REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž Ovr-29/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Igoru Rakiću, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, protiv ovršenika OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vanji Buntić, odvjetnici u Puli, radi naplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj Ovr-326/2021-14, od 5. studenog 2021., 9. veljače 2022.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba ovrhovoditelja, kao neosnovana – i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj Ovr-326/2021-14, od 5. studenog 2021., u dijelu njegove toč. III., u kojem se odgađa ovršni postupak na nekretnini.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe ovrhovoditelja – preinačava se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj Ovr- 326/2021-14 od 5. studenog 2021., u dijelu njegove toč. III., na način da se odbija prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika.

III. Nalaže se ovršeniku da ovrhovoditelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.229,06 kn (dvijetisućedvjestodvadesetidevetkunaišestlipa), u roku od 8 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za iznos od 2.229,06 kn ovrhovoditelj odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

- u toč. I., da se odbija prijedlog ovršenika za obustavom ovrhe od 14. rujna 2021.,

- u toč. II., da se odbacuje prijedlog ovršenika od 14. rujna 2021. da se pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika zatraženih od FINA-e temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu, a na temelju ovršne isprave – rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-326/2021 proglase nedopuštenim te da se zabrani Financijskoj agenciji daljnje izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovrhe, i

- u toč. III., da se odgađa ovršni postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod istoga suda vodi pod poslovnim brojem P-603/2021.

2. Protiv tog je rješenja, u njegovoj toč. III., kojim je prihvaćen prijedlog ovršenika te je odgođen ovršni postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-603/2021, žalbu podnio ovrhovoditelj navodeći da je podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da iz presude suda Europske unije broj C 407/18 od 6. lipnja 2019. na koju se poziva sud prvog stupnja, ne proizlazi da je sud dužan odgoditi ovrhu ukoliko na temelju nacionalnog propisa kod odlučivanja o prijedlogu za ovrhu nema mogućnost po službenoj dužnosti ocjenjivati eventualnu nedopuštenost ugovornih odredbi ugovora o kreditu, već je dužan ispitati može li se nacionalni propis tumačiti u skladu s uredbom te u slučaju potvrdnog odgovora iz navedenog izvući pravne posljedice, dakle, odbiti ovršni prijedlog odnosno odgoditi ovrhu. Stoga, smatra da je u ovom predmetu prvostupanjski sud trebao ispitati jesu li kumulativno ispunjenje pretpostavke iz odredbi čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – dalje: OZ), a što isti zbog pogrešnog pravnog pristupa nije učinio. Žalbeni je prijedlog ovrhovoditelja da se odbije prijedlog ovršenika za odgodom predmetne ovrhe do okončanja parničnog postupka, ili, podredno da se u tom dijelu pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a traži i trošak žalbe u iznosu od 4.458,12 kn.

3. Žalba ovrhovoditelja je djelomično osnovana.

4. Prvostupanjski sud je odlučujući o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe utvrdio da je ovršenik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu, u kojem ugovornom odnosu je on bio potrošač dok je druga ugovorna strana trgovac, a zbog čega se ima primijeniti Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odnosno ima se uzeti u obzir presudu suda Europske unije broj C407/18 od 26. lipnja 2019., pa je uzimajući u obzir činjenicu da sud u ovršnom postupku nema mogućnosti ispitati jesu li odredbe sadržane ovdje u ovršnoj ispravi nepoštene u smislu direktive, te da bi u slučaju prodaje nekretnine – kuće potrošača i njegove obitelji, ista tada bila konačno izgubljena, a ukoliko bi se utvrdilo da je ništetna ovršna isprava u parničnom postupku koji je pokrenuo ovršenik, bila nedovoljna i nepotpuna zaštita ovršenika time što bi dobio novčanu naknadu odgodio ovršni postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod poslovnim brojem P-603/2021 kod suda prvog stupnja.

5. Takva je odluka prvostupanjskog suda, sadržana u toč. III. pobijanog rješenja, u bitnome, pravilna i zakonita, u dijelu u kojem se odnosi na odgodu ovršnog postupka u odnosu na nekretninu ovršenika.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a.

7. U ovome predmetu sporno je dali bi daljnjom provedbom ovrhe na nekretnini ovršenika isti trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno dali su ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe propisani odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a.

8. U postupku donošenja prethodne odluke, koji je rezultirao donošenjem presude broj C 407/18 u predmetu O c/a Addiko bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je gotovo istovjetan predmetnom: ovrhovoditelj bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomično) ništetnosti. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13 EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodio ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju dali nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle, Direktive Vijeća 93/13 EEZ). Zaključio je da u procesnoj situaciji kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovaca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i evetualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnina osiguranih hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji je odlučio o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, ali naknadno, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i da ne predstavlja odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe u smislu čl. 7. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ.

9. Kako je sud Europske Unije u presudi broj: C 407/18 utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13 EEZ sa gledišta načela djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalnopravnoj situaciji ona vezuje i prvostupanjski sud jer načelo usklađenog tumačenja zahtjeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići.

10. Spomenuta presuda suda Europske Unije, odnosno stav iznesen u njoj, upravo se primjenjuje i u ovoj pravnoj stvari. Dakle, u situaciji kada se ovrha vodi na nekretnini ovršenika radi namirenja tražbine iz ugovora za koji se vodi parnica o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredaba, i po ocjeni ovog suda ispunjeni su svi uvjeti za odgodu ovrhe na nekretnini ovršenika, dakle, i da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu (čl. 65. st.1. OZ-a).

11. Dodatno se ističe da odgoda ovrhe predstavlja konstitutivnu odluku suda kojom se određuje privremeno nepoduzimanje ovršnih radnji, s ciljem sprječavanja nastanka štetnih posljedica za ovršenika, čime mu se pruža privremena zaštita, ali u svakom slučaju omogućuje da se u slučaju ispunjenja razloga radi kojih se ovrha odgađa od ovršenika otkloni ostatak štete koja bi nastala provođenjem ovrhe. S druge strane, ovrhovoditelj u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva, ovrhu može nastaviti i namiriti svoju tražbinu na nekretnini ovršenika ali samo s odmakom i time se ne stavlja u bitno lošiji položaj.

12. Prvostupanjski sud je, dakle, a suprotno žalbenim navodima ovrhovoditelja, iako uz djelomično pogrešnu primjenu materijalnog prava (čl. 65. st. 1. OZ-a) pravilno postupio kada je odgodio ovršni postupak u ovome predmetu u odnosu na nekretninu ovršenika do pravomoćnog okončanja navedenog parničnog postupka, te je pravilno protumačio navedenu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ, pa je žalbu ovrhovoditelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu, i odlučiti kao u toč. I. izreke (po čl. 380. t. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a).

13. Međutim, odgodu ovrhe u ovome predmetu valja ograničiti samo na nekretninu ovršenika, obzirom da u odnosu na prijedlog za odgodu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika – ovršenik nije dokazao (niti to u svom prijedlogu tvrdi) da bi provedbom ovrhe u tom dijelu trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna da se spriječi nasilje, tako da po ocjeni ovoga suda nije ostvarena pretpostavka iz čl. 65. st. 1. OZ-a za odgodu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika.

14. Naime, obzirom da je ovršenik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu time je ispunio prvu pretpostavku za odgodom ovrhe iz čl. 65. st. 1. toč. 1. OZ-a, no razlozi koje navodi u svom prijedlogu za odgodu ovrhe (koji se odnose samo na odgodu ovrhe na nekretnini ovršenika) ne čine vjerojatnim da bi provedbom ovrhe na novčanim sredstvima pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebito radi sprječavanja nasilja. Za odgodu ovrhe ne traži se postojanje bilo kakve štete nego isključivo nenadoknadive ili teško nadoknadive, one koju protuovrhom ili restitucijskom parnicom ili ovrhom koja bi se nastavno provela, ovršenik ne bi mogao naknaditi od ovrhovoditelja. Po ocjeni ovog suda, ni eventualnim uspjehom ovršenika u pokrenutom postupku radi preispitivanja ovršne isprave ovršenik neće pretrpjeti takvu štetu provedbom ovrhe jer će tada moći u postupku protuovrhe protiv ovrhovoditelja ostvariti svoju novčanu tražbinu, pri čemu treba imati u vidu da bi ovrhovoditelj u tom postupku bila banka koja će po prirodi stvari uvijek moći reparirati eventualnu štetu.

15. Stoga je, u odnosu na ovrhu koja se provodi na novčanim sredstvima ovršenika uz djelomično prihvaćanje žalbe ovrhovoditelja valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja (po čl. 380. t. 3. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a).

16. Budući da je ovrhovoditelj djelomično uspio sa svojom žalbom, to mu pripada i trošak žalbenog postupka sukladno čl. 166. st. 2. uvezi sa čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a a prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), sukladno uspjehu u ovom postupku (50%), pa mu tako računajući pripada trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.229,06 kn, iz kojeg razloga je odlučeno kao u toč. III. izreke.

U Puli - Pola 9. veljače 2022.

Sudac:

Igor Rakić