REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 5389/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. J. G., OIB … , 2. E. G., OIB … , 3. G. G., OIB … i 4. D. G., OIB … , svi iz P., koje zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje d.d., Z., OIB ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i L., Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-853/2019-3 od 5. srpnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2960/16-51 od 14. listopada 2019., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-853/2019-3 od 5. srpnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2960/16-51 od 14. listopada 2019.
2. Tužitelji na taj prijedlog nisu odgovorili.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Tuženik je u prijedlogu naznačio šest pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredaba čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
5. Tri se pitanja odnose na primjenu odredbe čl. 23. st. 1. t. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09 i 75/09, dalje: ZOSP) i tuženik na njih očekuje dobiti odgovor kojim bi s uspjehom opravdao osnovanost u postupku istaknutog prigovora svoje neodgovornosti pozivom na tvrdnju da je sada pokojnom predniku tužitelja prilikom ulaska u vozilo kojim je uzrokovana šteta bila poznata okolnost da je to vozilo neosigurano. Međutim, tuženik pritom zanemaruje kako je u postupku utvrđena činjenica da predniku tužitelja ta okolnost nije bila poznata, odnosno da je zaključeno da tuženik ovu činjenicu nije dokazao. Stoga se ne radi o pitanjima koja su važna za odluku u sporu pa se već zbog toga ne radi o pitanjima iz odredaba čl. 385. st. 1. i čl. 385.a st. 1. ZPP.
6. Dvama pitanjima tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO), kojom je propisano da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Međutim, tim pitanjima tuženik zapravo ukazuje na to da je sud drugoga stupnja, preinačivši djelomičnu prvstupanjsku presudu u odnosu na tužiteljima dosuđenu visinu naknade neimovinske štete, propustio matematički točno umanjiti dosuđene iznose s obzirom na utvrđeni omjer suodgovornosti prednika tužitelja. Tuženik, međutim, neosnovano ukazuje na postojanje ove navodne pogreške. Naime, on pogrešno polazi od toga da je sud drugoga stupnja za utvrđeni omjer doprinosa prednika tužitelja nastanku štete trebao umanjiti postavljene tužbene zahtjeve po visini kako su oni postavljeni. Međutim, pravilno je drugostupanjski sud pošao od toga koliki iznos bi tužiteljima s obzirom na okolnosti propisane odredbom čl. 1100. t. 2. ZOO trebao pripasti, a potom tako dobivenu svotu umanjio za utvrđeni doprinos prednika tužitelja (35%), ostavši pritom u granicama tužbenih zahtjeva svakoga od tužitelja. Stoga ni ova pitanja nisu važna za odluku u sporu.
7. Šestim pitanjem tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava problematizirajući treba li uvijek u situaciji kada oštećenik pristane voziti se s vozačem koji ima visok udio alkohola u krvi i koji je pod utjecajem opijata, u potpunosti isključiti odgovornost štetnika, kakav odgovor tuženik očekuje. Međutim, ocjena doprinosa oštećenika ovisi uvijek o okolnostima svakog pojedinog slučaja, pa se na postavljeno pitanje ne može odgovoriti tako da se tim odgovorom ujednači sudska praksa. Pri tom nije odlučno to što tuženik, ukazujući na razlog važnosti ovog pitanja, upućuje na jednu odluku ovog revizijskog suda u kojoj je, s obzirom na činjenične okolnosti u tom predmetu, zaključeno da je odgovornost štetnika zbog oštećenikova znanja za alkoholiziranost vozača i pristanak na vožnju unatoč tome, u cijelosti isključena, odnosno da je oštećenik u tim okolnostima sam dužan u cijelosti snositi štetne posljedice svoga postupka. Zato se ne radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
8. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek, v.r.
