REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4947/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. OIB … iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S. protiv tuženika C. o. d.d. OIB … iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1103/2018-2 od 8. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-120/17 od 24. listopada 2018., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-1103/2018-2 od 8. srpnja 2019. glede odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1103/2018-2 od 8. srpnja 2019. glede odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 32.600,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva na ime troškova liječenja u iznosu od 3.345,00 kuna (točka 2. izreke) te dio zahtjeva na ime izgubljene zarade u iznosu od 85.794,93 kune (točka 3. izreke) i mjesečne rente po toj osnovi u iznosu od 2.200,00 kuna (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka 4. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja. Odlučeno je o troškovima žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Posebno osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane presude i prihvati u cijelosti zahtjev tužitelja, odnosno da iste ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, dok je glede odluke o troškovima postupka nedopuštena.
6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Prije svega revidentu valja ukazati da se revizijom ne može pobijati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385.a ZPP-a) pa takvi navodi nisu mogli biti cijenjeni.
8. Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuje da je tužitelj stradao u štetnom događaju (prometnoj nezgodi) koji se zbio 16. siječnja 2009. te da je pretrpio imovinsku i neimovinsku štetu. Nadalje, utvrđuju da je tuženik isplatio tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 182.400,00 kuna i na ime troškova liječenja iznos od 32.847,79 kuna, na ime izgubljene zarade iznos od 164.324,12 kuna i na ime tuđe pomoći i njege iznos od 13.280,00 kuna. Nadalje utvrđuju da je kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti u opsegu od 52% te da je trpio fizičke bolove i strah. Stoga mu na ime neimovinske štete uz već isplaćeni iznos dosuđuju 32.600, kuna pri čemu se rukovode i protekom vremena. Stoga zaključuju da je uz već isplaćeni iznos dosuđenim iznosom tužitelju isplaćena pravična novčana naknada sukladno težini povrede prava osobnosti.
8.1. U odnosu na troškove liječenja utvrđuju da tužitelj, pored već isplaćenog, nije dokazao daljnji trošak liječenja u iznosu od 3.345,00 kuna. To iz razloga što nije priložio račune o takvim troškovima, pa primjenom pravila o teretu dokazivanja taj dio zahtjeva odbijaju.
8.2. U odnosu pak na izgubljenu zaradu utvrđuju da je kod tužitelja došlo do smanjenja radne sposobnosti za posao trgovca kojeg je obavljao za 70%. Isto tako utvrđuju da je tužitelj kroz sporno razdoblje koristio i državna bespovratna sredstva za samozapošljavanje s ciljem otvaranja obrta kojeg je i otvorio pod nazivom „Selektor“, a kasnije i zatvorio te da je tužitelj vlasnik tvrtke istog imena koja postoji i prije štetnog događaja i koja je kroz sporno razdoblje ostvarivala dobit. Utvrđuju i da je tužitelj na vlastiti zahtjev ishodio invalidsku mirovinu 2013. Zaključuju da tužitelj, pored navedenoga, nije predložio dokaze na okolnost da je u spornom razdoblju pokazao aktivnost u pronalaženju zaposlenja kod drugih poslodavaca u skladu s preostalom radnom sposobnošću, a niti aktivnost u smislu dodatnog stručnog osposobljavanja, pa zaključuju o nedostatku uzročne posljedične veze te odbijaju i taj dio zahtjeva kao i rentni zahtjev.
9. Tužitelj prije svega kao revizijski navod ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Međutim, ne navodi o kojoj bi se bitnoj povredi radilo, niti naznačujue određenu zakonom propisanu povredu, a niti se to može zaključiti iz sadržaja revizije. Stoga ovaj sud takav navod nije mogao cijeniti s obzirom na odredbu čl. 392. a st. 1. ZPP-a (vidjeti točku 6. obrazloženja).
10. U odnosu na revizijski navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tužitelju valja ukazati na slijedeće. Svojom revizijom dijelom iznosi nezadovoljstvo ocjenom iz nalaza i mišljenja vještaka što u ovom stadiju postupka nije dopušteno. Nadalje, pobraja sve kvalifikatorne okolnosti koje utječu na procjenu visine pravične novčane naknade. Po ocjeni ovoga suda i imajući u vidu da su sudovi uzeli u obzir i protek vremena naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu, uzimajući u obzir već isplaćeni iznos, predstavljaju upravo adekvatan iznos pravične novčane naknade s obzirom na pretrpljenu povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).
10.1. U odnosu na trošak liječenja tužitelju valja ukazati da u zatraženom iznosu isti nije dokazao, a nešto drugo ne tvrdi niti u reviziji. Konačno, zaključak suda o tome da takvu štetu nije dokazao mogao bi se pobijati jedino isticanjem tzv. relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka u svezi primjene čl. 221. a ZPP-a što tužitelj nije učinio (vidjeti točku 9. obrazloženja).
10.2. Tužitelj nadalje osporava zaključak suda o tome da nije dokazao uzročno- posljedičnu vezu između gubitka zarade i štetnog događaja. U ovom se slučaju opet radi o tome da tužitelj ocjenu dokaza i primjenu tereta dokazivanja nije revizijom pobijao u smislu tzv. relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka u svezi primjene čl. 221. a ZPP-a (vidjeti točku 9. obrazloženja) već je samo iznio svoj subjektivan stav o tome što ne utječe na pravilnost pravnih zaključaka iz pobijane presude.
11. Stoga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
12. U odnosu na dio revizije koji se odnosi na troškove postupka tužitelju valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015.), pa se i u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena radi čega ju je valjalo odbaciti.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
