REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1152/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice (dalje: tužiteljica) D. J. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnica N. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika – protutužitelja (dalje: tuženik) I. J. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica K. Š., odvjetnica u Z., radi naknade štete i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 2215/17-2 od 4. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 2910/13-84 od 30. siječnja 2017., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici 98.236,00 kuna u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate, te iznos od 34.500,00 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom, dok je odbijen protutužbeni zahtjev na raskid Sporazuma sklopljenog 9. srpnja 2001. između stranaka o podjeli u braku stečene imovine zbog nemogućnosti ispunjenja od strane tuženika. Odlukom o troškovima parničnog postupka obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici 138.050,50 kuna.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je odgovorila na reviziju uz prijedlog da se odbije kao neosnovana.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda odgovorio na žalbene navode, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako su upravo postupajući u smislu citiranih odredbi nižestupanjski sudovi ocijenili nepotrebnim izvođenje određenih dokaza, pri čemu su svoju odluku o činjenicama koje su ocijenili dokazanim utemeljili na ocjeni izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno te na temelju rezultata provedenog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, to takvim postupanjem, kao ni odbijanjem prijedloga tuženika za odgodu ročišta, nije tuženiku onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7., 8. i 220. ZPP-a. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju trpi zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika, te protutužbeni zahtjev na raskid Sporazuma sklopljenog 9. srpnja 2001. između stranaka o podjeli u braku stečene imovine zbog nemogućnosti ispunjenja od strane tuženika.

8. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni i odbijen protutužbeni zahtjev prema utvrđenim činjenicama: - da su tužiteljica i tuženik 9. srpnja 2001. sklopili sporazum o podjeli u braku stečene imovine, - da se ovim ugovorom tuženik obvezao platiti kupoprodajnu cijenu za 9/18 dijela zgrade u Z., što u naravi predstavlja dvosoban stan u obiteljskoj stambenoj zgradi na ovoj adresi, izgrađenoj na čest. zem. 2019/3 z.u. 12098 k.o. G. Z., te odmah platiti i porez na promet ove nekretnine koju će tužiteljica knjižiti na svoje ime, pod uvjetom da tužiteljica u roku od 60 dana od dana uknjižbe svojega vlasništva i useljenja u stan prenese pravo vlasništva te nekretnine darovnim ugovorom na zajedničke unuke stranaka I. i J. P., s pravom njezina doživotnog uživanja na ovoj nekretnini, - da se ovim ugovorom tuženik obvezao pri predaji u posjed nekretnine tužiteljici isplatiti i 20.000,00 DEM u svrhu dovođenja stana u stanje primjereno za stanovanje, a preostali dio novca na ime njezinog dijela bračne stečevine isplatiti prilikom njenog iseljenja iz zajedničkog stana u Z., - da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu isplate kupoprodajne cijene stana, pa tako i poreza na promet nekretnine, te obvezu predaje stana u posjed tužiteljici i isplatu iznosa od 20.000,00 DEM, - da je prodavatelj stana u Z., nakon neuspjelog pokušaja prodaje, stan prodao trećoj osobi koja je u stan uselila i svoje vlasništvo upisala u zemljišne knjige, - da je tržišna vrijednost navedenog stana 98.236,00 EUR, dok porez na promet za ovaj stan iznosi 36.759,30 kuna, do koje visine tužiteljica trpi štetu zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika, te - da tuženik koji nije ispunio svoju ugovornu obvezu tijekom postupka nije dokazao razloge za oslobođenje od odgovornosti u smislu okolnosti koje bi nastale nakon sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

9. Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

10. U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni i odbili protutužbeni zahtjev. 11. U konkretnom slučaju riječ je o odgovornosti za štetu koju tužiteljica trpi zbog povrede ugovorne obveze, te tako o odgovornosti tuženika u skladu s odredbama čl. 262. – 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11). Prema odredbi čl. 262. st. 1. i 2. ZOO-a, vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio, na koje popravljanje se shodno odredbi čl. 269. ZOO-a supsidijarno primjenjuju pravila o izvanugovornoj (deliktnoj) odgovornosti za štetu. Prema odredbi čl. 263. ZOO-a, dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Međutim, suprotno revizijskim navodima tuženika, u konkretnom slučaju nisu ispunjene navedene pretpostavke u kojima se dužnik oslobađa od odgovornosti. To iz razloga što, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženik koji nije ispunio svoju ugovornu obvezu tijekom postupka nije dokazao razloge za oslobođenje od odgovornosti u smislu okolnosti koje bi nastale nakon sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

12. Kada je riječ o revizijskim navodima tuženika koji se odnose na odluku o protutužbenom zahtjevu na raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti (čl. 133. ZOO-a), treba reći da su nižestupanjski sudovi primjenom odredbe čl. 361. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 324. st. 2. ZOO-a (ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obveze) cijenili da zastarijevanje počinje teći najkasnije 16. prosinca 2003. kada je podnijeta tužba na ispunjenje obveze u ovoj pravnoj stvari. U navedenom utvrđenju zastarni rok od pet godina (čl. 371. ZOO) istekao je do 9. listopada 2013. kada je tuženik protutužbom zahtijevao raskid navedenog ugovora. Naime, prema shvaćanju ovog suda (Rev – 2729/92 od 5. svibnja 1993., Rev – 77/05 od 19. prosinca 2006., Rev 806/06 od 30. studenog 2006. i dalje), a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, zahtjev za raskid ugovora zastarijeva u roku u kojemu zastarijeva i zahtjev za njegovo ispunjenje.

13. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 9. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Šarić, v.r.