Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2061/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja Š. K. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i G. u Z., protiv tuženika A. o. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 63 Pn-805/18-23 od 30. siječnja 2020., 10. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 63 Pn-805/18-23 od 30. siječnja 2020. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2017. do isplate, kao i trošak parničnog postupka, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. Točkom II. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.500,00 kn.

2. Protiv citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine, odnosno preinači, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

6. NIje počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 250. ZPP-a, što će se nastavno obrazložiti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete, koju da je pretrpio u prometnoj nezgodi do koje je došlo 3. listopada 2016.

8. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da je 3. listopada 2016. osiguranik tuženika I. C. upravljao osobnim vozilom marke P. ..., reg. oznake ZG ..., zapadnom polovinom kolnika U. D. S. u Z., desnom prometnom trakom u smjeru juga, a dolaskom do kbr. 17, prednjim lijevim dijelom vozila, u izbjegavanju skretanjem u desno, naletio na pješaka Š. K. - tužitelja, koji je prelazio kolnik U. D. S. od istoka u smjeru zapada, na mjestu gdje nema vidno obilježenog i ucrtanog pješačkog prijelaza te je vozaču osobnog vozila došao s njegove lijeve srane, ispred zaustavljene kolone vozila na zapadnoj polovini kolnika U. D. S. u lijevoj prometnoj traci. Uslijed navedenog izbjegavanja naleta na pješaka skretanjem u desno osiguranik tuženika je prednjim desnim kotačem naletio na rubni kamen sa zapadne strane kolnika, dok je od siline naleta tužitelj pao na kolnik te mu je zbog zadobivenih ozljeda liječnika pomoć pružena u bolnici;

-da je kod osiguranika tuženika utvrđena prisutnost opojnih droga i lijekova u organizmu te mu je izdana naredba o određivanju mjere opreza od 8 dana, privremeno oduzeta vozačka dozvola i isključen iz prometa;

-da iz kombiniranog sudskomedicinsko-prometnog vještačenja izrađenog po stalnim sudskim vještacima dr. J. Š., specijalisti sudske medicine i G. H., dipl. ing. sudskom vještaku za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila, plovila (list 68-73 i 75-76 spisa) proizlazi da se vozilo osiguranika tuženika kretalo u svojem desnom kolničkom traku brzinom od 40 km/h u uvjetima kada mu se s njegove lijeve strane nalazila kolona zaustavljenih vozila, da bi mu u jednom trenutku sa lijeva na desnu stranu, prolazeći između zaustavljenih vozila, izašao pješak koji se u trenutku sudara kretao brzinom od najmanje 4 km/h;

-da je obveza vozača – osiguranika tuženika bila reagirati na opasnost koju nije on načinio u trenutku kada je pješak ušao u kolnički trak u kojem se on kretao, a to je bilo jednu sekundu prije sudara, za koje vrijeme je imao mogućnost tek shvatiti nastalu opasnu situaciju i trgnuti volanom u desno, što je i učinio, ali ipak nije uspio izbjeći sudar, dok drugih mogućnosti za izbjegavanje sudara nije bilo; brzina kojom se kretao da je bila prikladna uobičajenim okolnostima na tom mjestu; osiguranik tuženika da nije mogao očekivati iznenadnu i neočekivanu pojavu pješaka, koji se provlači između vozila, a pješak nije smio prelaziti kolnik na tom mjestu na način da ne propusti navedeno vozilo, nego je naprotiv, bio u obvezi zaustaviti se i sačekati prolazak vozila osiguranika tuženika, odnosno morao je ići južnije ili sjevernije na jedan od pješačkih prijelaza koji su se nalazili na udaljenosti manjoj od 50 metara;

-da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio: otvoreni prijelom kostiju lijeve potkoljenice, natučenje glave i natučenje lijeve strane zdjelice, a kako iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da su od naleta vozila na pješaka nastala oštećenja prednjeg lijevog dijela branika, blatobrana, poklopca motora, vrata, bočnog ogledala, putnog svjetla s pokazivačem smjera, svjetla za maglu, prednjeg vjetrobranskog stakla, okvira prednjeg vjetrobranskog stakla i brisača vjetrobranskog stakla, to kada se usporede navedena oštećenja na vozilu s ozljedama tužitelja, proizlazi da ozljeđivanje tužitelja odgovara tzv. prednjem lijevom ulaznom čelnom naletu osobnog vozila na pješaka, i to tijekom kretanja pješaka od lijeva u desno; prvi kontakt uspostavljen je između prednjeg, krajnje lijevog vrha vozila i prema naprijed iskoračene lijeve noge pješaka, da bi u nastavku došlo do rotacije tijela pješaka oko uzdužne osi tijela koja prolazi kroz težište u smjeru obrnutom od smjera kretanja kazaljke na satu i uz lijevi bok vozila, nakon čega tijelo pješaka bude odbačeno od vozila i nađe se na kolniku ispred i ulijevo od mjesta prvog kontakta s vozilom. Stoga da ozljede tužitelja odgovaraju dinamici odigravanja predmetne prometne nesreće. Međutim, vještak je mišljenja da ovakav tip naleta vozila na pješaka ne omogućava ocjenu naletne brzine, odnosno brzine kretanja u času naleta.

9. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je za nastanak predmetnog štetnog događaja isključivo odgovoran tužitelj.

10. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja proizlazi iz činjenica utvrđenih provedenim dokazima, prvenstveno kombiniranim prometnim – sudsko medicinskim vještačenjem.

Angažirani vještaci suglasni su glede dinamike nastanka predmetnog štetnog događaja, a taj je da je tužitelj kao pješak, "provlačeći se" između kolone vozila zaustavljenih na kolničkom traku suprotnom od onoga kojim se kretao osiguranik tuženika, ovome, u jednom trenutku, dolazeći sa lijeva na desnu stranu, ušao na njegov desni kolnički trak, krećući se brzinom od 4 km/h, a to je bilo jednu sekundu prije sudara, za koje vrijeme je osiguranik tuženika imao mogućnost tek shvatiti nastalu opasnu situaciju i reagirati na jedini mogući način da bi izbjegao sudar, trgnuti volanom u desno, što je i učinio, ali u kojim okolnostima nije uspio izbjeći sudar, niti su postojale ikakve druge mogućnosti izbjegavanja sudara.

11. Sudsko – medicinski vještak je potvrdio da opisanu dinamiku nastanka štetnog događaja potvrđuju zadobivene ozljede tužitelja i oštećenja vozila osiguranika tuženika.

12. Pri tome, objektivnost nalaza prometnog vještaka ne umanjuje činjenica da se u obrazloženju svog nalaza i mišljenja pozvao na prometne propise, odnosno na koji je način sukladno istima trebao postupati tužitelj kao pješak, a koje propise je isti evidentno svjesno kršio i isključivo svojom nesmotrenošću, ne uvjerivši se prethodno može li izvan obilježenog pješačkog prijelaza prijeći kolnik na siguran način, k tome prolazeći između kolone zaustavljenih vozila i dolazeći na suprotnu traku kojom se kretao osiguranik tuženika, odnosno da se tužitelj trebao zaustaviti i sačekati prolaz vozila osiguranika tuženika, a u kojem pravcu pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

13. Prihvaćajući nalaz i mišljenje sudsko – medicinskog vještaka u dijelu da ozljede tužitelja odgovaraju dinamici odigravanja predmetne prometne nezgode, obrazloženje pobijane presude nije proturječno, kako to pokušava interpretirati tužitelj, jer sud prvog stupnja, iako je nalaze angažiranih vještaka u potpunosti naveo, evidentno nije prihvatio nalaz medicinskog vještaka da ovakav tip naleta vozila na pješaka ne omogućava ocjenu naletne brzine vozila.

14. Ovo već samom činjenicom da vještak sudsko – medicinske struke ne raspolaže stručnim znanjima iz domene prometnog vještaka i zbog čega je prometni vještak i angažiran u ovom postupku, a to je da objektivizira način i uzroke nastanka predmetnog štetnog događaja, što je prometni vještak i učinio stručnim nalazom, a glede utvrđene brzine kretanja vozila osiguranika tuženika istu utvrdio prema rasporedu tragova na tom vozilu, tragova propinjanja kotača vozila osiguranika tuženika na rubnjak te da se to vozilo od mjesta sudara zaustavilo na putu od oko 20 metara, iz čega zaključuje da je u mjestu sudara počelo usporavanje vozila srednjim intenzitetom od najmanje 3,5 m/sek[2] što daje područje naletnih brzina od oko 40 km/h, te što se provjerom pomoću programa za analizu prometnih nezgoda pokazalo kao realno izračunato, te nastavno dao i vremensko – prostornu analizu štetnog događaja.

15. Sud prvog stupnja nalaz i mišljenje prometnog vještaka opravdano je prihvatio u cijelosti, pa tako i glede nepostojanja tj. položaja pješačkih prijelaza u odnosu na mjesto štetnog događaja.

16. Međutim, kako je odlučno utvrđenje suda prvog stupnja utemeljeno na prethodno potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju da se osiguranik tuženika kretao u granicama dopuštene brzine, a da mu je tužitelj kao pješak ušao na njegov kolnički trak na način da ga je osiguranik tuženika mogao uočiti tek jednu sekundu prije sudara, da vozač nije mogao očekivati iznenadnu i neočekivanu pojavu pješaka koji se provlači između vozila i u datim okolnostima uopće izbjeći sudar, neosnovani su žalbeni navodi da je prometni vještak bez podloge u izvedenim dokazima dao mišljenje da je osiguranik tuženika tužitelja mogao uočiti tek kada je stupio na njegov kolnički trak te da bi sud ignorirao kršenje prometnih propisa od strane osiguranika tuženika, ističući da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, kao i kada prilazi obilježenom pješačkom prijelazu. S obzirom na prethodno izloženo, pravilno je sud prvog stupnja otklonio i da bi prisutnost opojnih droga i lijekova u organizmu osiguranika tuženika bila u uzročno – posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja.

17. Stoga, kako je tužitelj u opisanim okolnostima, prelazeći kolnik kao pješak postupio protivno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/20, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17 i 70/19), jer kolnik nije prelazio pažljivo i nakon što se prije stupanja na kolnik, uvjerio da to može učiniti na siguran način, a da se osiguranik tuženika kretao u granicama dozvoljene brzine te da je tužitelja mogao uočiti tek jednu sekundu prije sudara, da iznenadnu i neočekivanu pojavu pješaka koji se provlači između vozila nije mogao očekivati, niti su postojale druge mogućnosti za izbjegavanje sudara, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, čime su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) za oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja.

18. Pravilna je odluka i o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 10. veljače 2022.

Sutkinja

Dubravka Butković Brljačić