Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2311/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Dubravke Srečec Fletko, u pravnoj stvari tužitelja 1.J. C. T., U. K., 2. Mldb. A. Z. M. T., U. K.,zastupana po majci i z.z. J. C. T., 3. R. J. T., U. K. i 4. R. L. T., U. K., svi kao zakonski nasljednici iza pok. S. T., zastupani po punomoćniku M. L., odvjetniku u R. protiv tuženice S. L. V., ranije T. rođ. R. iz Z., OIB: ..., zastupana po punomoćniku S. Ž., odvjetniku iz R., radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P 47/20 od 17. lipnja 2021., 10. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice S. L. V., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P 47/20 od 17. lipnja 2021. u točki III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 113.163,49 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II, Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 149.422,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbijaju tužiteljice sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im tuženica isplati iznos od 121.400,00 Eur-a u protuvrijednosti u kn po prodajnom tečaju E.&S. bank d.d., sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im tuženica isplati iznos od 121.400,00 Eur-a u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju E.&S. bank d.d., sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom III. izreke utvrđeno je da su nekretnine pobliže opisane u točki III. izreke predstavljale na jednake dijelove zajedničku imovinu (bračnu stečevinu) sada pok. T. S. i tuženice R. S. stečenu tijekom bračne zajednice, koje nekretnine je tuženica prodala za iznos od 180.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti, slijedom čega je ista dužna isplatiti tužiteljicama iznos od 90.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju za devize E. & S. bank sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, točkom IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 262.585,99 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok su točkom V. izreke odbijene tužiteljice sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu u točki III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke, pobija tuženica iz svih žalbenog razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženice je osnovana u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih tuženice, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.Pogrešnim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženice u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz razloga jer da time što je prvostupanjski sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva, spor koji prvotno nije iniciran kao bračni spor, već spor za isplatu temeljem isprave, pretvoren u spor u kojem je zatraženo utvrđenje bračne stečevine i isplate temeljem stečevine. Protivno tumačenju tuženice, uvjerenje je ovog suda, da je ovaj postupak od samog početka iniciran kao bračni spor, budući da to neprijeporno proizlazi iz historijata tužbe sada pok. pravnog prednika tužitelja, dakle da ova parnica nije pretvorena u bračni spor tek podneskom tužitelja od 23. lipnja 2020.

Shodno izloženom, time što je prvostupanjski sud dozvolio preinaku dijela zahtjeva na način kako je to pobliže navedeno u spomenutom podnesku, nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 190. ZPP-a.

7.U odnosu na žalbene navode tuženice vezane za prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, valja istaći da su i ti navodi po ocjeni ovog suda neosnovani, budući je iz stanja u spisu, nedvojbeno razvidno da je upravo sama tuženica učinila tijekom postupka nespornom aktivnu legitimaciju istih.

8.Nisu osnovani navodi tuženice u dijelu u kojem upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki III. izreke.

9.Iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da su pravni prednik tužiteljica i tuženica zajedno počeli živjeti 1995., da su sklopili brak 1997., te da je isti razveden 19. rujna 2005. odlukom suda u J. R.,

-da su pravni prednik tužiteljica i tuženica 16. prosinca 2000. u R. sklopili Sporazum, kojim su suglasno utvrdili pored ostalog da je tuženica 20. listopada 2000. sa građevinskom tvrtkom G. d.o.o. sklopila Kupoprodajni ugovor za kupnju apartmana u I., koji je kupljen na ime tuženice iz razloga jer pravni prednik tužiteljica nije imao državljanstvo RH,

-da su pravni prednik tužiteljica i tuženica u lipnju 2005. sklopili u J. R. Nagodbu, kojom su suglasno utvrdili da su u braku stečene dvije nekretnine i to stan u I. i stan u J. R., koji je uknjižen kao suvlasništvo istih, da tuženica zadržava imovinu u RH-a, a pravni prednik tužitelja u J. R., sa time da će svaka strana isplatiti drugoj strani polovicu vrijednosti nekretnine koju zadržava. Ujedno se tuženica obvezala isplatiti tužitelju iznos od 27.000,00 Eur-a koji iznos je pravni prednik tužiteljica platio kao depozit za kupnju nekretnine u RH-a, a koji je iznos trebalo deponirati na račun pravnog prednika tužiteljica kada bude vraćen od prodavatelja ili do 31. listopada 2005., te se ujedno tuženica obvezala isplatiti i polovicu svih pravnih troškova koji su nastali za pravnog prednika tužiteljica u postupku u Južnoafričkoj Republici.,

-da spisu ne prileži izvornik spomenute Nagodbe,

-da je tuženica kao prodavateljica s tvrtkom S. d.o.o. 24. studenog 2011. sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnine u I. za ukupni iznos od 180.000,00 Eur-a,

-da je pravni prednik tužiteljica predložio da se u okviru ove parnice, kao prethodno pitanje, riješi pitanje priznanja Nagodbe iz lipnja 2005., kao strane sudske odluke.

10.1.Donoseći pobijanu odluku, prvostupanjski sud kao prethodno pitanje, utvrđuje da sporna Nagodba predstavlja stranu sudsku odluku u smislu čl. 86. st.2. Zakona o rješavanju sukoba Zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 88/01, dalje: ZRSZ-a), iz razloga jer da se radilo o sudskoj nagodbi. Kraj činjenice da u spis tijekom postupka nije dostavljen izvornik Nagodbe, niti su sada pok. tužitelj, odnosno pravni slijednici istog, predložili da sud službenim putem pribavi izvornik, stav je prvostupanjskog suda predmetnu Nagodbu nije bilo moguće ispitati u smislu čl. 87. do 92. ZRSZ-a, a posljedično tome da ista nema pravni učinak u RH-a.

Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da je sporna Nagodba privatna isprava, te da predstavlja valjani sporazum o diobi bračne stečevine između sada pok. pravnog prednika tužiteljica i tuženice, budući da same činjenice navedene u Nagodbi nisu sporne (datum sklapanja braka, datum razvoda braka, nekretnine). U odnosu na visinu sudskih troškova, prvostupanjski sud navodi da isto ničim nije dokazano, pa da kako se radi o dvostranoobvezujućoj ispravi, da nije moguće s uspjehom tražiti ispunjenje obveze protivne strane ako sam tužitelj nije dokazao da sam po njoj nije postupio. Nastavno tome odlučuje kao u točkama I. i II. izreke presude.

10.2.U odnosu na odluku sadržanu u točki III. izreke, sud prvog stupnja, rukovodeći se čl. 248. i 255. st.1. Obiteljskog zakona (“Narodne novine” broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15, dalje: ObZ-a), kao i sadržajem ranije spomenutog Sporazuma, utvrđuje da je nekretnina u I. predstavljala bračnu stečevinu stranaka u jednakim dijelovima, da pravni slijednici sada pok. tužitelja u smislu čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a imaju pravni interes za podnošenje zahtjeva kojim traže da se utvrdi da nekretnina u I. predstavlja bračnu stečevinu, kako obzirom na činjenicu da iste traže isplatu polovice iznosa dobivenog prodajom nekretnine u I., tako i obzirom na Sporazum iz 2000.

Slijedom toga, uz uvažavanje neprijeporne činjenice da je tuženica navedenu nekretninu doista otuđila za iznos od 180.000,00 Eur-a, prosudba je prvostupanjskog suda da je osnovan zahtjev pobliže naveden u točki III. izreke pobijane presude.

11.1.U kontekstu prethodno iznesenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženice u dijelu koji se odnosi na primjenu mjerodavnog prava, ističući da sud prvog stupnja nije naveo razloge temeljem kojih je primijenio odredbe ObZ-a pri odlučivanju o tužbenim zahtjevima tužitelja, upirući pri tome na čl. 36. ZRSZ-a. Iz obrazloženja pobijane presude, doista nije razvidno da je prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih je u konkretnoj pravnoj situaciji primijenio kao mjerodavno pravo, hrvatsko pravo, točnije odredbe ObZ-a, no neovisno o tome, prosudba je i ovog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke upravo za primjenu odredaba ObZ-a kao mjerodavnog materijalnog prava.

11.2.Ovo stoga što iz stanja u spisu proizlazi da su sada pok. pravni prednik tužitelja i tuženica bili državljani različitih država, da su u trenutku pokretanja ove parnice imali prebivalište u različitim državama, te da nije bilo moguće utvrditi njihovo posljednje zajedničko prebivalište, da je sukladno čl. 36. st.4. ZRSZ-a, mjerodavno upravo pravo RH-a, koje je prvostupanjski sud u ovom slučaju i primijenio.

12.Rukovodeći se svime do sada utvrđenim, prosudba je i ovog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke na strani tužitelja za udovoljenje tužbenom zahtjevu sadržanom u točki III. izreke, posljedično čemu se ta odluka suda prvog stupnja ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

13.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženice u dijelu u kojem ističe da sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima postupka, nije vodio računa o ukupnom uspjehu tužiteljica u ovoj parnici, ističe se da su ti navodi osnovani

Naime, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi pored ostalog da je sud prvog stupnja odluku o trošku temeljio na čl. 154. st.5. ZPP-a, odnosno da tužiteljice nisu u ovoj parnici uspjele samo s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva, pa im priznaje ukupne troškove postupka, dok je obzirom na tijek postupka, nedvojbeno da su tužiteljice u konačnici odbijene sa dva tužbena zahtjeva, te da je udovoljeno samo trećem zahtjevu postavljenom kao eventualno kumuliranom, od čega je visina prva dva po 121.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti, a visina trećeg 90.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti.

Shodno iznesenom, protivno tumačenju prvostupanjskog suda, prosudba je ovog suda da se u konkretnoj pravnoj situaciji ni u kom slučaju ne može govoriti o neuspjehu s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, već o djelomičnom uspjehu što znači da je mjerodavan čl. 154. st.2. ZPP-a.

13.2.Vezano za prednje, ponajprije valja istaknuti da je sukladno čl. 37. st.1. ZPP-a, u ovoj situaciji visine zahtjeva trebalo zbrojiti, čime dobivamo iznos od 332.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti, od čega je u konačnici prvostupanjski sud našao osnovanim dio zahtjeva kojim se tražilo utvrđenje da nekretnina u I. predstavlja bračnu stečevinu i isplata iznosa od 90.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti (znači da je mjerodavna visina iznosa čija se isplata traži), što ukazuje na zaključak da su tužiteljice uspjele samo s manjim dijelom svojih zahtjeva. Međutim, iz historijata žalbe tuženice, proizlazi pored ostalog, da ista smatra da je u konkretnom slučaju uspjeh tužiteljica u ovoj parnici 58%, čime ista po uvjerenju ovog suda, drugim riječima, dakle priznaje uspjeh tužiteljica u tom omjeru. Kako prema prosudbi ovog suda, u takvoj situaciji sud nema procesnih ovlaštenja, da odlučujući o osnovanosti tog dijela žalbenih tvrdnji utvrdi uspjeh tužiteljica u manjem omjeru od prethodno navedenih 58%, to je valjalo utvrditi da se radi o djelomičnom uspjehu tužiteljica u ovoj parnici upravo u ranije navedenom omjeru.

U kontekstu prednje izloženog, valjalo je sve iznose koje je sud prvog stupnja dosudio tužiteljicama na ime izvršenih parničnih radnji (pobliže opisano na str. 12. i 13. prvostupanjske presude), valjalo umanjiti za 42%, sukladno uspjehu istih u ovoj parnici.

14.Vezano za žalbene tvrdnje tuženice u dijelu u kojem pobija pravilnost stava suda prvog stupnja vezano za visinu nagrade dosuđene tužiteljice za pristup na ročišta od 18.10.2007., 9.11.2009., 2.07.2020., 11.11.2020., te za sastav odgovora na žalbu tuženice od 1.06.2011. kao i trošak sudske pristojbe na taj odgovor u iznosu od 5.000,00 kn, valja reći da su djelomično osnovani.

Naime, iz stanja u spisu, točnije sadržaja raspravnih zapisnika od 18.10.2007., 9.11.2009., 2.07.2020., 11.11.2020., prosudba je i ovog suda, da se doista nije radilo o ročištima u smislu Tbr. 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 91/04 i dr., dalje: Tarife), već o ročištima u smislu Tbr. 9.t.2. Tarife, posljedično čemu po cijeni ovog suda za te parnične radnje istima ne pripadaju iznosi od po 11.420,00 kn, već je trebalo priznati po 50% nagrade, odnosno po 50 bodova - 5.710,00 kn.

Što se tiče nagrade za sastav odgovora na žalbu tuženice i prema uvjerenju ovog suda, ne radi se o troškovima koji su bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, nastavno čemu, tužiteljice protivno ocjeni prvostupanjskog suda, nemaju pravo na nagradu za sastav istog. Shodno rečenom, nije bilo valjane zakonske osnove ni da se tužiteljicama prizna trošak sudske pristojbe za sastav odgovora na žalbu tuženice u iznosu od 5.000,00 kn.

15.1.Rukovodeći se do sada iznesenim razlozima, parnični trošak tužiteljica sastoji se od nagrade za sastav tužbe u iznosu od 6.632,60 kn, nagrade za pristup na 12 ročišta u ukupnom iznosu od 66.308,00 kn (od 23.05.2007. u iznosu od 6.623,60 kn, 18.10.2007. u iznosu od 3.311,80 kn, 21.11.2007., 4.02.2009. u iznosu od po 6.632,60 kn, 9.11.2009. u iznosu od 3.311,80 kn, 20.05.2010., 29.09.2010., 30.11.2010. 06.04.2011. u iznosu od po 6.632,60 kn, 2.07.2020., 11.11.2020. u iznosu od po 3.311,80 kn, 20.05.2021. u iznosu od 6.632,60 kn), nagrade za sastav 12 podnesaka u iznosu od 9.996,60 kn (od 30.04.2007. u iznosu od 6.632,60 kn, 18.10. 2007. u iznosu od 290,00 kn, 08.09.2008. u iznosu od 58,00 kn, 9.11.2009. i 22.04.2010. u iznosu od po 290,00 kn, 17.06.2010. u iznosu od 58,00 kn, 31.07.2015., 05.12.2018., 28.03.2019., 06.03.2020., 23.06.2020., 16.09.2020. u iznosu od po 290,00 kn), nagrade za sastav žalbe od 18.05.2011. u iznosu od 9.558,40 kn, što sve uvećano za PDV iznosi 101.550,25 kn, te troškova sudskih pristojbi na tužbu, na presudu, na žalbu u iznosu od po 2.900,00 kn, sve srazmjerno gore navedenom uspjehu, dok je troškove tumača u iznosu od 300,00 kn, vještačenja u iznosu od 2.613,24 kn je valjalo primjenom čl. 155. ZPP-a, priznati u tužiteljicama u cijelosti, što ukupno iznosi 113.163,49 kn.

15.2.Obzirom na prednje, valjalo je potvrditi odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 113.163,49 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te dobiti tužiteljice sa preostalim dijelom parničnog troška dosuđenog ovom točkom izreke za iznos od 149.422,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

16.U odnosu na zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, valja istaknuti da kako je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja ove odluke vidljivo da je ista uspjela samo sa dijelom sporednog zahtjeva, to se prema uvjerenju ovog suda, radi o neznatnom uspjehu sa izjavljenom žalbom, nastavno čemu tuženica po ocjeni ovog suda nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

17.Zbog svih do sada iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice, potvrditi prvostupanjsku presudu u u točki III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 113.163,49 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice preinačena citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude, primjenom čl. 380.t.3. ZPP-a.

U Rijeci 10. veljače 2022.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković