REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-2584/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja T. J. d.o.o., OIB …, S. S., U. kralja T. 20, kojeg zastupa punomoćnica L. M.-P., odvjetnica u Z., K. B. 5, protiv 1. tuženika T. M. iz Z., D. ulica 77, OIB …; 2. tuženika J. Š. iz Z., E. 13, OIB …, oboje zastupani po punomoćniku E. H., odvjetniku iz Z., R. 31; 3. tuženika N. J. iz Z., J. 32c, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica V. P. M., odvjetnica iz Z., P. 32, radi isplate iznosa od 48.837,29 kuna, odlučujući o žalbama tužitelja i trećetuženika N. J. iz Z. protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1655/2016 od 25. listopada 2019., 9. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1655/2016 od 25. listopada 2019.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba trećetuženika N. J. iz Z. i preinačuje presumirano rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1655/2016 od 25. listopada 2019. u dijelu kojim se odbija zahtjev trećetuženika N. J. iz Z. da mu tužitelj T. J. d.o.o., S. S. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn te rješava:

Nalaže se tužitelju T. J. d.o.o., S. S. naknaditi trećetuženiku N. J. iz Z. trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn (šestodvadesetpet kuna) u roku od osam dana.

II. Odbija se zahtjev trećetuženika N. J. iz Z. za naknadu troška u iznosu od 390,63 kn (tristodevedest kuna i šezdesettri lipe) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1655/2016 od 25. listopada 2019. odbijen je tužiteljev zahtjev da mu tuženici solidarno isplate sveukupno iznos od 48.837,29 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, te da mu solidarno isplate troškove ovog parničnog postupka (točka I. izreke.) U točki II. izreke naloženo je tužitelju da prvotuženiku T. M. iz Z., D. ulica 77, OIB … i drugotuženiku J. Š. iz Z., E. 13, OIB … isplati na ime troška parničnog postupka iznos od 14.150,00 kn, te se nalaže tužitelju da trećetuženiku N. J. iz Z., H. proljeća 34, OIB … isplati na ime troška parničnog postupka iznos od 13.856,50 kn, u roku od osam dana.

2. Tako je sud prvog stupnja odlučio pozivom na odredbe čl. 10. i čl. 430. vezano uz čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD) te čl. 8., čl. 219. i čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) imajući u vidu i čl. 25. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) i čl. 39. st. 6. Stečajnog zakona.

3. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a, te zbog povrede odredaba čl. 6. st. 1. i čl. 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, sve u svezi s odredbom čl. 14. Konvencije i čl. 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i premet vratiti na ponovno suđenje. U bitnom navodi da je pobijana odluka nezakonita, nepravična i nepoštena te je tužiteljima onemogućeno pravično suđenje i pravo na pristup sudu. Tužitelj smatra da je onemogućen u raspravljanju pred sudom čime je počinjena bitna povreda postupka, time što je sud odbio izvođenje dokaza financijsko – knjigovodstvenog vještačenja i time je došlo do povrede odredbe čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud zanemario dio odredbe da se presuda donosi na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tvrdi da tužitelj ima pravo na obrazloženu odluku a što mu nije omogućeno te da je formalno gramatičko tumačenje odredaba Zakona o trgovačkim društvima protivno praksi Europskog suda čime u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni.

4. Trećetuženik N. J. iz Z. pobija odluku o troškovima postupka u dijelu odbijanja njegovog zahtjeva za troškovima postupka u iznosu od 1.875,00 kn zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže preinačiti pobijanu odluku tako da mu se dosudi zatraženi iznos troškova uz priznate daljnje troškove žalbenog postupka u iznosu od 390,63 kn. 5. Tuženici nisu odgovorili na tužiteljevu žalbu.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Žalba trećetuženika je djelomično osnovana.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana, budući da je sud prvog stupnja pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava iz čl. 10. i čl. 252. ZTD-a dok je u dijelu odluke o troškovima postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo vezano za pristup ročištu za objavu presude.

9. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nije utvrdio da bi u postupanju prvostupanjskog suda bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, razlozi izneseni u presudi su razumljivi i nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika koji su priloženi spisu, pa se pravilnost i zakonitost presude može ispitati.

10. Prema odredbi čl. 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo imajući u vidu rezultat cjelokupnog postupka, odbijajući predloženi dokazni prijedlog financijskog vještačenja uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao osnovu zahtjeva s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje elemenata proboja pravne osobnosti, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a tako da se žalbeni navod o počinjenoj povredi ukazuje neosnovanim.

11. Sama činjenica da postoji pravno sredstvo kojim se tužitelju omogućuje ostvarivanje njegovog ustavnog (čl. 18. Ustava Republike Hrvatske) i konvencijskog (čl. 13. EK-a) prava, već je ostvareno pravo tužitelja na pristup sudu i na pošteno suđenje. Naime, time što je tužitelj nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno prevedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i tužitelj je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznos od 48.837,29 kn (1.919,15 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju ZABE d.d. na dan isplate s kamatom u valuti glavnice koje teku na iznos od 3.754,34 DEM od 4. prosinca 1999. do 31. prosinca 2001., a na iznos od 1.919,15 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate po stopi koju plaća ZABA d.d. na devizne štedne uloge po viđenju, te parničnih troškova u iznosu od 23.102,20 kn, kao i daljnjih troškova nastalih pokretanjem ovršnih postupaka za naplatu predmetne tražbine na ime glavnice) koje potražuje od prvotuženika, kao osnivača, člana uprave i direktora društva M. d.o.o. i drugotuženika i trećetuženika kao članova uprave i direktora navedenog društva, sve prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2969/02 od 4. lipnja 2004., a kojom je naloženo trgovačkom društvu M. d.o.o. Z., da tužitelju isplati iznos od 1.919,15 EUR i Rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr 5319/08 od 16. siječnja 2009.

13. Tužitelj tvrdi su tuženici iskoristili trgovačko društvo M. d.o.o., Z. kako bi oštetili vjerovnika, tužitelja stjecanjem imovinske koristi na način da je to trgovačko društvo kupilo jaružalo – utovarivač marke JCB, tip 4CX Sitemaster turbo s priključcima koje nije platio u cijelosti, a da je to neplaćanje bilo obuhvaćeno unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom oštećenja tužitelja budući da su tuženici znali da se vjerovnik neće uspjeti naplatiti svoje preostalo potraživanje prema dužniku (trgovačko društvo M. d.o.o., Z.) niti u postupku prisilne naplate budući da na računu društva M. d.o.o. nije bilo nikakvih novčanih sredstava niti je društvo bilo vlasnikom nekretnina ili pokretnina na kojima bi se mogla provesti ovrha, te da su tuženici time djelovali prijevarno te suprotno načelu savjesnosti i poštenja zloupotrebljavajući pravilo da kao članovi društva s ograničenom odgovornošću načelno ne odgovaraju za obaveze društva čime su povrijedili jedno od osnovnih načela obveznih odnosa i to načelo zabrane zloupotrebe prava. Tužitelj navodi da su tuženici olako preuzimali obaveze u ime i za račun društva, računajući pri tome kako na sporost pravosuđa, tako i na institut zastare, koja je opravdana i postojećom sudskom praksom, te da su tuženicima morali biti poznati podaci i činjenice vezane za poslovanje društva pa time i činjenica da to trgovačko društvo neće imati dovoljno novčanih sredstava za ispunjenje preuzetih obaveza te da nema sredstava za plaćanje slijedom čega opisanim nesavjesnim postupanjem nanose štetu tužitelju, a da su tuženi kao članovi uprave morali voditi poslove društva pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika prema čl. 10. Zakona o trgovačkim društvima, te ispuniti svoje obaveze s pažnjom koju zahtijeva poslovni promet, a što su propustili učiniti te da su propustili pokrenuti stečajni postupak nad društvom.

14. Tužitelj temelji zahtjev na zakonskoj odredbi čl. 10. ZTD-a odnosno na institutu proboja pravne osobnosti koji se temelji upravo na inkriminiranju zloupotrebe „neograničene neodgovornosti“ članova uprave i članove društva s ograničenom odgovornošću za kreiranje obveza, odnosno prevelikih dugova i gubitaka te na odredbi čl. 252 u svezi s čl. 430. ZTD-a.

15. Trgovačka društva kao samostalni pravni subjekti odgovaraju za svoje obveze cijelom svojom imovinom te od tog pravila nema iznimke. Za preuzete obveze trgovačka društva uvijek odgovaraju cijelom svojom imovinom. Pri tome članovi javnoga trgovačkog društva i komplementari u komanditnome društvu odgovaraju za obveze društva osobno, solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom, dok s druge strane članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkoga društva i komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obveze društva. Zakonskom odredbom čl. 10. st. 2. ZTD-a utvrđeno je da članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva. Međutim, od tog općeg pravila postoji iznimka u čl. 10. st. 3. ZTD-a kojom je, radi pravne sigurnosti, ustanovljen institut pod nazivom proboj pravne osobnosti. Navedenim institutom dolazi do zanemarivanja činjenice da je trgovačko društvo odvojeni pravni subjekt od njegovih članova. U takvim slučajevima članovi društva ipak osobno odgovaraju za obveze društva, suprotno zakonskoj odredbi koja tu odgovornost isključuje. Pri tome nije odlučan način zloporabe, već sama činjenica je do iste došlo, a čije je utvrđenje u rukama sudova. Smatra da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva naročito: 1) ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen 2) ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike 3) ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina 4) ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze. Mogućnost zlouporabe nije ograničena samo na ta četiri kriterija, a na tužitelju leži teret dokaza postoje li okolnosti koje opravdavaju odstupanje od načela odvojenosti.

16. U predmetnom slučaju valja razlikovati dvije različite situacije i dvije različite pravne osnove s obzirom na činjenične tvrdnje iz tužbe. Zakonom o trgovačkim društvima su propisana dva slučaja u kojima postoji odgovornost drugih osoba za obveze društva kao samostalne pravne osobe.

17. Jedna situacija je propisana navedenom odredbom čl. 10. st. 3. ZTD-a kojim je utvrđena odgovornost članova društva za obveze društva u slučaju da zloupotrebljavaju okolnost da kao članovi trgovačkog društva ne odgovaraju za obveze društva.

18. Druga situacija je propisana odredbom čl. 252. st. 2. ZTD-a kojim je utvrđena odgovornost članova uprave društva za štetu društvu zbog povrede svojih obveza. Dakle, u jednom slučaju se radi o odgovornosti članova društva za obveze društva, a u drugoj o odgovornosti članova uprave društva za naknadu štete, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

19. Prvostupanjski sud je pravilno razmotrio osnovanost odgovornosti člana društva i pretpostavke za odgovornost člana uprave.

20. Iz podataka u spisu proizlazi:

- da tužiteljeva tražbina proizlazi iz ugovora o kupnji stvari- jaružalo utovarivač marke JCB, tip 4CX Sitemaster turbo s priključcima prema ugovoru od 11. studenog 1998. sklopljenog između tužitelja i društva M. d.o.o. Z., po kojem je kupac platio dio ugovorene cijene (60.000,00 EUR), dok je ostatak trebao biti plaćen po osnovu kredita u 12 mjesečnih obroka u razdoblju od 3. siječnja 1999. do 3. prosinca 1999.,

- tužiteljeva tražbina proizlazi iz ugovora o kupoprodaji iz kojeg je ugovora nastala novčana obaveza koja je dospjela 3. prosinca 1999. a kada je trebala biti isplaćena posljednja rata kredita u iznosu od 1.919,15 EUR,

- da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo ovaj postupak 23. srpnja 2015.,

- da je tužitelj protiv društva M. d.o.o. Z., ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu Trgovačkog suda poslovni broj P-2969/02 od 4. lipnja 2004., a kojom je naloženo trgovačkom društvu M. d.o.o. da tužitelju isplati iznos od 1.919,15 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju ZABE d.d. na dan isplate s kamatom, a s osnove preostalog iznosa ugovorene cijene od 60.000,00 EUR za kupnju stroja na temelju kupoprodajnog ugovora od 11. studenoga 1998.,

- da je radi naplate tražbine iz navedene presude tužitelj ishodio rješenje o ovrsi Trgovačkog suda poslovni broj Ovr-5319/08, a koja se ovrha nije mogla provesti na novčanim sredstvima ovršenika budući da nije bilo sredstava na računu te je tužitelj kao ovrhovoditelj pokrenuo ovrhu na pokretninama ovršenika, a navedena ovrha na pokretninama nije provedena jer ovršenik nije poslovao niti na jednoj od dostupnih adresa i nikakve pokretnine nisu nađene na uredovanjima,

- da je društvo M. d.o.o. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt- 11/15136-1 od 30. srpnja 2012. brisano iz sudskog registra na temelju odredbe čl. 70. Zakona o sudskom registru, a da je tužba podnesena 23. srpnja 2015,

- da je prvotuženik T. M. 4. srpnja 2002. Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u društvu prenio dio svog poslovnog udjela trećetuženiku N. J., koji je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika M. B., 4. srpnja 2002., broj ovjere Ou-599/02.

21. Drugotuženik J. Š. iz Z., i trećeuženik N. J. iz Z. nesporno nikada nisu bili članovi društva već članovi uprave društva, stoga je u odnosu na njih tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan na temelju čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima.

22. S druge strane, prvotuženik je bio član uprave društva, ali je bio i član društva. U odnosu na prvotuženika tužitelj, na kojem leži teret dokaza (čl. 219. i 220. ZPP-a), dokazao je da je on bio član društva ali nije dokazao drugu pretpostavku da je upravo prvotuženik zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva.

23. Naime, u ovom konkretnom slučaju tužitelj ne navodi koje je to radnje prvotuženik poduzimao ili propustio a kojim bi oštetio tužitelja. Okolnost da je prvotuženik bio član društva M. d.o.o. u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora (za kupnju stroja - jaružala koji je ugovor zaključen 11. studenog 1998. koje je društvo nesporno platilo za tu kupoprodaju iznos od 60.000,00 EUR, dok je ostalo neplaćenih 1.919,15 EUR radi čega je tužitelj u predmetu poslovni broj P-2969/02 kao tužitelj pokrenuo postupak radi naplate tog iznosa) samo po sebi ne dokazuje zloupotrebu. Osim toga, presuda je u tom predmetu donesena 4. lipnja 2004., postala je pravomoćna za dio koji se odnosi na isplatu utuženog iznosa kao i troška postupka 9. siječnja 2008., a postala je pravomoćna i u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva iz točke II. njene izreke. Stoga pravilno prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao niti jednu radnju koju bi tuženik poduzeo s ciljem zloupotrebe svog statusa kao člana društva i ostvario neko pravo za sebe ili drugog suprotno svrsi obveznog odnosa koje je propisano zakonom ili je priznato jer nije dokazao niti predložio dokaze iz kojeg bi bilo moguće utvrditi da je prvotuženik upravo koristio društvo da bi oštetilo vjerovnike, primjerice da je došlo do „miješanja imovine“ ili prebacivanja sredstva iz jednog društva u drugo društvo, a sve kako bi tuženi u vrijeme kad je bio član društva izbjegao plaćanje tražbine vjerovnika koja u vrijeme dok je on bio član društva nije bila ni dospjela. Činjenica da društvo nije platilo određeni manji iznos za navedenu kupoprodaju same po sebi ne dovode do zaključka da je u vrijeme plaćanja za navedenu kupoprodaju 1998. godine prvotuženik T. M. imao prijevarnu namjeru oštetiti tužitelja kao vjerovnika niti da je znao da se vjerovnik neće uspjeti naplatiti ni u postupku prisilne naplate. Osim toga, kako je nesporno da je društvo M. d.o.o. u vrijeme kupoprodaje stroja 1998. godine kada je prvotuženik T. M. bio član društva i član uprave, platilo iznos od 60.000,00 EUR, ukazuje da je imalo sredstava i da nije bilo u blokadi, a prvotuženik T. M. nije mogao znati ishod prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka koji se vodio radi naplate preostalog iznosa s naslova te kupoprodaje od 1.919,15 EUR i s tim povezanih troškova postupka, pa s tim u vezi poduzimati radnje u cilju oštećenja tužitelja kao vjerovnika, tim prije što je u vrijeme dospijeća tražbine, koja nastupa ovršnošću presude poslovni broj P-2969/02 i to iza 9. siječnja 2008., više nije bio ni član društva niti član uprave društva, a prvostupanjski sud je u odnosu na navedeno pravilno cijenio i činjenicu da je prvotuženik T. M. od 22. kolovoza 2006. do 24. prosinca 2015. bio na odsluženju zatvorske kazne.

24. Nadalje, kod odgovornosti članova uprave društva, načelno postoji odgovornost prema samom društvu, odnosno društvo ima pravo na naknadu štete zbog postupanja članova uprave, a iznimno, sukladno odredbi čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima zahtjev za naknadu te štete mogu postaviti i vjerovnici društva pod uvjetom da svoje tražbine ne mogu podmiriti od društva.

25. Imajući na umu navedene dvije pravne situacije, prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima u vezi s čl. 430 Zakona o trgovačkim društvima kada je zaključio da tužitelj nema aktivnu legitimaciju jer je društvo M. d.o.o. brisano 30. srpnja 2012. rješenjem poslovni broj Tt-11/15136-1 iz sudskog registra po službenoj dužnosti, dakle prije podnošenja tužbe.

26. Naime, ne može se povezati izričita odredba čl. 252. st. 5. ZTD-a kojom je propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka samo stečajni upravitelj može potraživati naknadu štete od članova uprave sa situacijom kada je to društvo brisano iz sudskog registra na temelju odredbe čl. 70. st. 5. Zakona o sudskom registru („Narodne novine“ broj: 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10 i 90/11) kako je to učinio prvostupanjski sud. Takvo što ne proizlazi iz mjerodavnih odredaba posebnog Zakon o trgovačkim društvima. Tužitelj potražuje od članova uprave tražbinu koju ima prema društvu, a radi se o osnovnoj tražbini društva prema članovima uprave (čl. 252. st. 2. ZTD-a), a iznimno se priznaje pravo da vjerovnik potražuje izravno od članova uprave potraživanje koje ima prema društvu. Naime, svrha i cilj odredbe vezano za aktivnu legitimaciju u situaciji kada je otvoren stečaj nad društvom proizlazi iz okolnosti da vjerovnik ima zaštitu u okviru stečajnog postupka i davanjem procesne aktivne legitimacije vjerovniku ovaj bi se stavio u povlašteni položaj u odnosu na druge stečajne vjerovnike u okviru stečajnog postupka. S druge strane, u postupku likvidacije po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 70. st. 5. Zakona o sudskom registru vjerovnik nema takvu zaštitu i u odsutnosti odredbe koja bi regulirala ovu procesnu situaciju ne može se vjerovniku uskratiti pravo na podnošenje tužbe radi naknade štete protiv članova društva koje je brisano iz sudskog registra. Osim toga, tužitelj jeste aktivno legitimiran voditi ovaj parnični postupak protiv prvotuženika kao člana društva zbog (eventualne) zloupotrebe okolnosti da ne odgovara za obveze tog društva u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a, kako je u ovom dijelu pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

27. Međutim, neovisno o ranije navedenom, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev na naknadu štete zbog postupanja članova uprave u konkretnom slučaju. Naime, povredu obveze tuženika kao članova uprave tužitelj nije niti konkretizirao ni dokazivao, a sama činjenica da tužitelj nije mogao naplatiti jedan manji dio potraživanja iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog s društvom sama po sebi ne navodi na zaključak o odgovornosti tuženika za naknadu štete zbog postupanja članova uprave u smislu odredbe čl. 252. ZTD-a.

28. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke za tuženikovu odgovornost za štetu u smislu odredbe čl. 39. st. 6. i 7. SZ-a. Naime, iako bi nepodnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka u rokovima iz čl. 39. st. 6. i 7. SZ-a nedvojbeno ukazivalo na nesavjesno vođenje poslova, ta činjenica sama po sebi ne pretpostavlja automatski i tuženikovu odgovornost u smislu odredbe st. 6. i 7. tog članka. Ovo stoga jer bi šteta za koju osobno odgovaraju osobe koje su po zakonu ovlaštene zastupati društvo, a koje pravovremeno ne pokrenu stečajni postupak, postojala samo u slučaju da zbog toga propusta društvo izgubi dio svoje imovine iz koje bi se vjerovnik tijekom stečajnog postupka mogao naplatiti, a zbog kojega gubitka vjerovnik više ne može naplatiti svoju tražbinu. Drugim riječima, odgovornost za štetu postojala bi samo da je u slučaju pravovremenog pokretanja stečajnog postupka vjerovnik, s obzirom na imovinu kojom je tada društvo raspolagalo, mogao naplatiti svoje potraživanje u stečajnom postupku. Odlučne činjenice u tom smislu niti je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka iznio, niti ih je dokazao.

29. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je i po ovoj osnovi odbio tužbeni zahtjev te je i ovaj žalbeni navod tužitelja neosnovan.

30. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka u točki 2. izreke pobijane presude jer je sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika s obzirom na to da su tuženici uspjeli u sporu. Ni sam tužitelj ne osporava pravilnost obračuna parničnog troška već paušalno osporava cjelokupne troškove postupka tuženicima radi uspjeha u sporu iznoseći da je tužitelj trebao uspjeti u sporu i time posljedično priznati mu troškove postupka.

31. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

32. U odnosu na žalbu trećetuženika, a vezano za trošak pristupa punomoćnika trećetuženika na ročište 19. travnja 2018. i 4. travnja 2019. pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tbr. 9/2 budući da se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa odvjetniku pripada iznos od 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te je u ovom dijelu neosnovan žalbeni navod trećetuženika.

33. S druge strane, pravilno žalitelj navodi da trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kn s uključenim PDV-om prvostupanjski sud pogrešno smatra nepotrebnim za vođenje parnice. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 14. prosinca 2005. poslovni broj Revr-580/05 zauzeo je pravno shvaćanje da trošak zastupanja stranke na ročištu zakazanom radi objave presude jest parnični trošak. S obzirom na navedeno, pogrešno je sud primijenio materijalno pravo ne priznavši trećetuženiku osnovano zatražene troškove za pristup ročištu za objavu presude od 25. listopada 2019. (list 239.-240. spisa).

34. U odnosu na dio odbijanja zahtjeva za naknadom troškova, a s obzirom na to da izrekom prvostupanjske presude nije odlučeno o odbijanju troškova trećetuženika, uslijed čega zakon pretpostavlja postojanje rješenja kojim je prijedlog odbijen, a kako postoji obrazloženje prvostupanjskog suda o razlozima za odbijanje zahtjeva za naknadom troškova na osnovi kojeg bi drugostupanjski sud mogao ispitati pravilnost i zakonitost takvog rješenja, valjalo je pobijano rješenje djelomično preinačiti i dosuditi trećetuženiku trošak za pristup ročištu za objavu presude i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

35. Kako je trećetuženik samo djelomično uspio u žalbenom postupku u odnosu na sporedno potraživanja ne pripada mu pravo na naknadu troška žalbenog postupka u zatraženom iznos od 390,00 kn na teret protivne strane.

36. Zbog toga je o žalbi protiv odluke o troškovima odlučeno kao u izreci rješenja na temelju odredbe čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a.

Zagreb, 9. veljače 2022.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović