REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 324/2020-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. M., zbog kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2020. broj K-54/2018., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2022., u javnom dijelu u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice Lj. P.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se žalba opt. N. M., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, opt. N. M. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena mu je djelomično uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi deset mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. N. M. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. prosinca 2017. do 12. travnja 2018.

1.1. Na temelju čl. 79. st. 2. i 6. KZ/11. od optuženika je oduzet nož s crnom PVC drškom, ukupne dužine 32 cm, dužine oštrice 19 cm, a koji se nalazi u skladištu corpore II. Policijske postaje, Policijske uprave Zagrebačke, te je određeno da će isti po pravomoćnosti presude biti uništen.

I Kž 324/2020-6

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) ošt. A. I. upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 19.555,20 kuna, koji se odnosi na trošak provedenih psihijatrijskih vještačenja iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08., paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08., te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika iz čl. 145. st. 2. toč. 8. ZKP/08., o kojim troškovima će sud donijeti posebno rješenje.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio opt. N. M. po braniteljici Lj. P., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici žalbenog vijeća.

3. Državni odvjetnik nije odgovorio na žalbu optuženika.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupila je braniteljica optuženika, odvjetnica Lj. P. Iako uredno obaviješteni, državni odvjetnik i opt. N. M. sjednici nisu pristupili pa je ista, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika je osnovana.

7. Opravdano u žalbi opt. N. M. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., jer je izreka prvostupanjske presude proturječna njenom obrazloženju, uslijed čega se ne može s uspjehom ispitati.

7.1. Naime, iz pravnog opisa izreke prvostupanjske presude proizlazi da je opt. N. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11., jer je drugog usmrtio doveden bez svoje krivnje njegovim napadom u stanje prepasti. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da su raniji odnosi optuženika i oštećenika bili ispunjeni nesuglasicama, svađama, ljubomorom, verbalnim ispadima, pa čak i jednim fizičkim obračunom, zbog čega je optuženik samo čekao trenutak i priliku za obračun s oštećenikom. S tim u vezi nastavno obrazlaže da je optuženik kritične zgode dobro znao da su konflikt i sukob s oštećenikom neizbježni i da napad koji je potom uslijedio nije bio ništa novo i neočekivano, slijedom čega navodi da krivnja za inkriminirani događaj nije isključivo na strani oštećenika.

7.2. Međutim, da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11. potrebno je da počinitelj kazneno djelo počini u stanju jake prepasti u koje je

I Kž 324/2020-6

doveden bez svoje krivnje napadom oštećenika, kako je to i navedeno u pravnom opisu izreke pobijane presude. Suprotno tome, prvostupanjski sud obrazlažući te odlučne činjenice ističe da optuženik nije doveden u stanje prepasti napadom oštećenika bez svoje krivnje, već da je krivnja za inkriminirani događaj i na optuženiku koji je samo čekao priliku i trenutak za obračun s njim. Kako je takvo obrazloženje prvostupanjskog suda proturječno izreci pobijane presude glede navedene odlučne činjenice, u pravu je žalitelj kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

8. Budući da je ta povreda utjecala i da činjenično stanje ostane pogrešno utvrđeno te da je optuženik istovremeno podnio žalbu i iz te žalbene osnove, potrebno je, sukladno čl. 487. st. 4. ZKP/08., u nastavku ove odluke osvrnuti se i na tu žalbenu osnovu.

8.1. Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da iz cjelokupne dinamike terećenog događaja proizlazi da je oštećenik prvi gurnuo optuženika i uhvatio ga desnom rukom za vrat, dok je lijevom rukom odgurnuo svjedokinju G. M. koja ih je htjela rastaviti, a potom držeći optuženika za vrat dogurao ga do šanka, tako da je optuženik leđima bio naslonjen na šank, koji napad na optuženika je rezultirao njegovim stanjem jake prepasti i ugroze za vlastiti tjelesni integritet. Također, utvrdio je da aktivnost optuženika, kada poduzima radnju usmrćenja oštećenika, nije bila u neposrednoj funkciji obrane od napada oštećenika, već da se radilo o neposrednoj reakciji na napad kojoj je smisao bio u rasterećenju od afektivnog stanja u kojem se našao. Također, prvostupanjski je sud utvrdio da izostanak vidljivih ozljeda na vratu i tijelu optuženika upućuje da postupanje oštećenika nije imalo značaj protupravnog napada od kojeg bi se opt. N. M. imao pravo obraniti, odnosno da se nije našao u stanju nužne obrane, odnosno prekoračenju iste.

8.2. Prema tome, prvostupanjski sud očito ne dvoji da se u konkretnom slučaju radilo o napadu oštećenika na optuženika, ali pogrešno drži da se ne bi moglo raditi o takvom protupravnom napadu koji bi uključivao pravo na nužnu obranu, a niti da bi se moglo raditi prekoračenju nužne obrane zbog postupanja na usmrćenje.

8.3. Prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da se optuženik našao u situaciji koju nije ni na koji način isprovocirao, jer je pokušao smiriti verbalni, a potom i fizički sukob između oštećenika I. I. i svjedokinje G. M. na način da je zatražio od oštećenika da se tako ne ponaša prema njoj jer se nalazi u „njenoj kući“, kako to potvrđuje i navedena svjedokinja. Naime, iz iskaza svjedokinje G. M. kao i svjedoka R. J. i H. B. (koji su se nalazili ranije u lokalu) proizlazi da je oštećenik u alkoholiziranom stanju tijekom cijele večeri provocirao svjedokinju G. M. upućujući joj uvredljive riječi. Upravo u tom trenutku, kada optuženik pokušava smiriti riječima situaciju koja je prerasla u fizičko naguravanje između te svjedokinje i oštećenika, a kako to proizlazi iz činjeničnog opisa, ali i rezultata dokaznog postupka, oštećenik prvi gura optuženika i hvata ga desnom rukom za vrat, nakon čega lijevom rukom odguruje svjedokinju G. M., te potom objema rukama drži optuženika za vrat te ga dogura na šank tako da se optuženik nalazi u nagnutom položaju preko šanka. Osim

I Kž 324/2020-6

toga, iz psihijatrijskog vještačenja dr. J. B. proizlazi da se optuženik tempore criminis nalazio u stanju privremene psihičke poremećenosti uvjetovane afektivnim reagiranjem, slijedom čega je bio bitno smanjeno ubrojiv, a njegovo ponašanje odgovara zakonskoj kategoriji prepasti. Prvostupanjskom presudom propušteno je uzeti u obzir mišljenje vještakinje da je optuženik u konkretnom slučaju pokušao smiriti nastalu situaciju između oštećenika i svjedokinje G. M. te da svojim ponašanjem ni na koji nije doprinio kritičnoj situaciji u kojoj se našao. Pri tome prvostupanjski sud očito ne vodi računa niti o obrani opt. N. M. kada navodi kako se nalazio presavinut nad šankom, s glavom prema plafonu, dok ga je oštećenik gušio rukama, a on nije mogao doći do zraka te su mu oči zasuzile. Već iz takvog ponašanja oštećenika može se zaključiti kako se radilo o protupravnoom napadu od kojeg se optuženik imao pravo braniti. Također, prvostupanjski sud potpuno zanemaruje činjenicu da je oštećenik fizički jače građe, težak 130 kg, te „grub i snažan“, kako tvrdi svjedokinja G. M., a optuženik mršavije građe, oko 85 kg.

8.4. Osim toga, prvostupanjski sud je zaključio da sam izostanak vidljivih ozljeda na vratu i tijelu optuženika, samo po sebi, ukazuje da sila koju je oštećenik upotrijebio nije bila dovoljna jaka i opasna, zbog čega se nije moglo raditi o postupanju optuženika u nužnoj obrani, a niti o prekoračenju iste. Pri tome propušta cijeni da iz povijesti bolesti za optuženika proizlazi da je navedeno da ga je „druga osoba davila“ te da ima natučenje leđa, koje ozljede nisu medicinski opisane, ali je sudsko medicinski vještak dr. P. Š. naveo da se ne može isključiti da je oštećenik stiskao optuženika za vrat te zadobio natučenje leđa, time da je pojasnio da vidljivost tih ozljeda ovisi o intenzitetu i trajanju tog napada. Pored toga, iz sudsko medicinskog vještačenja po dr. M. B. jasno proizlazi da je ozljeđivanje oštećenika nožem moguće upravo na način kako to proizlazi iz dinamike događaja, odnosno da oštećenik stišće rukama za vrat optuženika koji se nalazi presavinut nad šankom, u kojem trenutku su njegove ruke odmaknute od tijela prema naprijed i gore u odnosu na prsni koš.

8.5. S tim u vezi treba reći da je nužna obrana ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravni predstojeći napad. Za prekoračenje granica te obrane potrebno je da se za vrijeme trajanja protupravnog napada taj napad odbija na način koji se, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ne ukazuje nužnim, jer se napad mogao odbiti i manjom povredom napadačevog dobra. To znači da se u obrani može ići toliko daleko koliko je prijeko potrebno da se odbije napad. Time su za dopuštenost obrane postavljeni objektivni kriteriji kojima se valorizira intenzitet obrane i napada. Mjerodavni su jačina napada, opasnost i svojstva napadača s jedne, a s druge strane sredstva koja su napadnutom na obranu i način te intenzitet uporabe sredstva u obrani. Zato je uvijek potrebno uzeti u obzir cjelokupnu činjeničnu situaciju, napadačku i obrambenu stranu, kako se to s pravom tvrdi u žalbi, a prvostupanjskom presudom je to propušteno učiniti.

8.6. Prema tome, upravo činjenica da je oštećenik, fizički jači i snažniji, prvi napao optuženika tako da ga je držao za vrat naslonjenog na šank, dok optuženik taj napad odbija nožem, upućuje na potrebu razmatranja je li takav način obrane prijeko potreban za odbijanje napada da bi se radilo o postupanju u granicama nužne obrane ili je zbog neproporcionalnosti između sredstva i svih okolnosti napada (primjerice pitanje ozljeda na vratu) te sredstva obrane (nož) kojim je optuženik

I Kž 324/2020-6

raspolagao prekoračio granice nužne obrane. Pri tome je nužno uzeti u obzir i razlog takvog postupanja optuženika, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja i sastavni je dio činjeničnog opisa djela utvrđen po prvostupanjskom sudu („nalazeći se uslijed toga u stanju jake prepasti i ugroze za vlastiti tjelesni integritet“), o čemu ovisi pravilna primjena materijalnog prava.

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova izvesti sve do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge dokaze, koje će pažljivo i kritički ocijeniti te utvrditi je li optuženik ostvario obilježja terećenog djela, odnosno može li se njegovo postupanje podvesti pod nužnu obranu ili eventualno prekoračenje granica nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom oštećenika, u smislu čl.

21. KZ/11., kako je upućen ovom odlukom. Nakon što pravilno ocijeni i utvrdi odlučne činjenice o kojima ovisi primjena materijalnog prava, donijet će novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

10. Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 10. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.