza optuženikovih roditelja. Da je oštećenica doista htjela samoinicijativno ekskulpirati optuženika, kako tvrdi žalitelj, mogla je to nesmetano učiniti pri ispitivanju na dokaznom ročištu, a to, međutim, nije bio slučaj. Stoga treba zaključiti da pristanak na povlačenje kaznene prijave protiv optuženika nije rezultat njezine slobodne i stvarne volje, već prije rezultat emocionalnih, a moguće i financijskih pritisaka od strane optuženikovog oca. O nedopuštenim pritiscima na oštećenicu jasno govore i podaci Centra za socijalnu skrb K., kako je to vidljivo iz njihovog izvješća pročitanog na raspravi.

10.6. Proturječnosti u iskazima svjedoka, na koje žalba ukazuje, ne umanjuju značaj naprijed navedenih činjenica. Prije svega, očito je da su iskazi svjedoka M. M. i njezinog supruga M. M. dvojbeni s aspekta vjerodostojnosti, kako pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud. Polusestra oštećenice M. M. je u braku s optuženikovim stricem, M. M. koji, pak, oštećenicu nastoji prikazati u izrazito negativnom svjetlu (ona laže – maže, kurva se) što drugi svjedoci u postupku nisu potvrdili. Da se radi o poremećenim odnosima u obitelji jasno pokazuje iskaz svjedoka D. F., polubrata oštećenice, koji iskazuje da se "ne želi miješati u to ... ima dosta svojih problema" tj. o događaju mu ništa nije poznato. Stoga su tvrdnje ovih svjedoka da im se oštećenica nije povjerila o ponašanju optuženika očito pristrane i neuvjerljive.

10.7. Što se tiče iskaza svjedoka R. B. i njegovog saznanja o vođenju postupka protiv optuženika za kazneno djelo silovanja, uopće nije odlučno je li mu o tome pričala majka oštećenice Š. M. ili oštećenica sama.

10.8. Zaključno, navodima žalbe vjerodostojnost terećenja oštećenice nije s uspjehom dovedena u sumnju.

11. Suprotno tvrdnji žalbe, nije bilo potrebe za ponovnim ispitivanjem oštećenice na raspravi pred prvostupanjskim sudom niti je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim. Taj sud pravilno uočava da je oštećenica opsežno i detaljno ispitana na dokaznom ročištu u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, a snimka njezinog ispitivanja reproducirana je na raspravi od 17. srpnja 2019. kada obrana nije imala nikakvih primjedbi. Budući da se radi o maloljetnoj osobi, žrtvi kaznenog djela protiv spolne slobode, takav se svjedok, sukladno čl. 292. st. 4. ZKP/08, može samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim. Takvu potrebu sud prvog stupnja s pravom nije našao, posebno imajući u vidu karakter okolnosti zbog kojih je obrana to predlagala. Stoga je osnovano zaključiti da se ponovnim ispitivanjem oštećenice ne bi se utvrdilo bitno drugačije činjenično stanje, već bi je se, kao žrtvu, bespotrebno retraumatiziralo.

11.1. Isto tako, osnovano prvostupanjski sud odbija kao nevažan dokaz provođenje rekonstrukcije događaja u vozilu optuženika. Tim dokazom ne bi se utvrdile nove činjenice niti bi obrana bila dovedena u povoljniji položaj. Naime, spoznaju o tome da je optuženik nožem prerezao blokirani sigurnosni pojas u vozilu, relativizirala je sama oštećenica u svom iskazu rekavši "ne znam je li to istina ili san, da li je on rezao s nožem pojas". S tim u vezi psihijatrijski vještak navodi da kod svjedokinje može doći do promjene percepcije pod utjecajem stresa i straha pa se neke situacije (rezanje pojasa u vozilu) mogu drugačije percipirati.

12. Stoga je, dakle, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a donošenje osuđujuće presude protiv optuženika u svemu zakonito i pravilno.

13. Međutim, u pravu je žalitelj kada tvrdi da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora te kada ukazuje na pogrešno uračunavanje istražnog zatvora u izrečenu kaznu. Iako ovaj potonji prigovor pogrešno označava kao "povredu odredaba ZKP", radi se, u stvari, o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 6. ZKP/08 na štetu optuženika.

13.1. Olakotne okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne prvostupanjski sud u svojoj presudi pravilno utvrđuje, ali ih nedostatno cijeni. Činjenica da je optuženik u vrijeme događaja bio mlada osoba (star 23 godine), da je neosuđivan te se u međuvremenu oženio i postao ocem djeteta, ukazuju da se i blažom kaznom zatvora mogu ostvariti zakonom predviđene svrhe. Konkretno se radi o jednokratnoj nasilnoj spolnoj radnji uvlačenja prsta u spolovilo oštećenice, a optuženik prije niti poslije nije dolazio u sukob sa zakonom, što ukazuje da se radi o ekscesu u njegovom, inače, urednom životu.

13.2. Zbog toga, cijeneći, s druge strane, mladu dob oštećenice (nenavršenih 17 godina života) i neugodne psihičke tegobe koje trpi posljedicom optuženikovog ponašanja, kao otegotne okolnosti, optuženiku je potrebno izreći kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci jer je ta kazna, po uvjerenju ovog drugostupanjskog suda, odgovarajuća okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika.

13.3. Blažem kažnjavanju, a ponajmanje izricanju uvjetne osude ili zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro, ovdje sigurno nema mjesta, kada se sve otegotne okolnosti valjano cijene u kontekstu težine počinjenog kaznenog djela.

13.4. Kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci na optuženika će se u potrebnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se tom kaznom upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

14. U izrečenu kaznu zatvora optuženiku je trebalo uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11. Prema izvješću o njegovom uhićenju (list 34 spisa), optuženik je lišen slobode 20. listopada 2018. (a ne 20. studenog 2018., kako navodi prvostupanjski sud). Stoga je, pravilnim uračunavanjem istražnog zatvora na način učinjen u izreci ove presude, otklonjena povreda kaznenog zakona na koju žalitelj ukazuje.

15. Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st.

1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.