REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5903/2021-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja ARABESCA d.o.o Sesvete, Ljudevita Posavskog 9, OIB 74781787524, kojeg zastupa punomoćnik Marko Bekavac Basić, odvjetnik iz Zagreba, Savska 6, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d. Zagreb, Bani 110, OIB 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Houška, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Owens i Houška iz Zagreba, Praška 10, radi povrata stečenog bez osnova, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1671/19 od 8. veljače 2021., 9. veljače 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1671/019 od 8. veljače 2021. u pobijanoj točki I. te u dijelu pobijane točke II. izreke, kojom je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 21.567,00 kn.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1671/19 od 8. veljače 2021. u dijelu pobijane točke II. njegove izreke, kojom je tuženiku dosuđen trošak u daljem iznosu od 3.281,25 kn i rješava:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 3.281,25 kn (tritisućedvjestoosamdesetjedna kuna i dvadesetpet lipa).

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj naknadi trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1671/19 od 8. veljače 2021. utvrđeno je povlačenje tužbe (točke I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak u iznosu od 24.848,25 kn (točka II. izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 4.531,25 kn (točka III. izreke). U bitnome navodi kako uredno pozvani tužitelj nije pristupio na ročište 8. veljače 2021., dok je tuženik pristupio i izričito izjavio kako se neće upustiti u raspravljanje. Stoga je riješeno kao u izreci, primjenom čl. 295. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

2. Protiv tog rješenja žalbu i prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi tužitelj, navodeći kako nije primio poziv za ročište, jer bi u protivnom telefonski obavijestio sud o nemogućnosti pristupa. Smatra kako je pobijanim rješenjem počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Nadalje, smatra kako se u ovom slučaju trebala primijeniti odredba čl. 295. st. 1. ZPP-a, te održati raspravu s prisutnom strankom. U odnosu na troškove postupka navodi kako je obrazloženje isto nerazumljivo, jer je tuženiku dva puta obračunat trošak odgovora na tužbu, a nije bilo mjesta niti za dosudu troškova u punom iznosu za sva ročišta, niti je podnesak od 7. veljače 2017. trebalo priznati u punom iznosu, a prigovara i vrijednosti svake pojedine radnje. Predlaže ukinuti pobijano rješenje.

3. Iz sadržaja žalbe jasno proizlazi kako se ista odnosi na točke I. i II. izreke presude, a povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje prvostupanjski je sud održao ročište te isti odbio.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode žalitelja, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbi čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Suprotno navodima tužitelja, prema stanju spisa svi pozivi i odluke uredno su dostavljeni putem informacijskog sustava, sve sukladno čl. 143.c ZPP-a, a to je vidljivo i iz činjenice da je punomoćnik tužitelja pravovremeno podnosio pravne lijekove i prijedlog za povrat u prijašnje stanje na tako dostavljene odluke. Dokumentirani problemi punomoćnika tužitelja vezani za eld karticu odnose se na razdoblje krajem 2019. godine, kada je isti doista bio isključen iz sustava e-komunikacije, no takva dokumentacija za kasnije razdoblje ne postoji, osim obavijesti od 20. listopada 2020. koja nije rezultirala isključenjem iz sustava. Stoga i prema mišljenju ovog suda tužitelj nije dokazao kako bi mu dostava poziva bila neuredno izvršena, pa je ovaj žalbeni navod neosnovan.

8. Neosnovan je i žalbeni navodi kako je sud, u situaciji kada uredno pozvani tužitelj nije pristupio, trebao održati ročište s tuženikom, makar je isti izričito izjavio da se ne želi upuštati u raspravljanje, trebao primijeniti odredbu čl. 295. st. 1. ZPP-a. Naime, u takvim okolnostima može se samo zaključiti kako su obje stranke izrazile volju da ne raspravljaju pred sudom, tužitelj time što, iako uredno pozvan, nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, a izostanak nije opravdao, a tuženik time što se na istom ročištu za glavnu raspravu izričito izjavio kako se neće upustiti u raspravljanje. U takvoj činjeničnoj i procesnoj situaciji nema mjesta održavanju ročišta za glavnu raspravu, jer sud zapravo ne bi imao s kime raspravljati, pa je došlo do presumiranog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 295. st. 2. ZPP, a što je sud utvrdio pobijanim rješenjem.

9. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj: 142/12, 103/14 i 118/14).

10. Žalitelj neosnovano navodi kako je prvostupanjski sud trebao primijeniti neku drugu visinu tarife od one koju je primijenio, jer je, u odnosu na vrijednost predmeta spora od 119.897,03 kn, visina svake pojedine radnje obračunate u punom obujmu jasno propisana Tbr. 7. Tarife, i iznosi 2.500,00 kn.

11. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi kako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 7. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročišta 8. prosinca 2014., 9. studenog 2016., 15. siječnja 2020., 1. lipnja 2020. i 2. studenog 2020., svako u iznosu od po 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), trošak pristupa na ročište 8. veljače 2021. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), sastav podneska (odgovor na tužbu) od 7. siječnja 2015. (Tbr. 8.1. Tarife), sastav podneska od 7. veljače 2017. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 10.3. Tarife), sastav podneska od 3. prosinca 2020. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 24.218,75 kn, a dosuđen mu je i trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 629,50 kn.

12. Neosnovane su tvrdnje tužitelja kako se na ročištima 8. prosinca 2014., 9. studenog 2016., 15. siječnja 2020., 1. lipnja 2020. i 2. studenog 2020. nije raspravljalo o glavnoj stvari, pa je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu Tbr. 9. t. 1. Tarife, dok je za ročište 8. veljače 2021. isto tako pravilno primijenio Tbr. 9. t. 2. Tarife. Nadalje, pravilno je ocijenio i podnesak tuženika od 7. siječnja 2015. kao odgovor na tužbu, jer je tuženik rješenjem suda od 8. prosinca 2014. pozvan da se očituje o protutužbenom zahtjevu, nakon čega je postupak razdvojen. Isto tako pravilno ocijenjen je i podnesak od 3. prosinca 2020., primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife.

13. Dakle, tuženiku je pravilno dosuđen trošak u iznosu od 16.750,00 kn, što uvećano za PDV iznosi 20.937,50 kn, kao i trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 629,50 kn.

14. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a riješeno kao u točki I. izreke.

15. No, prvostupanjski je sud doista pogrešno dosudio tuženiku, pored troška podneska od 7. siječnja 2015. i nedefinirani trošak nekog drugog odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 kn, uvećano za PDV, dok trošak podneska od 7. veljače 2017., kojim tuženik daje odgovor na tužiteljevu žalbu, prema mišljenju ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), posebno imajući u vidu da je tužiteljeva žalba uvažena.

16. Stoga je pobijano rješenje djelomično preinačeno u točki II. njegove izreke za, a tuženik odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka.

17. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.

Zagreb, 9. veljače 2022.

Sudac

Mladen Šimundić