REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 41-Povrv-7683/15-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja T. S. iz Z., OIB …, zastupanog po S. K., odvjetnici iz Z., protiv tužene S. B. iz Z., OIB…, zastupane po M. M., odvjetnici iz Z., radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 26. siječnja 2022. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika odvjetničkog vježbenika M. D. V. te tužene osobno uz punomoćnicu odvjetnicu M. M., a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 10. veljače 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević broj Ovrv-18/15 od 12.03.2015. godine pod točkom I rješenja kojim se tuženoj S. B. iz Z., OIB … nalaže tužitelju T. S. iz Z., OIB … isplatiti iznos od 4.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pa do 31.07.2015. teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.637,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2022. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.03.2015. godine podnio ovršni prijedlog u kojem navodi da mu tužena duguje 4.500,00 kn na ime odvjetničkih usluga za sastav ugovora o kupoprodaji i prijedloga za uknjižbu, nakon čega je temeljem čl. 37 Ovršnog zakona doneseno Rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-18/15 od dana 12.03.2015. godine.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi tužena je izjavila pravovremeni prigovor u kojem navodi da je tužitelj sačinio kupoprodajni ugovor u kojem je njegov otac M. S. bio prodavatelj, da joj pri potpisivanju ugovora nitko nije rekao da će morati nešto platiti niti slaže li se s troškom ugovora, a tužitelj se sam ponudio da odnese ugovor u gruntovnicu jer mu je to usput, pa je tužena njegovu uslugu shvatila kao ljubaznu gestu, slijedom čega je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u smislu čl. 54 st. 2 Ovršnog zakona, te je određeno da će se postupak provesti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kupoprodajni ugovor od 07.11.2014. (list 55), iskaze stranaka i svjedoka (list 71 i 85) te priklopljeni spis ovoga

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Među strankama je nesporno da je tužitelj kao odvjetnik sačinio kupoprodajni ugovor koji se odnosi na prodaju 658/4350 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u z.k.ul. … k.o. G. Z., u naravi stan u V., u kojem ugovoru je

tužiteljev otac M. S. bio prodavatelj, a tužena kupac. Nesporno je i to da je tužitelj po punomoći tužene inicirao postupak uknjižbe predmetnog kupoprodajnog ugovora. Sporno je da li je tužena u obvezi platiti tužitelju naknadu za navedene odvjetničke usluge, a uvažavajući činjenicu da je jedna ugovorna strana (prodavatelj) bio tužiteljev otac.

6. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka i predloženih svjedoka.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da ga je u studenom 2014. kontaktirala kao odvjetnika tužena koja je s njegovim ocem ranije dogovorila prodaju nekretnine. Trebalo je sačiniti najprije predugovor, za koji je tužitelj napravio nacrt i poslao ga tuženoj e-mailom na očitovanje, no od sklapanja predugovora se odustalo i stranke su odlučile odmah pristupiti sklapanju ugovora. Napravio je po nalogu tužene kupoprodajni ugovor, istog dana stranke su došle u njegov ured na potpis, tamo su bili i Z. I. P. i D. D., ugovor je potpisan i ništa nije bilo

sporno. Svi zajedno otišli su na ovjeru i nakon ovjere vratili su se u odvjetnički ured gdje je došlo do predaje novca. Za par dana s tuženom se vidio da mu potpiše punomoć za uknjižbu, odnosno moguće je da je to bilo i istog dana, a dala mu je i nalog da prijedlog za uknjižbu preda za nju. Iskazuje da je tuženoj rekao da će trošak ugovora, predugovora i prijedloga za uknjižbu po Tarifi iznositi 11.250,00 kn, no s obzirom da su se poznavali od ranije, odlučio se ne računati joj predugovor te joj dati popust na cijenu sastava ugovora i prijedloga za uknjižbu. Tužena je rekla da će se javiti međutim na tužiteljeve pozive nije se odazivala niti je taj trošak ikada platila. Poriče da bi kada tuženoj rekao da isplatu iznosa odvjetničkog troška izvrši Z. I.

8. Tužena saslušana kao stranka iskazuje da je od Z. I. P. saznala da njezin poznanik M. S. prodaje stan i on ih je povezao. Dogovorili su detalje oko kupoprodaje i tužena je rekla da će otići u Narodne novine i kupiti obrazac ugovora jer ništa nije bilo sporno, ali M. S. rekao je da je bolje da odu u ured njegovog sina koji će im sačiniti ugovor kako ne bi imali daljnjih troškova. Ističe da predugovor nije bio niti planiran niti je ikada sačinjen jer za njega nije bilo razloga. Ugovor su potpisali u tužiteljevom odvjetničkom uredu i nije bilo niti jedne riječi o plaćanju bilo kakve naknade. Na kraju je tužitelj rekao da mu ugovor ostavi i da će on provesti uknjižbu, na što je tužena rekla da nije potrebno jer njezina kćer studira pravo i uči u Sveučilišnoj knjižnici pa ga može ona predati, ali tužitelj je rekao da ionako ide tamo i da će to napraviti on. Tužena je to prihvatila i ugodno ju je iznenadila njegova ljubaznost. Ne sjeća se da li mu je potpisala punomoć za tu uknjižbu, moguće je da jest, ali nikakvog govora o plaćanju odvjetničkih usluga ni za ugovor ni za uknjižbu nije bilo. Nakon nekog vremena dobila je od tužitelja poziv na plaćanje, iznenađena ga je nazvala i on je rekao da ako plati polovicu iznosa od 4.500,00 kn, odnosno 2.700,00 kn, da taj iznos može odbiti od iznosa od 1.000,00 EUR koji je njegov otac dugovao Z. I. P.. Tužena navodi da je

na to pristala i taj je iznos dala sam Ivekoviću na ime duga tužiteljevog oca, no tužitelj je kasnije ipak ustao ovrhom za cijeli iznos uz obrazloženje da se njega ne tiču dugovi njegovog oca

9. Svjedok M. S. iskazuje da je kao prodavatelj sklopio s tuženom kao kupcem kupoprodajni ugovor i ističe da su i taj ugovor kao i predugovor koji mu je prethodio sastavljeni od strane njegovog sina odvjetnika T. S. te su potpisani u njegovom odvjetničkom uredu. Navodi da je tuženoj dao broj telefona tužitelja da ga može kontaktirati u pogledu svih pitanja ili nejasnoća i oni su se o tim pitanjima čuli više puta, također su izmijenili i e-mail adrese. Odvjetnički troškovi bili su vezani za kupca i to je navedeno u predmetnom ugovoru. Tužitelj je kao odvjetnik obavio sve pravne radnje, a što je uključivalo i uknjižbu. Tužena je obećala da će nakon uknjižbe podmiriti sve odvjetničke troškove, posao je bio odrađen u kratkom roku međutim ona se više nije javila.

10. Svjedokinja L. M. iskazuje da o odnosima između stranaka nije svjedočila osobno, ali su joj poznati iz pričanja njezine majke - tužene. Iskazuje da je na dan kada su stranke potpisale i ovjerile kupoprodajni ugovor bila u automobilu i čuvala je novac jer je plaćanje bilo u gotovini, a nakon što je stan bio plaćen i ugovor potpisan majka se vratila u automobil i rekla je da se odvjetnik S. ponudio da će stan i uknjižiti. Iskazuje da je nakon što su stranke dogovorile uvjete kupoprodaje tužena htjela kupiti obrazac ugovora u Narodnim novinama, no ispričala joj je da je prodavatelj M. S. rekao da će to napraviti njegov sin koji je po zanimanju odvjetnik.

11. Svjedok Z. I. P. iskazuje da poznaje i tuženu i M.

S., a također i tužitelja, te zna za kupovinu stana u V., kao i da je predmetni stan isplaćen i uknjižen bez ikakvih problema. Tužena je dogovorila kupoprodaju s M. S. i na njegov nagovor otišla je kod njegovog sina

T. koji je odvjetnik. Među strankama ništa nije bilo sporno, stan je bio čistog vlasništva i smatra da je tužena mogla kupiti ugovor i u Narodnim novinama, ali prodavatelj ju je uputio na tužitelja. Bio je prisutan u uredu tužitelja kada je potpisan ugovor, nije mu poznato da li je dogovoreno kakvo plaćanje naknade za sastav toga ugovora. Govorilo se o uknjižbi i nju je trebao provesti tužitelj kao odvjetnik, odnosno zajednički stranke, što mu je bilo i logično. Neko vrijeme nakon sklapanja ugovora tužena mu je u razgovoru rekla da ju tužitelj traži da mu plati za sastav ugovora i uknjižbu, nakon toga svjedok je nazvao njegovog oca M. i on mu je rekao da je to i logično, da je tužitelj mladi odvjetnik i da se bori za svoju egzistenciju. Navodi da u odvjetničkom uredu tužitelja prilikom sklapanja ugovora niti jednom riječju nije bilo govora o trošku odnosno naknadi za sastav ugovora. Iskazuje da mu je poznato da je tužiteljev otac od tužene preuzeo iznos od 1.000,00 EUR, koji je zapravo bio njegov dug prema svjedoku, odnosno to je bio svjedokov novac, ali misli da taj novac nije išao za plaćanje predmetnog troška ugovora.

12. Sud je izvršio uvid u ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između tužene kao kupca i M. S. kao prodavatelja te je utvrdio da su člankom 7 toga ugovora ugovorne strane suglasno utvrdile da će sve troškove u svezi s tim ugovorom snositi kupac, dok su člankom 9 ugovora stranke potvrdile da su isti razumjele, da je u njemu sadržana njihova prava volja, kao i da ga u znak prihvata prava i obveza potpisuju.

13. Iz iskaza stranaka i svjedoka, a dovodeći ih u vezu s ispravama koje prileže spisu, sud nalazi utvrđenim da je upravo tužitelj kao odvjetnik sačinio tekst predmetnog ugovora o kupoprodaji, što među strankama nije bilo niti sporno. U tom smislu sud smatra da je tužena kao kupac u obvezi platiti tužitelju odvjetnički trošak naknade za sastav toga ugovora, odnosno za njegov obavljeni rad.

14. Naime, prema odredbi članka 18. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009, 18/2011, 126/2021) odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

15. Iako tužena tijekom postupka ne navodi nesporazum kao pravni osnov, odnosno razlog neispunjenja svoje obveze, iz njezinog iskaza proizlazi da ona smatra da je došlo upravo do nesporazuma opisanog u čl. 282. ZOO-a, odnosno da su stranke vjerovale da su suglasne, ali među njima je zapravo izostao sporazum o bitnom sastojku ugovora, a to je obveza o plaćanju naknade, u kojem slučaju ugovor ne bi nastao. U tom smislu tužena ističe da je vjerovala da će predmetna usluga za nju biti besplatna, dok je tužitelj smatrao da će mu ista biti plaćena.

16. Međutim, sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može raditi o nesporazumu, niti posljedica istog može biti to da je odredba o plaćanju naknade za sastav ugovora ništetna, u kojem slučaju bi tužena bila oslobođena od plaćanja.

17. Naime, tužena je dobro znala i bila je upućena od strane prodavatelja da je tužitelj odvjetnik i da kao profesionalac i educirana osoba za stranke sastavlja među ostalim i kupoprodajne ugovore. Stoga sud smatra da je na tuženoj bilo da pita da li će ta usluga koštati i koliko, pa ako joj cijena ne odgovara, da ode u Narodne novine, kupi obrazac i pokuša ga ispuniti sama, kao što navodi da je u početku htjela i učiniti. Jedino u situaciji da je tužena to napravila (pitala za cijenu), pa da je bilo od tuženika, bilo od druge ugovorne strane (njegovog oca M. S.) dobila neku naznaku da joj ta usluga neće biti naplaćena moglo bi se raditi o nesporazumu. Ovako, u situaciji kada tužena nije niti pitala za cijenu usluge, koja usluga je pritom propisana važećom javno objavljenom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12), sud smatra da je tužena postupila lakomisleno i da nema načina da izbjegne predmetnu obvezu, odnosno, ako je i bila u određenoj vrsti zablude, istu je svakako sama skrivila.

18. Pritom valja istaknuti da nije na osobi koja pruža uslugu ili neki rad, a pogotovo kada je cjenik za taj rad javno objavljen, da upozorava stranku da će isti morati platiti, već je naprotiv na korisniku te usluge da se prije no što ju uzme raspita koliko će ona koštati, jer je životno i logično da će ju morati platiti, pa ako mu je preskupa, da od nje i odustane. Također nema niti jednog propisa koji bi određivao da usluga koja je pružena suugovaratelju nečijeg oca ili rodbinski povezane osobe, treba od strane pružatelja te usluge biti besplatna.

19. Konačno, valja i ukazati na odredbu čl. 7. Kupoprodajnog ugovora, koju tužena nije osporila niti ju je na bilo koji način dovela u pitanje, a prema kojoj sve troškove u vezi sklapanja ugovora treba snositi upravo ona kao kupac, pri čemu nije odlučno što u toj odredbi taksativno nije naveden odvjetnički trošak sastava toga ugovora, jer je on nesporno nastao i ugovor je sastavljen od strane odvjetnika.

20. Slijedom navedenog, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim slijedom čega je u smislu čl. 451. st. 3. ZPP-a valjalo održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi i presuditi kao u izreci. Pritom visina tužbenog zahtjeva nije bila posebno sporna, a utvrđena je primjenom Tbr. 29. toč. 1. i 19. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost spora, odnosno kupoprodajnu cijenu iz čl. 3. Ugovora od 07.11.2014. godine.

21. Tužena je u obvezi tužitelju platiti i zatezne kamate jer je dospijećem računa 19.02.2015. pala u zakašnjenje, pa joj od 20.02.2015. teče kamata po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a.

22. Sud u odluci kojom odlučuje o osnovanosti platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi nije odlučivao o trošku ovršnog postupka, već je o istom odlučio zajedno s ostalim troškovima nastalim u parničnom postupku. Naime, prema Zaključku broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 02. lipnja 2017. pod točkom 3.1. navedeno je: "Presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga, i to zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude" (objavljeno na mrežnoj stranici VSRH Su-IV-204/17).

23. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav prijedloga za ovrhu - tužbe (Tbr. 7/1) - 50 bodova, sastav podneska od 12.10.2020. (Tbr. 8/1) - 50 bodova, sastav podneska od 05.05.2021. (Tbr. 8/3) - 12,5 bodova, zastupanje na ročištima 21.04.2021., 13.09.2021. i 26.01.2022. (Tbr. 9/1) - po 50 bodova i zastupanje na ročištu 16.10.2020. (Tbr. 9/5) - 12,5 bodova, ukupno 275 bodova odnosno 2.750,00 kn. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 687,50 kn i pristojba na presudu od 200,00 kn, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 3.637,50 kn, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak ročišta od 20.04.2020., 22.04.2020. i 11.02.2021. jer ista nisu bila održana kao niti trošak podneska od 03.03.2021. koji nije bio potreban za vođenje parnice.

24. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tužene na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 10. veljače 2022. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rj. o pristojbi na presudu - 200,00 kn

2. tuženoj po punomoćniku

Broj zapisa: eb306-02268

Kontrolni broj: 0f13f-b336f-9f459

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IVANA POŽAR, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.