REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 929/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. l. d.o.o., Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p. d.o.o. u Z., protiv tuženika P. Č. iz R., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2275/16 od 30. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. Povrv-1973/12 od 17. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci, br. Gž-2275/16 od 30. listopada 2017. i presuda Općinskog suda u Rijeci br. Povrv-1973/12 od 17. prosinca 2015., te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz Z., posl. broj Ovrv- 2626/11 od 23. prosinca 2011. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 62.002,40 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i isplatiti troškove ovršnog postupka u iznosu od 3.111,92 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.720,00 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. II.), te je tužitelj dužan naknaditi tuženiku prouzročen parnični trošak nastao zastupanjem punomoćnika na ročištu održanom 24. travnja 2015. u iznosu od 500,00 kuna (toč. III.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 62.002,40 kuna koji se odnosi na tražbinu tužitelja iz ugovora o operativnom leasingu sklopljenog s tuženikom.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke 2. srpnja 2006. sklopile Ugovor o operativnom leasingu sa ugovorenim ostatkom vrijednosti broj 25881,

- da je objekt leasinga bilo vozilo marke VW Touran 1.9 TDI nabavne vrijednosti 40.724,42 CHF s PDV, ostatkom vrijednosti od 13.352,26 CHF bez PDV, mjesečnim obrokom leasinga 603,79 CHF s PDV, sve u kunskoj protuvrijednosti, u vremenskom trajanju ugovora od 50 mjeseci,

- da je zbog neredovitog ispunjenja obveze od strane primatelja leasinga tužitelj dopisom od 27. rujna 2010. raskinuo ugovorni odnos, te pozvao primatelja leasinga na povrat predmetnog vozila,

- da je do dana raskida ugovora formirano 39 rata od kojih tuženik nije uplatio tri dospjele rate i troškove opomene, zbog čega je dug u tom trenutku iznosio 11.199,97 kuna,

- da je vozilo preuzeto i vraćeno davatelju leasinga 9. studenog 2010, te je procijenjeno u iznos od 67.803,07 kuna s PDV,

- da je vozilo otuđeno trećoj osobi za iznos od 86.230,00 kuna s PDV,

- da je tužitelj imao sklopljen ugovor o osiguranju dijela potraživanja te da mu je s te osnove 9. srpnja 2010. isplaćen iznos od 32.579,20 kuna,

- da prema obračunu tužitelja potraživanje iznosi 61.707,20 kuna te iznos od 295,20 kuna koji se odnosi na trošak skladištenja vozila,

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da sukladno odredbi čl. 22. t. 3. Općih uvjeta, koji čine sastavni dio ugovora koji su stranke zaključile, davatelj leasinga ima pravo na naknadu štete koja nastaje prijevremenim prestankom ugovora prije dostizanja ugovorenog trajanja ugovora, a koja se visina štete utvrđuje sukladno odredbama čl. 25. Ugovora o leasingu. Nadalje nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev ocjenjujući da je iz priloženog obračuna razvidno da se potražuje razlika između raskidne vrijednosti vozila i troškova prodaje vozila s jedne strane i vrijednosti vozila u trenutku povrata vozila davatelju leasinga, a što se temelji na Općim uvjetima ugovora.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

10. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Da li iz obrasca „Opći uvjeti PL-a za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti“ proizlazi da davatelj leasinga u slučaju prijevremenog prestanka ugovora zbog neplaćanja (i povrata vozila) ima pravo na isplatu cjelokupne ugovorne naknade za leasing, dakle i onih preostalih nedospjelih rata koje se odnose na razdoblje nakon prestanka ugovora sve do uglavljenog ukupnog zbroja rata leasinga, te na isplatu stavke ugovorenog ostatka vrijednosti vozila?

2. Da li je sud dužan ispitati ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora o operativnog leasingu obzirom na odredbe Općeg dijela ZOO (posebno čl. 296., te čl. 2., 4., 320. i 368.) Zakona o zaštiti potrošača (ovdje su u primjeni odredbe čl. 81.-87. ZZP/2003) i ukupnu pravnu stečevinu EU (napose Direktivu 93/13) odnosno da li unaprijed formulirane – tipizirane odredbe općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu koje određuju:

-da u slučaju prijevremenog prestanka ugovora (uz odgovarajući, raniji povrat objekta leasinga) davatelj leasinga ima pravo na cjelokupnu uglavljenu naknadu za leasing (uključujući i „preostale“ rate koje se odnose na razdoblje nakon prestanka ugovora sve do uglavljenog ukupnog zbroja naknada) kao i na naplatu stavke ugovorenog ostatka vrijednosti vozila,

-da se pritom u kalkulaciji obveza suugovaratelja ne uzima u obzir stvarna cijena koju je davatelj leasinga ostvario prodajom vozila nego fiktivni parametar tj. procjena vrijednosti po njegovom vještaku,

predstavljaju teško uočljive, nejasne i nerazumljive odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a uzevši u obzir narav/svrhu ugovora, uzrokuju očiglednu neravnopravnost stranaka a na štetu suugovaratelja sastavljača, odnosno predstavljaju nepoštene odredbe potrošačkog ugovora, pa su iste u smislu citiranih propisa ništetne?“

11. Tuženik kao razlog važnosti u odnosu na postavljena pitanja ukazuje na odluku Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-150/15 od 17. srpnja 2017., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2540/1, Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1648/13, uputu iz zaključka VSRH broj Su-IV-155/16 od 12. travnja 2016. i Su IV-409/16, praksu Europskog suda za ljudska prava ( predmeti C-240/98-C-244/98).

12. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je drugo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

13. U revizijskoj fazi postupka sporna je ništetnost odredbi Općih uvjeta koje se primjenjuju u slučaju raskida ugovora jer prema navodima revidenta uzrokuju bitnu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovaratelja, ukazujući pri tome na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03).

14. Zaštita kolektivnih interesa potrošača jest područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ).

Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009..

15. Predmetni ugovor o operativnom leasingu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

16. Odredbom članka 25. točke 3. Općih uvjeta predmetnog Ugovora o leasingu propisano je da se u slučaju prijevremenog prestanka ugovora primatelju leasinga zaračunava razlika između raskidne vrijednosti i troškova prodaje vozila, sve s jedne strane i vrijednosti vozila s druge strane, pri čemu sukladno odredbi čl. 1. točka 8. Općih uvjeta raskidnu vrijednost čini nabavna vrijednost vozila umanjena za zaračunate naknade za leasing, a uvećana za dospjele i nepodmirene naknade za leasing, zatezne kamate, opomene, maržu odnoseću na razdoblje trajanja ugovora, premije osiguranja te druge troškove i izdatke plaćene od strane tužitelja.

17. U ovom postupku tuženik je tijekom postupka isticao prigovor ništetnosti navedenih odredbi obzirom su iste nejasne, nepoštene, ali i da o istima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem prilikom sklapanja ugovora.

18. Sukladno odredbi čl. 81. st.1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje smatra se na se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.).

Odredbom čl. 87. ZZP propisano je da je nepoštena odredba ništava.

19. Nadalje odredbom čl. 82. ZZP navedene su ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki čl. 81. mogle smatrati nepoštenima, pa je tako i navedena odredba kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja, koja je znatno veća od stvarne štete.

20. Vezano za praksu Suda Europske unije ukazati na presudu na koju se revident u reviziji poziva, a to je presuda Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti (ex offo) ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Konkretno tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženik tijekom postupka ukazivao na činjenicu da se o sadržaju navedenih odredbi nije posebno pregovaralo, nižestupanjski sudovi su bili u obvezi procijeniti nepoštenost relevantnih ugovornih odredbi, odnosno općih uvjeta tužitelja.

22. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju sadržaj odredaba Općih uvjeta u slučaju naknade štete zbog raskida ugovora, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st.2. ZPP usvojiti reviziju tuženika, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

23. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb 9. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.