REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2739/2019-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik mr. sc. Zdenko Radić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika – protutužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nevenko Jurišić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika – protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2697/2017-3 od 21. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi- 576/2013 od 17. listopada 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pi- 576/13 od 28. ožujka 2019., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika - protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2697/2017-3 od 21. lipnja 2018. u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika – protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2697/2017-3 od 21. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-576/2013 od 17. listopada 2017., ispravljena rješenjem istog suda od 28. ožujka 2019., u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 12.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom od 17. listopada 2017. naloženo je tuženiku – protutužitelju isplatiti tužiteljici – protutuženici iznos od 25.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 15.000,00 EUR-a, tužbeni zahtjev odbijen (stavak I. izreke); odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu 90.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijendosti prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate s kamatama od 23. prosinca 2012. do isplate (stavak II. izreke).
2. Prvostupanjskim rješenjem od 17. listopada 2017. odbijen je prijedlog za određivanje predložene privremene mjere (stavak I. izreke); a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.446,00 kuna s kamatama od presuđenja do isplate (stavak II. izreke).
3. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te su potvrđene presuda i rješenje prvostupanjskog suda.
4. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 12.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a protutužbeni zahtjev odbijen, tuženik – protutužitelj podnio je reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14–dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, obzirom na to da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem koje je o tom pitanju već zauzeo revizijski sud. Predložio je ovom sudu da njegovu izvanrednu reviziju uvaži i obje nižestupanjske presude preinači na način da u cijelosti prihvati protutužbeni zahtjev, a podredno da obje presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužiteljica – protutuženica je u odgovoru na reviziju predložila istu odbaciti kao nedopuštenu.
6. Revizija tuženika – protutužitelja u odnosu na odluku drugostupanjskog suda u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije osnovana, dok je ista u preostalom dijelu, koji se odnosi na odluku o dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 12.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, nedopuštena.
7. Predmet spora u ovom stupnju postupka po tužbi je zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 EUR koji je tuženik – protutužitelj primio od tužiteljice – protutuženice u svrhu adaptacije stana koji je bio predmet prodaje po (raskinutom) ugovoru od 2. srpnja 2012., odnosno zahtjev za povrat kapare u visini od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, dok je predmet spora po protutužbi zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,00 EUR koji predstavlja preostali iznos kupoprodajne cijene stana iz ugovora o 2. srpnja 2012.
8. Polazeći od toga:
- da je ugovor o kupoprodaji stana od 2. srpnja 2012. raskinut krivnjom tužiteljice – protutuženice,
- da je tužiteljica – protutuženica tuženiku – protutužitelju isplatila kaparu u iznosu od 15.000,00 EUR-a, a da mu je za adaptaciju stana koji je bio predmet prodaje predala iznos od 25.000,00 EUR-a,
nižestupanjski sudovi, pozivom na odredbu članka 304. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), zaključuju da je neosnovan zahtjev tužiteljice – protutuženice za povrat kapare, dok je osnovan njezin zahtjev za isplatu iznosa od 25.000,00 EUR koji se odnosi na djelomično ispunjenje raskinutog ugovora (trošak adaptacije stana); a kako je kupoprodajni ugovor od 2. srpnja 2012. raskinut, nižestupanjski sudovi nalaze da je neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu ostatka kupoprodajne cijene (ispunjenje ugovorne obveze).
9. Iako tuženik – protutužitelj u reviziji navodi kako drugostupanjsku presudu pobija izvanrednom revizijom iz članka 382. stavak 2. ZPP i u odnosu na onaj dio kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, ovaj je sud njegovu reviziju u tom dijelu ispitao kao reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP, budući da je revizija u odnosu na taj dio pobijane odluke dopuštena prema vrijednosnom kriteriju (pobijani dio prelazi 200.000,00 kn).
10. Međutim, imajući na umu da u smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a da tuženik – protutužitelj u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu uopće nije iznio razloge zbog kojih tu odluku pobija, revizija tuženika – protutužitelja protiv tog dijela pobijane presude odbijena je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, kao neosnovana, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.
11. U odnosu na oduku o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je prihvaćen iznos od 12.000,00 EUR-a, revizija tuženika – protutužitelja iz članka 382. stavak 2. ZPP nije dopuštena, jer nisu ispunjene pretpostavke njezine dopuštenosti iz članka 382. stavak 3. ZPP. Naime, tom je odredbom propisano da je stranka u tzv. izvanrednoj reviziji dužna određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
12. Tuženik – protutužitelj u izvanrednoj reviziji postavlja slijedeće pitanje: ʺJe li parničnu stranku koja je u parnici prigovorila neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, a koji se odnosi na povrat isplaćenog na ime izvršenih radova, pripada pravo na zadržanje isplaćenog iznosa s osnova naknade za izvršene radove u visini koja je nesporno procijenjena i utvrđena u postupku; odnosno je li onoga u čiju su korist izvršeni radovi postoji pravo zahtijevati povrat isplaćenog iznosa s osnove naknade za te iste izvršene radove?ʺ
13. Iako tuženik – protutužitelj u obrazloženju revizije navodi da bi bila riječ o pravnom pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, kao dokaz navedenim tvrdnjama samo ističe relevantnu sudsku praksu, bez određenog izlaganja o kojoj se i kakvoj praksi radi. Ocjena je ovog suda da se takav navod ne može se smatrati određenim izlaganjem razloga važnosti u smislu odredbe članka 382. stavak 3. ZPP, koje bi opravdavalo intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe članka 382. stavak 2. ZPP, pri čemu valja napomenuti da u pobijanoj odluci uopće nije ni izraženo shvaćanje o pravu zadržanja na koje se postavljeno pitanje odnosi.
14. Kako, dakle, revizija tuženika – protutužitelja u ovom dijelu ne sadrži valjane razloge važnosti postavljenog pitanja, valjalo je na temelju odredbe članka 392. b stavak 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja te reviziju tuženika – protutužitelja odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić
